Čet19Svi2011

Vijesti iz života župe objavljene u javnosti

 

GLAS SLAVONIJE

21. travanj 2011.

“Zlatna harfa” u župi Uzvišenja sv. Križa

Tradicionalna smotra dječjih crkvenih zborova “Zlatna harfa 2011.” Osječkog zapadnog dekanata održana je u župi Uzvišenja sv. Križa, gdje je pjesmom crkvu ispunilo tristotinjak djece iz sedam župa. Tema smotre "Svete žene u Crkvi" potaknuta je početkom proslave 800. obljetnice utemeljenja Reda siromašnih sestara svete Klare, a smotru je organizirala s. Branka Čutura. U ime domaćinske župe “Zlatnu harfu” je otvorio župnik, vlč. Pavo Vukovac, kazavši: "Može u crkvu doći misu slaviti biskup i papa, ali ako nema vas pjevača i glazbe, djeluje prazno. Zato nam trebate i vaš primjer neka bude poticaj drugima da se odazovu i uljepšaju misna slavlja!" Misu s pjevanjem svih zborova predvodio je vlč. Ivica Rebić, dekan Osječkog zapadnog dekanata i župnik župe Rođenja BDM. Nastupili su dječji zborovi župa: Uzvišenja sv. Križa (dirigentica s. Evica Sočković), sv. Josipa (orguljska pratnja Vladimir Najbauer), sv. Luke, ev. (s. Jelica Dolić), sv. Leopolda Bogdana Mandića (s. Željka Grgošević), sv. Josipa Radnika (Maja Hmura i Valentina Vojnović) i sv. Petra i Pavla, ap. (s. Branka Čutura, orguljašica Vjera Kurtović i flautist Zvonimir Krpan). (N.Š.)

  

29. ožujak 2011.

Župa Uzvišenja sv. Križa ove godine slavi 50. obljetnicu djelovanja Fra Velimir Bavrka vodio duhovnu obnovu u retfalačkoj župi.

Župa Uzvišenja sv. Križa ove godine slavi 50. obljetnicu svoga djelovanja i u slavljeničkom ozračju protekla je korizmena trodnevna duhovna obnova započeta na Blagovijest (25. ožujka) pod vodstvom fra Velimira Bavrke, župnika u Gornjoj Dubici kod Odžaka u BiH. Razmatrajući odgovor na pitanje "Tko sam ja?", fra Bavrka je u propovijedi kazao: "Život se događa sada, trebalo bi se jednom mjesečno ispovijedati da bi duša bila lijepa, čista. Koliko puta staviš šminku radi tjelesne ljepote, a koliko dolaziš na misu? Ili dođeš radi običaja. To je tijelo, a tamo gdje je duša, tu gradite Crkvu! Ljubite srcem, pričajte srcem, budite čisti! To Bog hoće. Vjerujem li zbilja ono što tvrdim, živim li to. Bez Boga čovjek je ništa". Druge večeri obnove vjernicima je govorio o temi "Uvjerenje ili vjera u Isusa" te dvije večeri na klanjanju predmolio za ozdravljenje duše i tijela, a završetak obnove protekao je trima nedjeljnim misama s promišljanjem teme "Samarijanka - za kim žeđaš?" i završnim bolesničkim pomazanjem. Gostujući mladi duhovnik (rođen u Novom Travniku 1976.) izazvao je veliku pozornost vjernika zbog evangelizacije u duhu karizmatskih obnova te upitan o svom poslanju, fra Velimir kaže: “Karizmatik je svaki svećenik po svom poslanju u Kristovoj Crkvi, ima pravo liječiti polaganjem ruku i pomagati čovjeku, biti u molitvi, moliti. Po Evanđelju treba živjeti, kušati Isusa, to je život”. N.Špoljarić

 

22. ožujak 2011.

Pedeseta obljetnica župe osnovane 1. srpnja 1961. godine

Zlatni jubilej župe Uzvišenja sv. Križa

Zlatni jubilej, osim župe sv. Josipa Radnika ove godine proslavlja i retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa, osnovana 1. srpnja 1961. godine dekretom tadašnjeg biskupa mons. Stjepana Bäuerleina. Novonastala župa Osijek VI područno je pokrivala Retfalu od dvorca Pejačević, Višnjevac i Kravice (današnji Josipovac), nije imala crkvu ni župnu kuću, a mise je župnik Željko Pavličić (od 1961. do 1. rujna 1963.) služio u grobljanskoj kapelici obitelji Pejačević. U župnoj je Spomenici vlč. Pavličić opisao mukotrpno djelovanje, kako je služio mise u kapelici pored odra pokojnika jer nije bilo mrtvačnice, ispričavši zgodu kako ga je strahovita strava obuzela usred noći, dok je pohodeći bolesnika na umoru morao prvo ući kroz škripava vrata u crkvu, otići do oltara po sveto otajstvo te proći pored pokojnika! Bilo je i radosnih trenutaka kojima je vjerničkim zanosom, unatoč komunističkim zabranama, utemeljena živa Kristova zajednica. Proslavu 50. obljetnice župe je otvorilo pastoralno pismo vlč. Pave Vukovca, uz zahvalu i zazivanje blagoslova na sve koji su pomagali i podupiru rast župe na današnjih 12.000 vjernika. “Puno se radilo, mijenjalo, izgrađivalo i postizani su ciljevi, a prvi je rast župe u duhovnom smislu. Svaki je od mojih prethodnika (Željko Pavličić, Antun Jarm, Helmut Schumacher), u suradnji sa župnim vikarima i Družbom Sestara naše Gospe koje, također, slave 50 godina prisutnosti i djelovanja među nama, dao svoj doprinos duhovnom i materijalnom boljitku župe, učinivši koliko je bilo moguće u vrijeme u kojemu je službovao. Budući da nam je na prvomu mjestu duhovni rast župe i dostojna liturgijska proslava 50. obljetnice osnutka župe Uzvišenja sv. Križa, odlučili smo mjesec svibanj obilježiti slavljeničkim tonom”, najavljuje vlč. Pavo Vukovac. N.Špoljarić

Duhovna obnova

U slavljeničkom ozračju počinje i korizmena trodnevna duhovna obnova, koju će voditi fra Velimir Bavrka (župnik u Gornjoj Dubici) od 25. do 27. ožujka. U petak, 13. svibnja, počela je će devetnica kao duhovna priprava za središnju proslavu 22. svibnja, kada će euharistijskim slavljem u 10.30 sati predsjedati mons. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit. Kroz devet večeri predvoditelji misnih slavlja u 18.30 sati bit će kapelani koji su pastoralno djelovali u župi i prvi retfalački mladomisnik svećenik vlč. Tomislav Ćurić, župnik u Slavonskom Brodu.

 

17. svibnja 2010.

Misionarke Družbe Marijinih sestara traže kumstva za djecu Osječani školuju djecu u Beninu i spašavaju ih od prisilne udaje

Nevenka ŠPOLJARIĆ

Osječkim dobrotvorima iz Retfale, koji treću godinu školuju siromašnu djecu u afričkoj državi Benin, ovoga proljeća pridružuju se ustanove i pojedinci kumstvima u visini od 100 do 300 eura po učeniku godišnje, odnosno po 600 eura za studente-bogoslove.

Uoči Uskrsa iz Benina je u Osijek doputovala s. Marisela Galić, misionarka Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice Hrvatske provincije u Osijeku sa sjedištem u dvorcu Pejačević, odakle na poziv humanitaraca i vjeroučitelja pohodi pojedine župe i škole svjedočeći o preživljavanju Beninaca u krajnjoj oskudici, borbi s glađu, umiranju od malarije i zarazne gube. Među prvim kumovima od 2008. godine je župa Uzvišenja sv. Križa sa župnikom Pavom Vukovcem s 30-ak kumstava osnovnoškolcima do 6. razreda sa po 100 eura. U misijsku potporu uključila se i susjedna OŠ Ivana Filipovića čije su vjeroučiteljice Dejana Babić i Sanja Srnović drugu godinu provele misijske akcije. “U korizmenom djelu sudjelovalo je 200 učenika koji su skupili 2.160 kuna, a tu su i darovi misijskog djela koje vodi Dejana”, kaže Srnović. Nada Prlić, ravnateljica Medicinske škole, ponosna je na učenike koji su rekli: “Ako ih školujemo, nahranit će se” i profesore jer se 20 razreda odazvalo pozivu vjeroučiteljice Alte Pavin da budu kumovi i svaki je učenik od džeparca izdvojio 4-5 eura godišnje, što je 100 eura po razredu. “S. Marisela pokazala je album s fotografijama Beninaca. Učenici triju razreda odlučili su školovati srednjoškolke i imamo osam kumstava za djevojčice. Kumstva sadašnjih maturanata preuzet će prvi razredi”, kaže Pavin. “U Beninu se djevojčice s 12 godina udaju. Svejedno što želi ići u školu, ako nema nikoga da joj pomogne i izbavi od prisilne udaje, ona mora otići mužu koji možda već ima nekoliko žena. Kumstva pomažu u južnom dijelu Benina gdje djecu šaljemo u školu jer roditelji nemaju za školarinu, knjige i hranu. Na sjeveru Benina tražimo kumstva za školovanje ženske djece, 2009. smo imali 12 djevojčica o kojima se brinemo, hrane se, spavaju kod nas i idu u školu, pričaju misionarke.

Budite kum gladnom djetetu

S. Kleofina Lekić, provincijalna poglavarica u Osijeku, moli kumove da ne odustaju od kumstava. “U kumstva je uključen vlč. Mirko Bingula, koji školuje dvojicu bogoslova i župljani u Starim Mikanovcima, zatim župe u Požeškoj biskupiji Kaptol (preč. Nikola Jušić) i Rajići (vlč. Jozo Zorić); župe u Osijeku sv. Mihaela (preč. Ivan Vidaković, Marija Tumir i župljani su skupili novac za 14 kumstava), Presl. Imena Marijina (vlč. Ivan Jurić) te sv. Luke (vlč. Josip Ivešić), OŠ Dalj i Grad Đakovo sa s. Ignacijom.” Dobrotvori i kumovi mogu se obratiti s. Mirjam Dragičević u Misijsku sekciju. Pomoć se daje Družbi u Strossmayerovoj 141 ili uplatom na žiro-račun Zagrebačke banke 2360000-1101866893 s naznakom “Dar za gladnu djecu - Benin, Afrika”.

 

16. svibnja 2010.

Putovima Ivana Pavla II. - Hodočasnička priča kroz Poljsku od Wadovica do Krakowa

Ljubav prema Karolu Wojtyli dovela, a pobožnost Poljaka oduševila Osječane Program je počeo ponoćnim razgledanjem znamenitosti Budimpešte, pa dalje kroz Slovačku do Poljske, s prvom postajom Wadovice. Kraj je to zvan i Bijela Hrvatska, gdje je 18. svibnja 1920. godine rođen Karol Wojtyla.

