SLUŽBA BOŽJA

Sljedeće nedjelje je bilo toliko vjernika u crkvi da su me oduševili pa sam odmah uveo večernju misu i dvije prije podne. Jutranju i podnevnu. Isti mjesec sam zamolio, videći velike potrebe i dobrotu župljana, da me netko primi kao podstanara. Odmah se javila ugledna gospođa iz Zvečevske ulice, gospođa Anka Vincijanović koja mi je velikodušno i bez naplate ustupila jednu sobu i predsoblje pa je to postao prvi župski ured i dom u novoj župi. Hranu sam i dalje dobivao iz gornjogradskog župskog doma, a (jer je to predaleko) dobri župljani su mi kroz nekoliko mjeseci donosili hranu od časnih sestara iz Gornjeg grada.

Prve sam nedjelje odmah navijestio da ću morati mnogo moljakatai i prosjačiti jer nemamo baš ništa. Kroz dvije godine i dva mjeseca vjernici su s mnogo požrtvovnosti donosili darove za potrebe crkve, tako da je odmah od prvih dana zavladao pravi zanosu tom pogledu. Na svetoj misi svakodnevnoj, uveli smo ubrzo večernju misu, veoma brzo se našlo nekoliko desetaka gospođa koje su same uvele svakodnevnu milostinju. Uz misu svaki dan je bilo ispovijedanja, što se obavljalo u kakvom kutu jer, dakako, nije bilo ispovjedaonice. Ubrzo je bilo nedjeljom toliko ispovijedi, da bih počeo sat prije mise s ispovijedima, ostajao iza prve mise u crkvi do velike mise ispovjedajući i odmah nastavio s drugom misom. Zatekao sam nekoliko dječaka koji su ministrirali ocima isusovcima u Rokovoj crkvi gdje ih se sakupljalo stotinjak na vjeronauk. Došao sam početkom srpnja i, kako je to bila priprava za prvu pričest, oglasio sam pouku koju smo obavljali svaki dan prije podne i poslije podne, tako da je prva Pričest svečano proslavljena nakon mjesec dana. Župljani, toliko godinama odijeljeni od udaljene „katedrale“, čuli su za to pa su sa svih strana dovodili djecu koja su išla već u više razrede osmoljetke, a da nisu još pristupila svetim sakramentima. Na svečanosti prve pričesti na svim misama sam oglasio da svu takvu „zakašnjelu“ djecu prijave i počnu ih svaki dan slati na vjeronauk. Sakupilo ih se je nekoliko desetak. I s njima se je radilo četrdesetak dana prije i poslije podne i, jer je bilo opasno da će ostati zauvijek bez svetih sakramenata, obavljena je druga prva pričest. Mnogi građani iz Retfale, kao i iz Višnjevca, saznavši za to, opetovano su dolazili s molbom da im djecu pripravim za prvu pričest. Odlučio sam se za još jednu pripravu, ali samo za one koji su već pošli u šesti ili sedmi razred pa su, iako je ubrzo počela škola, svaki dan marljivo dolazili i svršili ono najnužnije, ali uglavnom sve ono što sadrži srednji kršćanski vjeronauk. Mnogi iz sve tri grupe su odmah nastavili s vjeronaukom početkom godine, dok su oni iz zapuštenih obitelji napustili vjeronauk. Unatoč toj žalosnoj činjenici, ipak su dobili i pouku i svete sakramente, bez čega sigurno ne bi došli do samog vjenčanja.

S početkom godine počeo sam oglašavanjem vjeronauka. Djeca su dolazila najprije bojažljivo jer je škola u neposrednoj blizini, a učitelji su pravili djeci velike neprilike. Jedan ugledni Retfalčanin mi je kasnije pričao kako su djeca plakala i molila da ne moraju ići na vjeronauk jer su se bojali neprilika i loših ocjena u školi. Roditelje i bake kojih je bilo sve više u crkvi sam uporno molio i opominjao da djecu šalju na vjersku pouku, pa se za kratko vrijeme našlo na vjeronauku oko 400 djece, da bi u vrijeme razvoja župe došli do 600 vjeroučenika koji su manje više točno dolazili i na misu i na vjeronauk.