Nevenka ŠPOLJARIĆ

Osječka župa Uzvišenja sv. Križa organizirala je od 28. travnja do 2. svibnja hodočašće u Poljsku. Varaždinska agencija Mihael omogućila je nezaboravni doživljaj “putova Karla Wojtyle” po kojima se 50-ak putnika sjetilo dragog pokojnog 264. pape Ivana Pavla II., od rodnih Wadovica, preko boravka u najvećem marijanskom Svetištu Jasna Gora, u Czestochowi, posjeta Varšavi, do Krakowa, moleći za osobne nakane i duhovnike u Godini svećeničkog i redovničkog poziva.

Program je počeo ponoćnim razgledanjem znamenitosti Budimpešte, pa dalje kroz Slovačku do Poljske, s prvom postajom Wadovice. Kraj je to zvan i Bijela Hrvatska, gdje je 18. svibnja 1920. godine rođen Karol Wojtyla. Wadovice je posjetio i papa Benedikt XVI., u svibnju 2006.

Idući Trgom Ivana Pavla Drugog, uz panoe sa stradalim poljskim dužnosnicima u nedavnoj zrakoplovnoj nesreći, Osječani su tiho zastajali do ulaza u baroknu crkvu s krstionicom, u kojoj je mali Lolek kasnije ministrirao. Na putu je otpjevan “Krist na žalu”. Do smještanja u Czestochowoj, stižemo u nekadašnji najveći nacistički logor Auschwitz Birkenau, memorijalno područje s muzejem gdje je Papa klečao, na sveto mjesto s grobljem milijuna nedužno ubijenih, među njima i osječkih Židova kojih se sjetismo.

Nižu se strašni ostaci zločina - brdo dječjih cipelica i kofera s imenima, dvije tone ženske kose, platno izrađeno od kose smaknutih, plinska komora, zgrade smrti, tamnice bez otvora za zrak, ćelije za ubijanje glađu i stajanjem. Potresenost viđenim završila je šutnjom i molitvom za žrtve, uz sjećanje na sv. Maksimilijana Kolbea, svećenika koji je dobrovoljno ušao u logor umjesto Poljaka s obitelji, i ondje je ubijen.

Slani Papa

Dolaskom u pavlinsko svetište Jasna Gora, posjetili smo baziliku s čudotvornom oltarnom crnom slikom Gospe. Idućeg dana razgledali smo muzeje s dragocjenostima darovanim Gospi, prošetali Varšavom i njezinim Starim gradom, ljetnom kraljevskom rezidencijom, posjetili katedralu sv. Ivana...

Četvrtoga dana stari kraljevski grad Krakow oduševio je Wawelom, crkvama, promenadom i Barbakanom, gdje su Osječani ručali “taške” - slane i slatke s orasima, te probali moćno pivo Zywiec, kupovali srebrne naušnice s jantarom za 60 zlota (120 kuna), votku Zubrovku, devocionalije (nabožne predmete).

Na odlasku posjetismo nekadašnji rudnik soli Wieliczka (baština zaštićena UNESCO-m) u kojemu su rudari u tamnu sol uklesali kapelice s oltarima i najveću kapelu - dugu čak 54 metra - kapelu bl. Kinge, isklesanu na 125 metara dubine. Danas se ona koristi za održavanje vjenčanja i koncerata! Na prvu podzemnu etažu na 64 metra ispod površine rudnika dubokog 327 metara, spušta se niz 380 stepenica, gdje je kapela sv. Uršule, za obilazak je dostupan dio rudnika zatvoren u 17. stoljeću i kasnije, odnosno tek jedan posto uređenih dvorana od 300 kilometara podzemnih slanih komora. Tu je i slano jezero, restoran, slane skulpture među njima omiljeni “Dobri Papa”, Goethe, poljski kraljevi, sveci..., dok se dizalom uzdiže za minutu na površinu.

Zadnja naša nedjeljna postaja bilo je obližnje Svetište Milosrdnog Isusa, gdje je živjela i umrla sv. Faustina Kovalska (primila je objavu o Božanskom milosrđu). Nakon obilaska tog svetišta uz pobožnost krenusmo natrag u Osijek.

Oduševljeni pobožnošću Poljaka

Tijekom petodnevnog putovanja 37-godišnje iskustvo svećeništva sjajno je u duhovne nagovore utkao prvi od dvaju duhovnih voditelja puta Antun Motočić, župnik župe Prišlin u Humu na Sutli, pridruživši se pjevanju i šalama Tomislavu Ćuriću, prvom retfalačkom mladomisniku i župniku župe bl. Alojzija Stepinca.

Oduševila me velika pobožnost Poljaka i to kako cijene svoje. Mogli bismo se ugledati na njih po mnogočemu - zaštiti kulturnih dobara, umjetnina, u ponašanju, prema masovnosti u pohođenju mise, svetišta i duhovnih zvanja. Posebno sam sretna zbog pohoda mjestima Ivana Pavla II., mog životnog idola, čovjeka koji je bio najveća moralna vertikala”, iznijela je svoje dojmove Zagrepčanka Marija Filipović. Najmlađi hodočasnik, 11-godišnji David Motočić, iz Varaždina, putovao je s bakom i stricem, predmolio krunicu i kaže kako mu je svuda bilo posebno, a najljepše u Krakowu.

Hodočastila sam s kolegicama da bih vidjela, doživjela i učvrstila svoju vjeru”, kaže Nada Dedek, iz Igrišća, u Zagorju, dok suputnica Milica Kovačec dodaje: “Svi ste me oduševili, duhovno sam obnovljena i sretna. Jako, jako me protresao Auschwitz s velikom kalvarijom. Željela bih da se hrvatski katolici ugledaju na Poljake koji su me oduševili vjerom!”

Poljska je napaćena zemlja kao i Hrvatska, imamo mnogo toga sličnoga u težnji za slobodom. U Auschwitzu je bilo toliko patnji s kojima suosjećamo, jer smo preživjeli Domovinski rat. Sretna sam što smo posjetili župu gdje je kršten Karol Wojtyla, Krakow gdje je bio biskup i mjesta na kojima je bio”, ushićena je bila Mirjana Letica iz Osijeka, putujući s prijateljicom Ružicom Ćurić, također, zadivljenom “putovima Ivana Pavla II.”

Vesela večer vlč. Tomislava

Sve nakane u molitvi križnoga puta uz postaje sa skulpturama u svetištu Jasna Gora, u Czestochowi, nadahnuto je izrekao Tomislav Ćurić, na kraju blagoslivljajući putnike ispod skulpture Ivana Pavla II. Vlč. Tomislav nastavio je nakon toga predvoditi program “Veselu večer”, u kojemu je u autobusu tijekom vožnje pjevao suputnicima, dok je vođa puta Milan Kruljac uz pjesmu ispričao i stotine viceva, dopunjenih dogodovšinama vlč. Antuna i smijehom putnika.

Plakala sam kad je u 6 sati otvarana čudotvorna Gospina slika, to je neopisiv osjećaj uz glazbu s prizvukom nadnaravnog kao da silazi s neba, protrnula sam”, otkriva Ercija Lovrinčević, Hvaranka iz Zagreba.

Dojmilo me otvaranje slike u Czestochowi gdje sam u tišini na pokrivenoj slici vidjela križ. Nakon što sam pročitala u Glasu Slavonije da retfalačka župa ide u Poljsku, odmah sam odlučila poći zbog blagopokojnog Karola Wojtyle. Htjela sam vidjeti gdje je rođen, a upoznala sam još i više zahvaljujući duhovnom vodstvu i odličnom vodiču Milanu”, ističe Marija Smoljo iz Josipovca Punitovačkog. Široke avenije u Varšavi, Wadovice i svetišta oduševila su Osječanku Zdenku Reisz.

Osječani Darinka i Milenko Škaro, umjesto turističkih putovanja zadnjih godina idu na hodočašća zbog duhovne obnove. Darinka priča kako ih je Poljska privukla i zbog “Pape putnika”, a otkrila je “očaravajuću vjeru, čuvanje svoga poljskoga, svetaca i toliko mladih obitelji u nacionalnom svetištu koji s bebama dolaze u 21 sat na zatvaranje čudotvorne Gospine slike i ujutro u 6 na otvaranje klečeći, moleći, pa se pitam gdje smo mi kao kršćanska zemlja.”

Osječanin iz Rovinja Darko Brkić putovao je sa suprugom Brankom: “Zadivljen sam Krakowom u kojemu svaka ulica ima crkvu, gotovo svaka kuća je spomenik i na njoj leprša bijelo-crveni poljski stijeg na Praznik rada, a svaki čovjek diše s vjerom”.

Molili za žrtve i poginule Poljake

Čitajući knjigu Domagoja Pejića o Ivanu Pavlu II., odlučila sam Papi uzvratiti ljubav hodočašćem u Poljsku, jer je on dolazio nama u najtežim vremenima. Uživala sam gledajući crkve, a najviše me oduševilo poštovanje poljskoga naroda prema prošlosti, žrtvama za slobodu i mogli bismo mnogo učiti od njih. U Auschwitzu je bilo strašno, tekle su suze... nikad se ne ponovilo. Drago mi je što smo se upisali u knjigu žalosti i pomolili za Poljake poginule u avionskoj nesreći”, kaže osječka profesorica Marija Kovačić iz Erduta.

Koraci s Papom

Putujem sa suprugom Josipom. Ovakva hodočašća su seminar uz duhovnu obnovu i upoznavanje s kršćanskom kulturom. Kod Poljaka me se toliko toga dojmilo, najprije štovanje našeg dragog Pape. Posvetili su mu brojne crkve, sveučilište i svuda gdje je bio i čega se dotaknuo, obilježeno je kipovima, spomenicima. Crkve i pobožnost posebna su priča. Osobita je građanska katedrala u Krakowu, crkva gdje je sahranjena sv. Faustina, pa rudnik soli Wieliczka. Poljaci su narod koji bi Europu mogao povesti u duhovnu obnovu. Čestitam vodiču Milanu Kruljcu što je našem župniku ponudio, a vlč. Pavo Vukovac prihvatio ovo hodočašće u Poljsku, svaka čast! I za župu smo molili”, oduševljeno će Osječanka Ružica Blažeković.

Dojmovi: Šetnja starim kraljevskim gradom Krakowom

Skulptura pape Ivan Pavla II. od soli Wieliczka - rudnik soli s najvećom dvoranom kapelicom sv. Kinge u kojoj je sve od soli Rodna kuća Karola Wojtyle U crkvi sv. Križa u Varšavi počiva srce Frederica Chopina Wadovice - bazilika u kojoj je kršten Karol Wojtyla Na svakoj kući - zastava, u Hrvatskoj isčezli običaj

 

23. prosinac 2009.

Božićno drvo

Retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa tradicionalno poziva župljane koji imaju visoke borove da ih daruju za crkvu. Župnik vlč. Pavo Vukovac kaže kako je odaziv bio veći od potreba te su odabrana stabla obitelji Samardžija iz Josipovca te retfalačkih obitelji Jandrok, Nikole Miholjčevića, Balog i Radojke Katanić. Volonterima koji su “nasađivali” stabla na stalke posao nije bio lak na 18 stupnjeva ispod nule. “Nije teško, izmjenjujemo se, a više nas treba za unošenje stabala u crkvu”, kaže Marko Đapić. U pripremi stabala sudjelovali su i Vlado Masoničić, Ivica Rakitić, Stjepan Rudinski, Tomas Trojan, Franjo Ćulić, Josip Ozanjek i Benedikt Stjepanović, a pod nadzorom č.s. Evice Sočković.

 

12. srpanj 2009.

Hrvatska misionarka u Africi, sestra Dorotea Dundjer, priča o životu u Beninu

Za 10-20 litara vode ljudi čekaju cijelu noć Za 100 eura ili 66.000 beninskih franaka može se kupiti 500 kilograma kukuruza, što je ogromno bogatstvo jer je tamošnja klima teška za uzgoj bilo koje žitarice

Nevenka ŠPOLJARIĆ

U posjetu Hrvatskoj provinciji Družbe Marijinih sestara od čudotvorne medaljice u Osijeku, smještenoj u dvorcu Pejačević - Domu sv. Josipa, boravi sestra Dorotea Dundjer, misionarka u Biskupiji N'Dali u afričkoj državi Benin, prva hrvatska misionarka u Africi.

Sestra Dorotea došla je u Hrvatsku na zdravstvene preglede, a u Osijek kako bi zahvalila dobročiniteljima, osobito župljanima župe Uzvišenja sv. Križa na darovanoj pomoći i godišnjim kumstvima za misijski rad Marijinih sestara u Africi.

- Živim 21 godinu u Beninu radeći, liječeći i tješeći bolesne, naviještajući Isusa, a sve to ne bi bilo moguće bez vas koji se skupite u crkvi i molite, dajete nešto od sebe te tako i vi postajete misionari, kazala je Dorotea, poslije misnog slavlja na Antunovo u retfalačkoj crkvi, a s istom nakanom posjetila je i župu sv. Luke u Josipovcu te ostale župe u Hrvatskoj i BiH. Od 6. do 9. srpnja Đakovačko-osječka nadbiskupija bila je domaćin ljetnog susreta misionara Crkve u Hrvata na kojem je u Đakovu sudjelovala i sestra Dorotea.

Malarija i žeđ

- Kad sam stigla u Afriku imala sam 35 godina. U južnom dijelu Benina živjela sam 19 godina, a od prije dvije godine sam na sjeveru, gdje sam krenula od početka - kulture, civilizacije i evangelizacije. Nemamo svoju kuću nego živimo u njihovoj okrugloj kućici s dvije prostorije, u kojoj je kuhinja, spavaonica i tu primamo lijekove. Ja sam medicinska sestra i čim smo došli u selo, odmah su počeli dolaziti bolesnici donoseći bolesnu djecu. Ima previše bolesnih na sjeveru, a najčešća kod svih je malarija, proljevi, povraćanja, upala pluća i epilepsija, čiji je uzrok neliječena malarija. Zapravo su to bolesti siromašnih. U 17 sela odlazimo jednom mjesečno i prvobitno poučavamo majke o brizi za djecu i djevojke. Kraj je siromašan vodom, a ima sela bez ijednog bunara. Kopanje bunara je skupo, stoji oko četiri tisuće eura, ako je zaštićen od zagađenja i odronjavanja, a selo si to ne može priuštiti. Najveće zlo je što od veljače do lipnja velik broj bunara presuši. Recimo lani su u našem selu Biro s osam tisuća duša ostala upotrebljiva dva bunara. Prevruće je, ljudi su žedni i ne peru se, stoje cijelu noć u redu za 10-20 litara vode. Što je 20 litara vode dnevno, kad mi treba tri litre vode za piće?! Sada imamo bunar za nas i naše bolesnike.

Inače, u Beninu su četiri sestre iz Družbe Marijinih sestara i 12 Afrikanki. Osim mene tu su sestre Natalija Bešlić, Jacinta Petrović i u jednoj Marisela Galić, priča Dorotea o misionarskom poslanju.

Hrane gladne i previjaju gubavce

Misionarke često gledaju umiranja djece i bespomoćnih Afrikanaca. Fotografije iz Benina potresno svjedoče o borbi protiv smrtonosnih bolesti, gladnoj i pothranjenoj dječici, ambulantama bez liječnika, životu bosonogih u teškoj vlažnoj tropskoj klimi, s komarcima koji prenose malariju, slavljenju Boga u kapelici od pruća... U selu Biro postoji posebna nastamba gubavaca, ostavljenih od svih kojima sestre pomažu previjanjem rana (udovi trunu i otpadaju) i obrokom kukuruzne kašice. Unatoč nezamislivoj neimaštini, tvrde misionarke i njihova poglavarica sestra Kleofina Lekić, Beninci su darežljivi, miroljubivi i inteligentni.

Benin je površine kao Hrvatska, s približno 16 milijuna stanovnika, gdje je uz 28 domorodačkih jezika službeni jezik francuski. Pomoć dobrotvora je nužna i za preživljavanje - kupnju mlijeka, kukuruza i lijekova. Sestre od raznih mljevenih sušenih sastojaka prave brašno za kukuruznu kašicu i uče majke kako je pripremiti za djetetov obrok, bolesnicima čine radost kad im previju ranu u ambulanti, jer ranu nemaju čime zaviti osim listom trave.

Jedan euro iznosi 660 beninskih franaka, a za 100 eura ili 66.000 beninskih franaka može se kupiti 500 kilograma kukuruza, što je ogromno bogatstvo jer je tamošnja klima teška za uzgoj bilo koje žitarice, a klimatske promjene utječu na poremećaj kišno-sušnih razdoblja koja isperu urod s polja.

Kumstva spašavaju djevojčice

- Teško mi je sastaviti listu potrebitog, trebaju nam i lijekovi, hrana za neuhranjenu djecu... Bolna točka, što je nama nepojmljivo, jest to da se djevojčice s 12 godina udaju. Svejedno što želi ići u školu, ako nema nikoga da joj pomogne i izbavi od prisilne udaje, ona mora otići mužu koji možda već ima nekoliko žena. Kumstva mnogo pomažu u južnom dijelu Benina gdje djecu šaljemo u školu jer roditelji nemaju novac za školarinu ni za knjige ni za hranu, a mi u svemu tomu pomažemu obitelji čije se dijete školuje. Na sjeveru Benina tražimo kumstva za školovanje ženske djece koju uzimamo kod nas, smještamo ih u prostoriju i ove godine imamo 12 djevojčica o kojima brinemo, hrane se i spavaju kod nas, idu u školu. Idemo k roditeljima i pokušavamo im objasniti da je to njihovo dijete koje će se sutra njima vratiti i, ako u životu nešto postane, bit će njihov ponos. I od roditelja izmolimo bar nešto plodova iz njive za prehranu djece, a kumstvo je za školovanje. Teško je. Lijekovi se mogu kupiti u Beninu, a svaka pošiljka iz Europe je triput skuplja zbog poštarine koja se obračunava po kilogramu, neovisno što je u paketu, pojašnjava sugovornica.

Kako je postala Severinova mama

Sestra Dorotea proživljava s Benincima više tužnih trenutaka, ali otkriva kako u misijskom radu djeluje Božja ljubav.

- Prvih godina nakon dolaska u Benin došla sam u jedno selo i našla dijete koje je izgledalo kao balon! Izdaleka bi se reklo kako je dijete lijepo uhranjeno, a zapravo je bilo natečeno i to zbog gladi. Trogodišnjaku je preostao kratak životni vijek. Uspjela sam od oca dobiti dijete, koje nije imalo mamu, i njegovu stariju sestru. Hranili smo ih nekoliko mjeseci, dok se nije oporavio, a kada je sestra htjela kući, on nije želio. U našoj zajednici Severin je sebi našao roditelje - ja sam mu bila mama, sestra Marisela tata, a župnik ujak! Svaki put kad smo ga vratili kući, teško se razbolijevao i bili smo prinuđeni držati ga kod nas gdje je ostao do njegovih 10-12 godina. Danas Severin studira jezike u Kotonu, glavnom gradu Benina, i kaže: “Da nije bilo sestara, ne bi bilo ni mene”. I sad mu pomažemo, ali manje nego kada je bio mali. Minimum za osnovnoškolsko školovanje (traje šest godina) djeteta koji pokušavamo dobiti kroz “usvajanje djeteta na daljinu” ili kumstvo iznosi 100 eura godišnje, dok bi za srednju školu trebalo 150-200 eura (traje šest godina). Redovno dajemo izvješća o tomu i trudimo se da dijete završi školu i ove godine imamo stotinjak djece na školovanju. Hvala dobrim ljudima i kumovima, a ima ih, osim u Osijeku i okolici, u Slavonskom Brodu i Bjelovaru, u BiH u župi Grobinjak i u Žepču, gdje sam rođena. Vraćam se u Benin 20. srpnja, zaključila je razgovor sestra Dorotea.

Budite kum gladnoga djeteta

DMS prikuplja novčanu pomoć za misijski rad Marijinih sestara u misijama u Africi, konkretno za gladnu djecu u državi Benin gdje djeluju četiri redovničke zajednice. Sestra Kleofina Lekić, poglavarica DMS Hrvatske provincije, uoči svog lanjskog odlaska u Benin zamolila je dobročinitelje da darom pridonesu radosti siromašne i bolesne djece u Beninu te olakšaju rad Marijim sestrama. Tada je Osijek posjetila sestra Jacinta Petrović, misionarka u selu Affamey (Selo gladnih), čija su potresna svjedočenja o življenju krajnje bijede i umiranju Beninaca od gladi i bolesti potresla Osječane. Među prvima pozivu na kršćansku humanost odazvala se retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa sa župnikom Pavom Vukovcem i kapelanom Ladislavom Dortom, darujući približno 20.000 kuna, a ove godine 30-ak župljana obnovilo je kumstva za školovanje, godišnje dajući 50-150 eura. Novac se uplaćuje uplatnicom na Družbu Marijinih sestara, Strossmayerova 141 Osijek, preko Zagrebačke banke na broj računa: 2360000-1101866893 s naznakom za “Dar za gladnu djecu - Benin, Afrika”, ili donosi osobno.

Zahvala dobročiniteljima

- U svakoj od četiri redovničke zajednice Marijinih sestara djeluje po jedna sestra iz Hrvatske provincije DMS, a ostalo su Afrikanke od kojih tri novakinje i 15 djevojaka, koje se darom dobročinitelja, pripremaju za rad i život u redovničkoj zajednici. Zajednica iz Hrvatske pomaže sestrama u radu s bolesnima, siromašnima, mladima i djeci koja žive u krajnjoj bijedi. Tisuću kuna za gladne i bolesne je veliko bogatstvo i vjerujemo da će velikodušnost i ljubav pojedinaca pronaći načina za ublažavanje gladi i siromaštva u misijama gdje rade Marijine sestre. I najmanji dar u tome im može pomoći. Molimo kumove da ne odustaju od kumstava i svima zahvaljujemo prateći ih molitvama, kaže sestra Kleofina.