ZAPREKE VJERONAUKU

Već spomenusmo školu. Međutim, okupljeni vjernici su se vrlo brzo osmjelili te su na roditeljskim sastancima, čak i tužbom zaprijetili, ako ometaju vjeronauk djeci. Već početkom školske godine sakupio se zbor ministranata, pa i oni mali plašljivci, oduševljeno su dolazili, vukli druge na vjeronauk, pričali kako novi „pater“ ima sanduk igračaka i kino filmove, a ja sam idući kroz groblje zaustavljao djecu i moljakao neka dođu. Neka su djeca kasnije dolazila u Nuštar kroz nekoliko mjeseci u nedjelje i slobodne dane. Nabavio sam stvarno razne igračke, kupio neki prastari 16 milimetarski kino aparat, što nje djeci svakako godilo jer su se osjećali da na vjeronauku netko za njih osjeća. Kako su prve jeseni došle i časne sestre, svakako da je sve krenulo naprijed. Kraj već spomenutih zapreka za temeljitu pouku i kršćanski odgoj, glavna je zapreka bio vjerski nehaj roditelja, koji je uzrokovan vjerskim neznanjem, što je opet bilo posljedica gradskog načina života, materijalističkom propagandom i nerijetko ozbiljnim prijetnjama neprijateljskih „narodnih vlasti“ svuda u zemlji. Posebno pak u uvjetima urbanog društva u kojem su baš svi ovisili o plaći koju su dobivali iz državne blagajne. I abnormalna veličina gornjogradske župe onemogućavala je iole korisni pastoralni rad. Pretezala se od Industrijske četvrti sve do Kravica, uključivo. Koliko se sjećam, župa je brojila 50.000 vjernika, dakako, nominalno jer jer Osijek tada (1961. godine) brojio nešto preko 90.000 stanovnika.

VJERONAUK ZA MLADE I OŽENJENE

Slijedeći tradiciju vjeronauka na našim seoskim župama, upravitelj župe je odmah prve nedjelje oglasio vjeronauk za odraslu mladež: djevojke i mladiće. Nakon par tjedana, okupilo se četrdesetak djevojaka i upola manje mladića koji su kroz sve vrijeme moje pastorizacije ustrajali s manjim oscilacijama. Uz djevojke iz župe bio je nemali broj ženske mladeži iz ostalih župa. Na početku izvedljivost povezana s novo osnovanom župom, a poslije solidan pristup vjerskim poukama. Župniic su se u gradu, ne bez razloga, često puta ljutili, ako im mladi lutaju po drugim crkvama bilo radi prisustvovanja bogoslužju, bilo vjerskim poukama. Međutim, sam zauzeo stav da mladi, posebno djevojke, moraju dolaziti na župski vjeronauk, ali da nemam ništa protiv, ako se uz to priključe djevojkama znanicama iz škole ili sa radnih mjesta na poukama u drugim župama. Napominjao sam i „gostima“ iz drugih župa da je red i pitanje suradnje da idu na vjeronauk u župu kojoj pripadaju. Dao sam to na znanje i ostalim župnicima pa nije bilo nikada nikakve zamjerke, koliko je meni poznato. Tada je u Osijeku djelovao isusovac p. Hartley koji je okupljao jednu grupu djevojaka-mladića, a u samostanu otaca kapucina zauzeto je djelovao p. Donat, dakako, kapucin.

Kapelica u Retfali sa svojim položajem, po strani u groblju, bila je prikladno mjesto za obavljanje vjerskih dužnosti u vrijeme komunističkog režima, za sve one koji su bili pod posebnom paskom ateističkih vlasti. Veoma često, dolazili su intelektualci iz istočne Slavonije i Podravine, posebno za vrijeme božićnih i uskrsnih ispovijedi. Nemali broj članova komunističke partije kroz te dvije godine spremno je dolazio na vjersku pouku i vjenčanje, što se nije po savjetu B.O. (Biskupskog ordinarijata) niti upisivalo u župske matice, nego u đakovački posebni arhiv. Tako je bilo i sa krštenjem djece. U razgovoru s Biskupom, slušajući kako je retfalačka crkvica prikladna za diskretne vjerske sastanke, predložio mi je da se uvede vjeronauk za bračne drugove. Oglasio sam u crkvi, češće napominjao, tako da se je u kratkom vremenu sakupilo do četrdeset oženjenih osoba s kojima je župnik prema vlastitom nahođenju, a imajući u vidu stanju u gradskim župama, obrađivao različite teme. Tako je bolo do odlaska iz župe, a među prisutnima je opet bilo pripadnika iz drugih župa, dakako u manjini. Odmah na početku rada, žene su stavljale duhovite primjedbe o muževima koji su se dali nagovoriti da idu na nedjeljnu misu u kapelu, kako su sa stidljivošću i i sa nekom dozom straha zavirivali gledajući tko je u crkvi, a onda otkrili svoje znance iz poduzeća, prijatelje pa i pretpostavljene, te se tako osmjelili da je, nakon nekoliko mjeseci, velika misa nedjeljom postala misa gotovo isključivbo misa muževa.