- Sestra Dorotea Dundjer poučava mlade majke o pripremanju hrane od plodova i afričkog voća koje uopće ne troše u prehrani jer ga prodaju za preživljavanje

- Zajednica DMS u Malanhoui s poglavaricom Kleofinom Lekić, koja je iz Osijeka došla u Afriku 2008. posjetiti sestre prigodom obilježavanja 20. obljetnice djelovanja Družbe u Beninu

- U selu Biro smještene su posebne nastambe gubavaca, ostavljenih od svih, koje posjećuju naše misionarke donoseći im kašice od kukuruznog brašna ili previjajući rane na udovima

- Njega i liječenje bolesnih glavna je misija - Jacinta Petrović je medicinska sestra u dispanzeru DMS u selu Affame, gdje često čiste rane Benincima

- Mukotrpne radove krčenja raslinja i pretvaranja u polje s nasadima obavljaju majke s djecom na leđima Gradnja kuće s dispanzerom DMS u selu Biro

- Voda se koristi iz jednog bunara dok ne presuši

 

18. travnja 2008.

Krizma i prva pričest u crkvi Uzvišenja sv. Križa

SAKRAMENTI ZA 250 RETFALAČKIH UČENIKA

Krizmatelj mons. dr. Đuro Hranić podijelit će sakrament svete potvrde za 128 krizmanika iz OŠ “Retfala” i OŠ Ivana Filipovića, a župnik vlč. Pavo Vukovac pričestit će 126 djece

Retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa radosno dočekuje 19. travnja jer će u subotu na euharistijskom slavlju u 11 sati u župnoj crkvi mons. dr. Đuro Hranić, pomoćni biskup Đakovačke i srijemske biskupije, podijeliti krštenima i pričešćenima sakrament svete potvrde ili krizme. Priprava za primanje pečata dara Duha Svetoga trajala je od najranijega djetinjstva u kojemu su obitelji svojoj djeci podarile vjeru i poticajima ih pratile do prve pričesti i krizme, pri čemu su poglavito župnik, časna sestra, vjeroučiteljice, učitelji i suradnici zaslužni za vjerski odgoj ovogodišnjih krizmanika.

Opečaćeni darom Duha Svetoga u subotu će 127 mladih, osmaša osnovnih škola “Retfala” i Ivana Filipovića, te četvero odraslih postati zreli kršćani spremni svjedočiti katoličku vjeru. Pojačano pripremanje za veliki trenutak krizme u župi je počelo 2008. godine roditeljskim sastancima sa župnikom vlč. Pavom Vukovcem i tematskim izlaganjima, bližom pripravom kandidata koju je vodio župnik i vjeroučiteljica Danijela Stubičar uoči prošlotjednog susreta krizmanika s krizmateljem mons. dr. Đurom Hranićem. Krizmanici su upućeni u to kako se pristojno odjenuti i izgledati, kakvo treba biti ponašanje tijekom svečanosti... Pripravljeni su i okrijepljeni svetom ispovijedi i primanjem pričesti na večernjim misama, a večeras će kandidate s kumovima i kumama župnik upoznati s detaljima krizmenoga slavlja u subotu.

Sutradan, na petu Uskrsnu nedjelju prvu svetu pričest primit će 126 krštene i ispovijeđene djece, učenici trećih razreda OŠ “Retfala” (81) i OŠ Ivana Filipovića (45) koje je neposredno pripremala časna sestra Evica Sočković uz suradnju Ane Sušić i vjeroučiteljice Sanje Srnović. Radost što će prvi put u životu u svoju dušu primiti Isusa Krista primanjem sv. euharistije s prvopričesnicima će podijeliti njihove obitelji i cijela župna zajednica na misnom slavlju u 9 sati.

Čestitamo prvopričesnicima i želimo da Isusa zavole i često ga primaju. Našim krizmenicima čestitamo na prijeđenom putu do vjerske punoljetnosti u kojoj im želimo da ponosno žive katoličku vjeru sa sakramentima i darovima Duha Svetoga koje primiše: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji”, poručuju retfalački župni suradnici biskupijske Škole za župne suradnike u Osijeku, dok župnik zaključuje: “Roditelje prvopričesnika i krizmenika potičem neka budu svjedoci i vjesnici vjere svojim primjerom djeci!”

N.ŠPOLJARIĆ

 

11. travanj 2008.

U retfalačkoj župi gostovala hrvatska misionarka, koja traži dobrotvore za kumstva djeci u Beninu

SESTRA JACINTA POMAŽE DJECI U SELU AFFAMEY U AFRIČKOJ DRŽAVI BENIN

Pogodila me smrt djeteta koje je pred mojim očima umrlo od gladi, svjedočila je s. Jacinta Petrović retfalačkim vjernicima o misiji u Beninu

Retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa ovih dana ugošćuje časnu sestru Jacintu Petrović, misionarku u afričkoj državi Benin. Misionarsko poslanje č.s. Jacinta obavlja u redovništvu Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice Hrvatske provincije u Osijeku sa sjedištem u retfalačkom dvorcu Pejačević gdje trenutno boravi na zdravstvenom oporavku i odmoru. Na poziv retfalačkoga župnika, vlč. Pave Vukovca, sestra Jacinta je pod svetim misama na treću Uskrsnu nedjelju u crkvi svjedočila vjernicima o misiji u Beninu otkrivajući potresna svjedočanstva o borbi protiv smrtonosnih bolesti, gladnoj i pothranjenoj dječici, ambulantama bez liječnika, slavljenju Boga u kapelici od pruća, životu bosonogih u teškoj vlažnoj tropskoj klimi. Govorila je o nezamislivoj neimaštini, ali radosnim i inteligentnim domorocima u Beninu, površine kao Hrvatska s približno 16 milijuna stanovnika, gdje je uz 28 domorodačkih jezika službeni jezik francuski. Katolička crkva je prva po zauzimanju za život u Beninu i povod dolaska misionarke u Hrvatsku te pohoda retfalačkoj župi, je humanitarna nakana zasnivanja kumstva za školovanje djece u Beninu u osnovnoj školi (godišnje za školovanje jednog djeteta treba 100 eura) i u srednjoj školi (150 eura po školarcu). Pomoć dobrotvora je neophodna i za preživljavanje; kupnju mlijeka, kukuruza i lijekova.

- Najteže mi je gledati gladnu, pothranjenu djecu, kako majke nemaju čime nahraniti dvogodišnje dijete. Od raznih mljevenih sušenih sastojaka pravile smo brašno za kukuruznu kašicu i naučile majke kako je pripremiti za djetetov obrok. Hrvatska duša je otvorena i trebaju je gladna djeca. I najmanji je prilog dar iz vašega srca, ali ne zaboravite moliti za nas, jer vaša je molitva naša snaga. Za sve učinjeno zahvaljujem, Bog vas blagoslovio, poručivala je na svakoj misi Jacinta, dok je vlč. Vukovac posebno pozvao vjernike na karitativnu pomoć braći i sestrama u Beninu uplatama u župnom uredu ili u sjedištu Provincije u dvorcu Pejačević, zahvaljujući vjernicima na prikupljenih 9.000 kuna za istu nakanu poslije svetih misa uoči Uskrsa.

- Družba Marijinih sestara ima četiri misijske zajednice u Beninu. U selu Affamey (u prijevodu Selo gladnih) radim s još četiri hrvatske misionarke i 13 domorotkinja u dispanzeru Sv. Rafael. U misiji nam trebaju redovnice, ali i volonteri liječnici, stolari, električari i zanatlije koji bi proveli šest mjeseci ili godinu u misiji! Na oporavak i odmor sam došla 17. ožujka i u Afriku se vraćam 9. lipnja, a sa mnom će u Benin u vizitaciju otputovati i naša provincijalna poglavarica, s. Kleofina. Poziv u misiju je poziv unutar redovničkog života i ja sam ga dugo čekala zbog više opravdanih razloga, ali Gospodin kada zove, on nađe vrijeme i način kako će otvoriti vrata za ostvarenje onoga za što te poziva. Imam 4,5 godine misionarskoga staža i najsretnija sam kada mogu pomoći, recimo čovjeku oboljelom od malarije, učestale bolesti koju prenose komarci i uništava imunitet. Veliku radost mogu učiniti bolesniku previjajući mu ranu koju nema čime zaviti nego listom trave. Jedan pacijent došao je iz državne bolnice ranom previjenom toaletnim papirom. Moja najbolnija točka su neishranjena, djeca jer često ne možemo pomoći zato što su kasno došla. Pogodila me smrt djeteta koje je pred mojim očima umrlo od gladi, jer ga je majka dovela na umoru, priča s. Jacinta koja s velikom ljubavlju govori o Beninu.

- Jedan euro iznosi 660 beninskih franaka, a za 100 eura ili 66.000 beninskih franaka može se kupiti 500 kilograma kukuruza koji je ukusan, ali nije velik kao u našem podneblju i prije nego sazri ima žižak. Klima je teška za uzgoj bilo koje žitarice, a još je teže očuvati ih. Hrana se proizvodi ručno, jer tehnologija i strojevi ne postoje. Nema tvornica, samo glavni putevi u glavnom gradu Porto Novo su asfaltirani, a svi drugi su poljski s rupama kraterima. Nije razvijena trgovina. Stanovništvo je većinom kršćansko, zatim pogansko i muslimansko. Srećom, Benin je mirna zemlja. Nadam se, uz pomoć drugih europskih i američkih sila, te uz pomoć Katoličke crkve da će se Benin polako dići na svoje noge jer se budi iz svoga pepela, iz siromaštva. Drago mi je što Katolička crkva samo ne propovijeda i evangelizira pokrštavanjem, nego gradeći crkve, škole i zdravstvene ustanove osposobljava kadar za rad u školama, bolnicima, dispanzerima u kakvom i ja radim. Važno je djeci osigurati dva obroka dnevno, raditi na opismenjavanju djece i poslije školovanja omogućiti im naći zaposlenje, kaže s. Jacinta, vjerujući da će uz Božju pomoć uspjeti.

ČASNA SESTRA Jacinta 40 godina u Družbi

Sa 14,5 godina Jacinta je stupila u Družbu i ove 2008. godine slavi 40 godina života u Družbi! Nakon formacije, bila je 20 godina medicinska sestra u Domu za stare i nemoćne, tijekom rata iz BiH dolazi u Hrvatsku gdje odgaja sestre pripravnice, a u međuvremenu pokazuje želju za odlazak u misije. “Sa 50 svojih zlatnih godina odlazim u misije. Priprema je bila dugoročna u srcu. Trenutno sam u misiji u selu Affamey s misionarkama Hrvaticama koje su u Benin došle prije 20 godina (s. Doroteja Dunđir, s. Marisela Galić, s. Natalija Bešlić). Ja sam iz župe Žepče u BiH i članica sam Družbe Marijinih sestara čija je provincijalna uprava u Osijeku na području župe Retfala VI. Župnik me pozvao da prikažem potrebe misija kroz naš rad u Beninu i animirao župljane koji su već pomogli prilogom, a pojedini su se izjasnili da žele biti kumovi u školovanju djece. Dobrotvori i kumovi, mogu se obratiti provincijalnoj poglavarici, s. Kleofini Lekić, u Strossmayerovoj 141, u Domu sv. Josipa, u Pejačevićevom dvorcu. Uplate se primaju na žiro-račun Zagrebačke banke 2360000-1101866893. s naznakom “Dar za gladnu djecu - Benin, Afrika”, poručuje Jacinta.

 

26. OŽUJAK 2008.

DRUŽBA MARIJINIH SESTARA PRIKUPLJA NOVČANU POMOĆ ZA MISIJE U AFRICI Sestra Kleofina: I tisuću kuna za gladne i bolesne je veliko bogatstvo

Družba Marijinih sestara čudotvorne medaljice smještena u dvorcu Pejačević - Dom sv. Josipa prikuplja novčanu pomoć za misijski rad Marijinih sestara u misijama u Africi, konkretno za gladnu djecu u državi Benin gdje djeluju četiri redovničke zajednice. S. Kleofina Lekić, provincijalna poglavarica Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice u Osijeku, uz uskrsnu čestitku brojnim župama zamolila je da svojim najmanjim darom pridonesu radosti siromašne i bolesne djece u Beninu te olakšaju rad Marijim sestrama. Među prvima pozivu se odazvala retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa čiji su župljani poslije mise darovali prilog te je jedne nedjelje prikupljeno 9.060 kuna. Do sada je prikupljeno oko 20.000 kuna, a novac se može uplatiti uplatnicom na Družbu Marijinih sestara, Strossmayerova 141 Osijek, preko Zagrebačke banke na broj: 2360000-1101866893 s naznakom za “Dar za gladnu djecu - Benin, Afrika”, ili donijeti osobno.

- U svakoj od četiri redovničke zajednice Marijinih sestara djeluje po jedna sestra iz Hrvatske, a ostalo su Afrikanke kojih trenutačno ima 13. Darom dobročinitelja još desetak domorotkinja se školuje pripremajući se za rad i život u redovničkoj zajednici Marijinih sestara. Dvije sestre školuju se u Osijeku. Zajednica iz Hrvatske pomaže sestrama u radu s bolesnima, siromašnima, mladima i djeci koja žive u krajnjoj bijedi. Tisuću kuna za gladne i bolesne je veliko bogatstvo i vjerujemo da će velikodušnost i ljubav pojedinaca pronaći načina za ublažavanje gladi i siromaštva u misijama gdje rade Marijine sestre. I najmanji dar u tome im može pomoći. Svima dobročiniteljima zahvaljujemo prateći ih molitvama i svima čestitamo Uskrs, kaže s. Kleofina.

Dosadašnji dobrotvori su uz spomenutu retfalačku župu: donjogradska Župa Preslavna Imena Marijina, donjomiholjačka Župa sv. Mihovila arkanđela, Prodajno-servisni centar Osijek, FINA, Župa Sv. Obitelji na Jugu II, Župni ured sv. Ane iz Tenje, Franjevački samostan sv. Križa u Tvrđi, Župa sv. Mateja apostola ev., Župa sv. Josipa iz Vuke, tvrtke Gabarit i Rivijera te dobročinitelji koji dolaze na misu u kapelicu sv. Josipa u dvorcu Pejačević.

 

5. veljače 2008.

ŽUPA UZVIŠENJA SV. KRIŽA SVEČANO PROSLAVILA DAN ŽIVOTA Blagoslov grla i Dan sv. Blaža

Retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa svečano je u nedjelju proslavila Dan života i spomendan sv. Blaža uz koji svećenik blagoslivlja grlo moleći zagovor sveca zaštitnika grla za zdravlje. Blagoslovu je prethodilo euharistijsko slavlje pod vodstvom retfalačkog župnika, vlč. Pave Vukovca uz prigodnu propovijed o kulturi života i ljubavi, a ugođaju svečanosti pridonijela je glazbeno-pjevačka skupina “Versus Dei” iz Slavonskog Broda izvedbama sakralnih pjesama uz gitaru i udaraljke.

- Djecu ne mogu nadomjestiti psi i mačke, vlast i novac te je, prema kršćanskom shvaćanju obitelji, mladi bračni par kolijevka naroda i Crkve, nije sebičan, ne misli na vlastitu udobnost... Bračna ljubav je plodna ljubav usmjerena na budućnost života, a djeca su najdragocjeniji dar braka i utječu na dobro roditelja. U roditeljskim rukama leži odgovornost čovječanstva. Današnji svijet negativistički gleda na obitelji s mnogo djece, s ruglom i podsmijehom, a na djecu kao na nesnosni teret. Djeca su blagoslov i radost, a pravi kršćanski roditelji uvijek se raduju novom životu jer svako je dijete Božji dar koji se mora sa zahvalnošću primiti, odgajati i Bogu darivati, poručio je vlč. Vukovac.

Poslije mise uslijedio je zajednički i pojedinačni blagoslov grla stotina vjernika, pri čemu je župniku i kapelanu pomogao fra Željko Paurić, gvardijan Franjevačkoga samostana u Tvrđi, kojeg je oduševila glazbeno-vokalna pratnja blagoslivljanja. (N.Š.)

 

30. rujan 2007.

Razgovor s fra Zvjezdanom Linićem, katoličkim karizmatikom u posjetu osječkoj Župi Uzvišenja sv. križa

Nekada nas je komunizam tjerao u sakristije, a sad bi to htjela i Europa Svi oni koji žive rastavljeno, čine abortuse, oni koji se na nepošten način obogatiše jesu deklarirani katolici. Smuči mi se koliko je katkada život u poštenju prema Božjem zakonu daleko od svakodnevnog života. Oni koji psuju k'o kočijaši, katolici su tobože

Krist rane povija - naziv je duhovne obnove koju je od 20. do 24. rujna u retfalačkoj Župi Uzvišenja sv. križa u Osijeku održao katolički karizmatik, fra Zvjezdan Vjekoslav Linić. Više od tisuću vjernika iz Osijeka i okolnih mjesta upijalo je svaku riječ predavanja fra Zvjezdana, slavilo svete mise, koje je uz duhovnika suslavio retfalački župnik, vlč. Pavo Vukovac, a večernja obnova završavala je klanjanjem pred Presvetim uz molitvu za ozdravljenje duše i tijela te oslobođenje od zla, ovisnosti i poroka.

Fra Zvjezdan Linić ravnatelj je Kuće susreta Tabor franjevačkog samostana u Samoboru, u kojoj se održavaju duhovne obnove, najčešće seminari ozdravljenja i oslobođenja. Tijekom desetogodišnjeg pastoralnog rada u Taboru fra Zvjezdan je održao više od 500 duhovnih obnova u Hrvatskoj, te brojne seminare za hrvatske katolike u svijetu.

CRKVI TREBA VIŠE DUHOVNIKA

* Ove godine navršava se 40 godina katoličke karizmatske obnove u Crkvi u Hrvatskoj. Danas se karizmatska obnova naziva "Vatrom duhova", a posljednje desetljeće javljaju se različiti karizmatski pokreti, kako to objašnjavate?

- Karizma je po svom pojmu uvijek nešto što iznenađuje. Za razliku od institucije, koja je stabilna, karizma je uvijek novo, a ako je novo autentično, onda je na Ocu i Duhu Svetome da djeluje. Karizmatski prostor, jasno, budi nepovjerenje jer iskače iz ustaljenih shema pastoralnoga rada u crkvi. Karizma katkada iznenadi nesnalaženjem u procjenjivanju i ljudi si zadaju brige, umjesto da budu izvor radosti. Tzv. karizmatici koji put mogu biti ne samo pod dojmom utjecaja Duha Svetoga nego nekih svojih ideja. To razlučiti nije baš lako. U Crkvi se jako puno govori o simbiozi institucije i karizme tako da institucija ne guši karizmu, a da karizma prizna instituciju.

* Treba li živa Crkva više duhovnika koji prakticiraju podučavanje duhovnog ozdravljenja i oslobođenja?

- Treba! To se može raditi u redovitoj službi svećenika pod pojmom tzv. izvanrednog pastorala uz ustaljeni, jako važan, pastoral u svakodnevnom radu župa ili crkvenih zajednica, gdje se nešto odvija prema godišnjem planu i redu. Uvijek je u Crkvi bilo redova ili pokreta ili svećenika kojima se priznala neka sposobnost da rade izvanredni pastoral, recimo, nekada su to bile pučke misije, zatim duhovne obnove, i duhovne vježbe, a najčešće redovnicima jer njima je to vlastito. Naime, svećenici u biskupijama redovito su usmjeravani prema župnom pastoralu. Želi li neka župa veliku duhovnu obnovu kao što je pučka misija, zovne nekoga izvana, najčešće redovnika. Tako i za karizmatske duhovne obnove te druge pokrete kao što su neokatekumeni i specijalizirani pastoral kakav je bračni pastoral. Svećenik sve ne stigne kao župnik u župi. Dobro je što se izvanrednim pastoralom može pomagati, dajući novu krv u župu.

U OSIJEKU SE DOGODILO NEŠTO VAŽNO

* To je bila nakana Vašega dolaska u retfalačku župu na poziv župljana i župnika, vlč. Pave Vukovca, dogovorenoga još 2006. u rujnu prigodom posvete župne crkve, zar ne?

- Da, vjerojatno je to bila župnikova nakana i pozvao me uz sugestije vjernika koji me poznaju i bili su u Taboru i na nekim seminarima drugdje. Tu me poznaje više obitelji i osjećam se u Osijeku kao kod kuće. Otkrit ću vam kako se u Osijeku dogodilo meni nešto jako važno. Dublje sam ušao, hajdemo reći, u karizmatsku dimenziju života baš u Osijeku, gdje sam bio u službi od 1978. do 1981. godine i počeo s molitvenom zajednicom koja mi je pomogla dublje doživjeti molitvu kao živi razgovor s Bogom. Pjesma i molitva u franjevačkom samostanu u Tvrđi tada s grupom mladih koji su (danas više nisu tako mladi, ali sam još uvijek s njima povezan) bili jako dragocjeni. Koliko sam njima pomogao, toliko su i oni meni. Zaređen sam 1967. godine i tada sam već deset godina bio svećenik i imao duhovne vježbe, ali u Osijeku sam počeo na novi način, ovakav kao sada.

* Proživjeli ste 66 godina života, slavite 40 godina redovništva, no jeste li obraćenik poput vlč. Zlatka Sudca?

- Jesam, kako ne. I on raste i obraća se. Svima nama je potrebno obraćenje. Prestanemo li se obraćati, gotovi smo, postajemo ustajala voda!

* Fra Zvjezdane, koje su Vaše karizme?

- Otkrivajući kako mogu naviještati Božju riječ, otkrio sam ljepotu evanđeoskih tekstova i susreta dovoljnih da se kroz njih prenesu sve bitne istine vjere, duhovni poticaji i toliko toga. Kroz evanđeoske susrete, prispodobe i Njegove riječi važna mi je ljepota Božje riječi. Druga moja karizma je zdravlje darovano od Boga. Nisam više mlad, a mogu još dosta toga nositi, podnositi i raditi i to je Božji dar koji koristim. Volim ljude i imam puno strpljivosti i iskrene ljubavi za ljude te mi se čini kako to ne bi bilo moguće bez Božje pomoći, baš dara ljubavi koju osjećam, i sposoban sam prihvatiti, pa i u najvećoj gužvi i žurbama, svakoga kratko primim s toplinom i jednostavnošću. Čini se kako me ta dimenzija ljubavi najviše povezuje s mnogima koji rado dolaze na moje duhovne obnove iz bliza i iz daleka.

POGANSKO U ŽIVOTU KATOLIČKE HRVATSKE

* Kakvo je psihološko stanje hrvatske nacije, ujedno duhovno zdravlje deklariranih katolika?

- U usporedbi sa stanjem u Europi, dobro, ali u odnosu prema onome što bih ja želio, a, vjerujem, i Isus, nije dobro! Što znači biti deklarirani katolik? To su svi oni koji žive rastavljeno, čine abortuse, oni koji se na nepošten način obogatiše, to su sve deklarirani katolici. Smuči mi se koliko je katkada život u poštenju prema Božjem zakonu daleko od svakodnevnog, konkretnog života. U katolike se ubrajaju svi oni koji godišnje, za Božić, idu na misu. Koliko je to daleko od jednog katoličkog standarda, samo tradicionalnog, a kamoli u većem angažmanu vjernika... Toliko je toga u nas poganskog; oni koji psuju k'o kočijaši, katolici su tobože. Toliko poganskog ima u životu katoličke Hrvatske. Na duhovnim obnovama osjećam da bi cijela Hrvatska trebala proći duhovnu obnovu kako bi ljudi shvatili što znači biti vjernik, ako to žele biti, ako su već kršteni nekada davno, što je jedini uvjet da vjera oživi, i da se život iz te vjere vidi, osjeća u javnosti. Vidim premalo vjere i vjernika kako utječu na javni tijek hrvatske politike, hrvatske ekonomije, hrvatskog života, Hrvatske u Europi i izvan nje. Ne vidim utjecaj čovjeka vjernika. Nekada nas je komunizam tjerao u sakristije, a sad bi nas i Europa isto htjela stjerati u sakristije, neku privatnu sferu vjerskoga života gdje si potpuno slobodan, ali ne miješaj se u politiku i zbivanja u društvu! Zar ne bi trebalo biti više vjerskog mentaliteta u javnom životu Hrvatske? Ne vidim vjeru u televizijskim programima, koje ne kroje vjernici, nego liberali, ateisti i neki alergični na vjersko. Vjeru često puta ne vidimo ni u našim novinama, osim u sakristijskim, Glasu Koncila i sličnim. Premalo je toga za stvaranje ozračja poštenog kršćanskog evanđeoskog u katoličkoj zemlji kakva je Hrvatska.

BRAK NA PROBU - PROMISKUITET

* Biskup Marin Srakić na Veliku je Gospu otvorio biskupijsku Godinu braka i obitelji. Koja je Vaša poruka, u kontekstu posvemašnje sekularizacije društva, obitelji "kućnoj crkvi"?

- Prvo što želim i volio bih jest da obitelji budu hrabre, zaštite jedni druge u hrabrosti jer nam se nametnuo stid ovoga svijeta s hedonističkom računicom. Svijet je nametnuo stav da je treće, četvrto dijete čudak, kao nešto nenormalno, što obitelji sputava. Živimo u vremenima kad su zagađenosti sve veće i tu vidim razlog što je sve više neplodnih brakova, a svijet nam nameće umjetne oplodnje koje nisu uvijek moralne ni u skladu s etikom koju kršćanstvo osjeća da je od Boga. Nameću nam brojne bioetičke zahvate na čovjeku... Zgražam se nad tim što se sve čovjek usuđuje raditi, a sve to se tiče obitelji i zdravog obiteljskog života. Svijet nudi "nove" kodekse, u svijetu je normalno rastati se ako stvari ne idu; svijet ne potiče na borbu, praštanje i novi početak. Sve što Crkva čini radi spašavanja braka je “konzervativno”. Što se tiče mentaliteta svijeta “braka na probu”, mladi misle kako je normalno da žive zajedno mjesec-dva, godinu-dvije kao da su muž i žena, a ne traže sakrament, blagoslov. Meni je to apsurdno, nelogično jer praktično žive kao muž i žena, a katolici su. Čudim se zašto ne traže blagoslov toga stanja!? Nelogično je i u odnosu prema poštenju jer kako netko može ići u krevet upuštati se u intimno zajedništvo s nekim s kim nema ozbiljne nakane i toj osobi darovati sebe za cijeli život, ne samo za mjesec dana ili na probu. Promiskuitet ili hedonistički mentalitet nameće se mladima koji se usude eksperimetirati s jednim, drugim, trećim partnerom, dok ne upadnu u brak, ako uopće upadnu, jer tu se gubi volja za brakom. Brak je odgovornost, zahtijeva cijelu osobu i angažman volje. Izmiče kontrola u poticanju mladih na odgovoran odnos prema osobi koju će odabrati za svog životnog druga. Kriza ovoga svijeta je i u tome što se ljudi brzo potroše u tjelesnom zajedništvu, a da nisu duhovno postali jedno. Nakon nekoliko susreta par završi u krevetu, a nije se uopće duhovno upoznao!? To je kriza i njihovog daljnjeg hoda i zajedništva jer potroše energije na ono što je prazno ako nije ispunjeno i duhom!

Nevenka ŠPOLJARIĆ Big Brother - javni voajerizam i laž

* Živimo u svijetu ekspanzije reikija, pokreta kao što je new age, svakojakih ovisnosti i realityja poput Big Brothera, koji magično privlače pokazujući odvojenost osobe od Boga. Što ti trendovi donose hrvatskom društvu?

- Sve to je plitko i gadno, a istovremeno kvari društvo postavljajući "nove" standarde promiskuiteta, nema više kriterija. Gotovo će postati normalno da se nekoga može gledati kako vodi ljubav u tom reality showu, to je nenormalno što nam se nameće, još više ubacivanjem gaya unutra. To je javni voajerizam, u kojemu smiješ zavirivati u tuđu intimu, tuđi život, u tuđi lonac vidjeti što tko kuha, u krevet. Sve skupa je antiodgoj za svaku osudu. Čudno mi je što hrvatski pravobranitelj nema riječi protivljenja tomu. Crkva govori javno o tome, ali se ne prenosi dovoljno. Ljudi stječu dojam kako je javnost i javni život ono što nam servira televizija. Kako se ti mladi ponašaju u kući Big Brother, to bi "trebao" biti standard ponašanja, a nitko u tome ne vidi prisilu, jer ti ljudi žive sto dana u zatvoru! Ni u Europi toga više nema, ali kod nas Big Brother diže prašinu, komentira se među osnovcima tko će ući, tko ispasti. Čudim se roditeljima koji dopuštaju da to djeca gledaju, a dijete koje to ne gleda više nije "in", zaostalo je. Djeci i mladima nudi se potpuno lažna slika svijeta i lažni moral jer to nije život, nije normalan život!

Molitvom do mira u ljudskom srcu

- Katolička je crkva otvorena u borbi protiv zla; tu je ispovijed, svaka misa i blagoslov su pomoć u tom smislu. Crkva je, možda, manje otvorena u individualnom radu s ljudima, ali župnik u župi zauzet je obavljanjem temeljnih poslova pokopa, vjenčanja... Možda bi trebalo smisliti neki novi stil pastoralnog rada ili bi se svećenik trebao osloboditi nekih poslova koji nisu isključljivo svećenički, nego ih može netko drugi obavljati te se "baciti" na ovo područje. Često puta mi je žao što mediji više reklamiraju zlo nego dobro. Naše vijesti su crne kronike, nisu bijele kronike. Mediji bi mogli više učiniti za javno ozračje međusobnog povjerenja, ljubavi, praštanja i dobra, a ne bi se smjeli pretvoriti u ono što postaju zbog profiterstva. Treba nam više molitve za sebe i molitve za druge! Često nisam pametan kad mi netko iznese muku svoga života, ali kad se pomolim za osobu, vidim kako je molitva ono što je vjernik došao tražiti od mene. Nisam psihijatar ni sociolog, ali sam svećenik i kroz molitvu mogu pomoći da svjetlo Božje ili mir uđu u ljudsko srce.

Egzorcizam

- Imao sam slučajeva egzorcizma. U njemu (opsjednutom) miješa se rastrojena psiha i elementi snažnog, aktivnog otpora svetom Božjem koji se dešifrira kao prisutnost zloga u čovjeku. Dobro je da svećenik moli egzorcizam u nekim kritičnim slučajevima, ali bez matematičke sigurnosti, jer je svaki egzorcizam molitva koja pomaže u svakom smislu. Surađujem sa psihijatrima otvorenim i za vjersku dimenziju svojih pacijenata. Svaki psihijatar, neovisno vjeruje li ili ne, trebao bi biti osjetljiv za vjersku osjetljivost pacijenta. Pri tome mislim na liječnike koji ne slušaju pacijenta i sa šifrom vjerskih halucinacija rješavaju se takvih ljudi s fantazijama. Ne moraju biti vjernici, ali mogu biti korektni. Koliko se puta pokazalo kako jedna životna ispovijed može jako puno dobroga učiniti. Što se tiče svećenika educiranih o demonologiji, ne treba za to toliko puno studija koliko dobre volje, vremena i otvorenosti. Svaki svećenik koji je prošao teologiju i malo je duhovno otvoren, potican Duhom Svetim, može pomagati u tom kontekstu. To traži živce, dobru volju, ljubav i vrijeme. Daj, Bože, da ih bude što više, sada ih nema dovoljno i često ljudi ne znaju komu i kamo ići. I mi svećenici nerijetko u tome nismo ozbiljni, kada ljudi dođu s mukama uroka, čaranja, nabaca... To može biti glupost, ali dužan sam osobu ozbiljno prihvatiti i poslušati. Iz te ozbiljnosti mogu pomoći da razjasnimo što je ili se pomoliti da u osobu uđe mir ili joj dati katehezu. Kad svećenik odmahne rukom, napravio je dvostruko zlo jer je osoba otišla vidovnjaku ili vračari, koji se nude kao "duhovni autoriteti", a zapravo su lažni proroci koji ljude odvlače u krivo.

Fra Zvjezdan: Prestanemo li se obraćati, gotovi smo, postajemo ustajala voda!

 

1. listopad 2006.

Prošla nedjelja bila je posebno svečana za vjernike župe Uzvišenja sv. Križa u osječkoj Retfali

Posvećena crkva

Anto Đapić prisjetio se kako je kao 21-godišnji student i vjernik prije 27 godina sudjelovao u kopanju temelja crkve u svojoj župi, o čemu je svjedočila fotografija postavljena na izložbi o životu župe ispred ulaza u crkvu

Jedinstveni povijesni događaj za retfalačku župu Uzvišenja svetog Križa u Osijeku, koja u ovoj biskupijskoj Godini svećeničkog i redovničkog poziva slavi 45. rođendan, zbio se protekle nedjelje, kada je biskup mons. dr. Marin Srakić posvetio župnu crkvu i pred mnoštvom svećenika i okupljenih predvodio euharistijsko slavlje. Posveta crkve najsvečaniji je događaj žive Katoličke crkve. Na dan posvete u novi oltar pohranjene su moći (relikvija, dio kosti) svetog Leopolda Bogdana Mandića i povelja koju su, uz biskupa i župnika, potpisali u ime župne zajednice župljani Nada Biloš i Vladimir Šilović. Slavlje su uveličali sokolska straža iz Povijesne udruge “Hrvatski sokol”, koja je simbolično držala upaljene baklje u crkvi kod križeva, te pjevački zbor pod ravnanjem časne sestre Evice.

- Radostan sam što vas mogu pozdraviti u crkvi slavljenici koja petnaest godina služi Bogu i vjernom narodu, a danas doživljava najveću počast. Ona je djelo naših nastojanja i ljubavi, kazao u dobrodošlici vlč. Pavo Vukovac, župnik retfalačke župe, pozdravljajući brojne goste.

ĐAPIĆ KOPAO TEMELJE CRKVE

Gradonačelniku Osijeka Anti Đapiću pripala je čast na slavlju čitati Poslanicu sv. Pavla apostola Korinćanima, koja govori o gradnji Božjeg hrama. Naime, osječki je gradonačelnik Retfalčanin i pri susretu s prijateljima pokojnih roditelja prisjetio se kako je kao 21-godišnji student i vjernik prije 27 godina sudjelovao u kopanju temelja crkve u svojoj župi, o čemu je svjedočila fotografija postavljena na izložbi o životu župe ispred ulaza u crkvu.

- Prije petnaestak godina prisustvovali smo teškim događajima, bili svjedoci rušenja, razaranja i paleži crkava. Poslije, kad smo se vratili u nekad okupirane krajeve, javila se bol dok smo gledali što se dogodilo. Posljednjih godina sve češće sudjelujemo u radosnim trenutcima blagoslova i posveta crkava koje sam, ne znam ni sam koliko puta, obavio. Posveta crkve spada među najsvečanije obrede u liturgijskom životu crkvene zajednice koji postoji od 4. stoljeća. Cijela crkvena zajednica, dok posvećuje/blagoslivlja zgradu, sjeća se sebe, odnosno riječi svetoga Pavla: “Braćo, Božja ste građevina.” Kao svaka, i retfalačka crkva ima svoju povijest i, što je rekao župnik, svoj križni put. Bivši župnik je 159 puta napisao molbu za odobrenje lokacijske dozvole, a 300 puta pohodio općinu i mjerodavne da mu izdaju dozvole za gradnju. Na kraju je to ipak urodilo plodom. Htio bih da gradske vlasti iz toga izvuku zaključak - da ne obijamo vrata Gradskog poglavarstva, ne vučemo za rukav nekoga ne bi li nešto udijelio. Osijek je katolički grad u većini, to možemo konstatirati. Nismo previše zahtjevni, a neke zahtjeve nameću župske zajednice koje rastu kao i retfalačka da bi postala jedna od tri najveće župe u Osijeku i čiji župljani žele imati svoje crkvene i pastoralne prostore, kazao je biskup Marin Srakić za Glas Slavonije.

GODINE “ZIDANJA”

Vjerskomu su događaju prethodile mukotrpne godine “zidanja” od početaka života župe (prvo se zvala Župa sv. Ivana Nepomuka i privremeni upravitelj bio je vlč. Nikola Kerčov). Prije 45 godina prvi je župnik bio vlč. Željko Pavličić i obredi su održavani u kapelici, zapravo mauzoleju obitelji Pejačević, koji su župi ustupile časne sestre Gospe od čudotvorne medaljice, potom je župnik od 1963. do '71. godine bio vlč. Antun Jarm, a 1971. godine za upravitelja župe dolazi vlč. Helmut Schumacher (bio je župnik 33 godine). Vlč. Schumacher je 1975. ishodio lokacijsku dozvolu u tadašnjoj Majevičkoj ulici, nakon mijenjanja 11 lokacija za gradnju tijekom tri godine, a 1979. godine župnik dobiva dozvolu za gradnju sadašnje crkve koju projektira dipl. ing. Mihajlo Biglbauer. Temeljni kamen crkve, čiji su kumovi župljani Mirko i Milka Martinović, blagoslovio je biskup Ćiril Kos na dan svoga biskupskog ređenja, 30. rujna 1979. godine. Crkva je u funkciji od 17. ožujka 1991. godine. U Domovinskom ratu stradalo joj je krovište. Interijer uređuje arhitekt Vladimir Šilović, vitraje je izradila kiparica Jasminka Begić. Od rujna 2004. godine upravitelj župe je vlč. Pavo Vukovac, koji zgotovljava svečaricu stvorivši preduvjete za posvećenje - naručuje kameni oltar, postavlja osam križeva na zidove crkve, novi tabernakul kupuje župljanka Nada Biloš. Grad Osijek zajedno sa župom uređuje okoliš, a Unikom pomaže ozelenjavanju.

SJETILI SE ŽUPNIKA HELMUTA

Posveti je prethodila trodnevna duhovna priprava koju je započeo vlč. Ivan Petričević, bivši kapelan u župi Osijek 6 od 1975. godine do 1987., a sada baranjski dekan i župnik u župi Bilje, napominjući kako je najljepše dane svoje mladosti proveo s Retfalčanima te ne čudi što je kumovao više od 50 puta prijateljima. Druge večeri priprave mons. Antun Jarm, bivši župnik u Retfali, od 1963. do 1971., a sada voditelj biskupskog Statističkog ureda, podsjetio je kakva je nekada bila Retfala i Retfalčani: “Manje je bilo ljudi, kuća i ulica, manje asfalta, vodovoda, struje, automobila i televizora. Ljudi su bili siromašniji, skromnijih zahtjeva i sretniji nego što nove generacije misle. Većina ih se tek doselila s različitih strana i s velikim se trudom snalazila i okućila. Bogu posvećujemo ovu crkvu i tlo na kojem stoji, makar smo grješnici. Bog prima svakog čovjeka, a napose onoga koji mu se, makar i grješan predaje. Bog ne gleda u čovjekovo lice, nego u srce.”

- Možemo se sjetiti kako smo u vremenu kao siromašna Crkva, kao Crkva koja se okupljala na groblju, ne u lijepo uređenim i toplim prostorima, nego u tijesnim, koje je povezane držala zakovana šperploča, ipak očuvali svoje zajedništvo i vjernost svojim kršćanskim vrednotama i korijenima.

Sjetimo se mudrosti i hrabrosti prijašnjega župnika Helmuta, koji je u potpuno nepovoljnim uvjetima godinama, bezbroj puta, kucao na vrata gradskih vijeća i odbora kako bi se izborio za prostor na kojem bi nikla ova naša župna crkva. I ne samo da je nikla, nego je brojem i svetošću rasla, kazao je vlč. Tomislav Ćurić, propovijedajući u rodnoj župi, gdje je 2005. godine slavio mladu misu. Vlč. Tomislav sada je župni vikar u Slavonskom Brodu, a u predvečerje posvete crkve na kraju mise je otpjevao svoju sakralnu pjesmu u čast sv. Križa.

Kako su rasli plodovi vjere u Retfali, potvrđuju župljanke koje su danas časne sestre: Branka Budin (sestra Edith), Katica Kalinić (s. Katarina), Ankica Kalinić (s. Terezita), Jelica Lipić (s. Jelena) i Ana Cvitanušić, a pripravnice u Družbi sestara “Naše Gospe” su Željka Bečeheli i Marijana Kranjac. Na žalost, spomenute zbog strogosti reda nisu pribivale slavlju što je u crkvi radosno završilo pjevanjem “Lijepe naše” i, dok je starijima zatreperilo srce, pjevajući “Rajska Djevo kraljice Hrvata”.

NAKON DUHOVNE PRIPRAVE BISKUP SRAKIĆ POSVEĆUJE RETFALAČKU ŽUPNU CRKVU Danas posveta retfalačke crkve Uzvišenja sv. križa

Posveta crkve najsvečaniji je događaj žive Katoličke crkve, a po prastarom običaju valja svečanim obredom Gospodinu posvetiti crkvu koja se podiže kao kuća namijenjena isključivo i trajno okupljanju Božjeg naroda i slavljenju svetih otajstava. Danas (24. rujna) župna crkva Uzvišenja sv. križa u istoimenoj retfalačkoj župi bit će posvećena na euharistijskom slavlju koje u 10 sati predvodi dijecezanski biskup, mons. Marin Srakić. Posveti je prethodila trodnevna duhovna priprava u kojoj su sudjelovali vlč. Ivan Petričević, bivši kapelan, od 1975. do 1987. godine, mons. Antun Jarm, župnik u Retfali od 1963. do 1971., i vlč. Tomislav Ćurić, prvi retfalački mladomisnik, zaređen za svećenika 2005. godine. Mons. Jarm podsjeća kakva je nekada bila Retfala i Retfalčani: “Manje je bilo ljudi, kuća i ulica, manje asfalta, vodovoda, struje, automobila i televizora. Ljudi su bili siromašniji, skromnijih zahtjeva i sretniji nego što nove generacije misle. Većina ih se tek doselila s različitih strana i s velikim se trudom snalazila i okućila... Bogu posvećujemo ovu crkvu i tlo na kojem stoji, makar smo grješnici. Bog prima svakog čovjeka, a napose onoga koji mu se, makar i grješan predaje. Bog ne gleda u čovjekovo lice, nego u srce. ”Velikom vjerskom događaju, za Retfalu i šire, prethodile su mukotrpne godine 'zidanja' od početaka života župe (prvo se zvala Župa sv. Ivana Nepumuka i privremeni upravitelj bio je vlč. Nikola Kerčov). Prije 45 godina prvi je župnik bio vlč. Željko Pavličić i obredi su održavani u kapelici na Retfalačkom groblju, potom je župnik bio vlč. Jarm, a 1971. godine za upravitelja župe dolazi vlč. Helmut Schumacher, koji 1979. godine ishodi dozvolu za gradnju sadašnje crkve, čiji je temeljni kamen blagoslovio 30. rujna 1979. godine biskup Ćiril Kos. Od rujna 2004. upravitelj župe je vlč. Pavo Vukovac, koji je zgotovio dotjerivanje svečarice stvorivši preduvjete za posvećenje. U novi kameni oltar bit će pohranjene moći hrvatskog sveca, sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Između svinjaca i kokošinjaca

O potrebi gradnje Pastoralnog centra uz posvećenu crkvu, mons. Marin Srakić, kaže: - Navikli smo da župa ima župni stan i crkvu i da je to dosta. Međutim, to u današnje vrijeme nije dovoljno, pogotovo što zajednice imaju potrebu za pastoralnim radom. Zato sam rekao da treba vidjeti lokaciju i pristupiti gradnji Pastoralnog centra. Crkva je slika bivšega sustava: nakon pustih pohoda dobivena je dozvola za gradnju crkve između svinjaca i kokošinjaca, na nepristupačnoj lokaciji. Posebno mi je bilo drago danas, jer poznajem Retfalu gdje sam zalazio, da je ova zajednica doista vrlo živa. I nekada je uz kapelicu na Retfalačkom groblju vrvilo od djece, mladih koji su igrali ping-pong u župnom stanu, nogomet u dvorištu.

Crkvu je posvetio biskup Marin Srakić Temeljni kamen crkve blagoslovio je biskup Ćiril Kos na dan svoga biskupskog ređenja, 30. rujna 1979. godine

 

25. rujan 2006.

Retfalačkoj crkvi moći sv. Leopolda

OSIJEK - Pred mnoštvom vjernika, svećenstvom i predstavnicima civilne vlasti predvođenim osječkim gradonačelnikom i osječko-baranjskim županom, biskup mons. Marin Srakić posvetio je župnu crkvu Uzvišenja sv. Križa u Retfali u Osijeku. Obredu posvete crkve Gospodinu kao najsvečanijemu događaju žive Crkve ove godine u Osijeku, kada retfalačka župa slavi 45. rođendan, prethodio je “križni put” do polaganja temeljnog kamena koji je blagoslovio biskup Ćiril Kos daleke 1971. godine, da bi izgrađena zgrada služila vjerničkom puku od ožujka 1991. godine. “To je djelo naših nastojanja i ljubavi, zajedno s ovom građevinom rasla je i živa Crkva”, kazao je vlč. Pavo Vukovac, župnik župe slavljenice. Biskup đakovački i srijemski podsjetio je vjernike da su oni božja građevina koja duhovno raste u vjeri, a civilnim vlastima poručio neka se ne ponovi vrijeme kada je bivši župnik za dobivanje lokacijske dozvole za gradnju božje kuće tri godine pregovarao s općinskim vlastima odaslavši 159 dopisa, a odugovlačenje je rezultiralo promjenu 11 lokacija za gradnju. Na dan posvete u novi oltar pohranjene su moći (relikvija, dio kosti) svetog Leopolda Bogdana Mandića i povelja koju su, uz biskupa i župnika, potpisali u ime župne zajednice Nada Biloš i Vladimir Šilović.

 

24. rujan 2006.

NAKON DUHOVNE PRIPRAVE BISKUP SRAKIĆ POSVEĆUJE RETFALAČKU ŽUPNU CRKVU Danas posveta retfalačke crkve Uzvišenja sv. križa

Posveta crkve najsvečaniji je događaj žive Katoličke crkve, a po prastarom običaju valja svečanim obredom Gospodinu posvetiti crkvu koja se podiže kao kuća namijenjena isključivo i trajno okupljanju Božjeg naroda i slavljenju svetih otajstava. Danas (24. rujna) župna crkva Uzvišenja sv. križa u istoimenoj retfalačkoj župi bit će posvećena na euharistijskom slavlju koje u 10 sati predvodi dijecezanski biskup, mons. Marin Srakić. Posveti je prethodila trodnevna duhovna priprava u kojoj su sudjelovali vlč. Ivan Petričević, bivši kapelan, od 1975. do 1987. godine, mons. Antun Jarm, župnik u Retfali od 1963. do 1971., i vlč. Tomislav Ćurić, prvi retfalački mladomisnik, zaređen za svećenika 2005. godine. Mons. Jarm podsjeća kakva je nekada bila Retfala i Retfalčani: “Manje je bilo ljudi, kuća i ulica, manje asfalta, vodovoda, struje, automobila i televizora. Ljudi su bili siromašniji, skromnijih zahtjeva i sretniji nego što nove generacije misle. Većina ih se tek doselila s različitih strana i s velikim se trudom snalazila i okućila... Bogu posvećujemo ovu crkvu i tlo na kojem stoji, makar smo grješnici. Bog prima svakog čovjeka, a napose onoga koji mu se, makar i grješan predaje. Bog ne gleda u čovjekovo lice, nego u srce. ”Velikom vjerskom događaju, za Retfalu i šire, prethodile su mukotrpne godine 'zidanja' od početaka života župe (prvo se zvala Župa sv. Ivana Nepumuka i privremeni upravitelj bio je vlč. Nikola Kerčov). Prije 45 godina prvi je župnik bio vlč. Željko Pavličić i obredi su održavani u kapelici na Retfalačkom groblju, potom je župnik bio vlč. Jarm, a 1971. godine za upravitelja župe dolazi vlč. Helmut Schumacher, koji 1979. godine ishodi dozvolu za gradnju sadašnje crkve, čiji je temeljni kamen blagoslovio 30. rujna 1979. godine biskup Ćiril Kos. Od rujna 2004. upravitelj župe je vlč. Pavo Vukovac, koji je zgotovio dotjerivanje svečarice stvorivši preduvjete za posvećenje. U novi kameni oltar bit će pohranjene moći hrvatskog sveca, sv. Leopolda Bogdana Mandića. N.Š.

 

30. prosinca 2005.

RETFALAČKA ŽUPA UZVIŠENJA SVETOG KRIŽA ZA BOŽIĆ OVE GODINE DOBILA NOVU OPREMU SVETIŠTA U CRKVI KAMENIM OLTAROM I KRSTIONICOM ISPUNJENI UVJETI ZA POSVETU CRKVE U svetištu novo popločenje, oltar i sjedalice od bračkog sivca, ambon i krstionica, predstoji reljefno uređenje zida sakralnim motivima, a za uređenje utrošeno približno 110.000 kuna

Tijekom prosinca u retfalačkoj župnoj crkvi Uzvišenja svetog Križa majstori su uređivali prostor svetišta u crkvi i uoči Božića crkva se ponovila novom opremom svetišta. Uređenje svetišta rađeno je prema idejnom rješenju i projektu dipl. ing. arhitekture Vladimira Šilovića, koji je na ovaj način dao doprinos svojoj župi u Retfali. Prostor svetišta u crkvi, u odnosu na prijašnji oltarski prostor, sada je proširen za oko metar po širini šesterokutnog oblika i popločen je crvenkasto-smeđim granitom.

- Uređenje svetišta granitom juparana kolombo dio je zamišljenoga uređenja unutrašnjosti partera u crkvi. Novi granit bit će funkcionalniji u smislu održavanja, primjerice otpalo lišće iz cvjetnih aranžmana neće ostavljati zelene mrlje na podnoj podlozi. U svetištu je napravljen novi oltar izrađen od bračkog sivca, kao i sjedalica (sedes) za predsjedavatelja misnog slavlja te svih šest sjedalica za suslavitelje i ministrante. Novi je ambon i krstionica, a u prostoru gdje je smješteno sveto hranište predviđeno je reljefno uređenje zida sakralnim motivima. Za pobrojano do sada je utrošeno oko 110.000 kuna, kaže vlč. Pavo Vukovac, župnik župe u Retfali, zahvaljujući župljanima i vjernicima na svakoj uloženoj kuni i doprinosu da crkva bude uređena.

Podsjetimo, župa Retfala VI osnovana je 1991. godine, a prvim župnikom imenovan je vlč. Željko Pavičić, a svete mise i drugi crkveni obredi održavani su u tada proširenoj kapelici obitelji Pejačević uz Retfalačko groblje, dok je prvo euharistijsko slavlje u novosagrađenoj župnoj crkvi u Žumberačkoj ulici bilo 1991. godine, kada je vlč. Helmut Schumacher vodio župu. Dolaskom u Retfalu novoga župnika Vukovca, potkraj kolovoza 2004. godine, plan uređenja crkvenog interijera i skučenoga eksterijera oko crkve polako biva konkretiziran novom opremom, jer bez čvrstoga oltara crkva ne može biti posvećena. Zato se župljani raduju vidljivim pomacima, a župnik najavljuje kako bi obred posvećenja crkve mogao biti krajem 2006. godine. Međutim, za cjelovito rješenje vjerskih potreba približno 12.000 vjernika u Retfali nužno je urediti i plato u dvorištu ispred crkve, izgraditi parkiralište na zemljištu u Žumberačkoj uz pomoć Grada Osijeka te u dogledno vrijeme srušiti kupljene kuće u Kozjačkoj 116 i 116a za početak gradnje pastoralnog centra. N.Š.

 

17. srpanj 2005.

Velečasni Tomislav Ćurić - jedini osječki mladomisnik

Svi smo mi bogotražitelji

U godini svećeničkoga i redovničkog poziva u Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji, uz trojicu mladomisnika Josipa Filipovića i Borisa Vulića iz župa u Županji te Bojana Slavičeka iz Cerića u župi Nuštar, jedini ovogodišnji osječki mladomisnik je Tomislav Ćurić, koji dolazi iz retfalačke župe Uzvišenja svetog Krža. Prošle nedjelje (10. srpnja) u župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa Tomislav Ćurić je pred tisućama vjernika slavio mladu misu. U 44 godine postojanja retfalačke župe to je, uz gradnju crkve, bio najsvečaniji događaj za župu iz koje je lani iznjedren prvi đakon, a sada svećenik.

MATURIRAO KAO KOMERCIJALIST

* Što biste rekli o sebi?

- Rođen sam u Osijeku, 17. lipnja 1980. godine. Osnovnoškolsko obrazovanje stekao sam u OŠ "Retfala". Nakon osnovne škole razmišljao sam o mogućim zanimanjima kojima bih se u životu htio baviti (novinarstvo, policija, trgovina, ekonomija). Na koncu sam upisao srednju Trgovačku školu u Osijeku, gdje sam 1999. godine maturirao stekavši zvanje komercijalist. Kao srednjoškolac rado sam se družio s crkvom i svojom župnom zajednicom i tražio sam svoje mjesto u njoj, u širem smislu tih riječi. Od školskih predmeta uvijek su mi bile drage humanističke discipline, dok su me na teološkom studiju posebno privlačili traktati fundamentalne (osnovne) teologije koja govori i uči o osnovnim polazištima naše vjere i vjerovanja.

* Što je utjecalo da upišete studij Teologije i započnete svećeničku formaciju?

- Ucjepljujući vlastiti angažman u život svoje župne zajednice, osjetio sam kako me na poseban način počela obuzimati želja za svećeništvom. Ta je želja u meni iz dana u dan sve više rasla tako da sam nakon mature odlučio pristupiti u Bogoslovno sjemenište i upisati studij Teologije s ciljem da jednog dana postanem svećenikom. Lijepo ste primijetili ili pak pretpostavili da su u moju odluku ugrađeni različiti ljudi i utjecaji. Na prvom bih mjestu svakako istaknuo svoju obitelj koja je uvijek pridavala važnost kršćanskom načinu života i koja se uvijek s kršćanskom zauzetošću ugrađivala u život župne zajednice kojoj pripada. Ta vjerska iskustva koja baštinim od svoje obitelji upotpunjena su i različitim utjecajima mojih župnika te izrazitom podrškom župljana. Moja priprava za svećeništvo započela je 1999. godine kad me je biskup Marin Srakić primio u Bogoslovno sjemenište. Diplomirao sam 30. rujna 2004. godine na tadašnjoj Teologiji u Đakovu, a danas Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu, te 24. listopada iste godine biskup Marin Srakić zaredio me je za đakona, a 29. lipnja ove godine za svećenika, uvrstivši me u prezbiterij Đakovačke i Srijemske Crkve. U svojoj rodnoj župi proslavio sam mladu misu, a od kolovoza u jednoj od naših župa obnašat ću službu župnog vikara.

VJERA, NADA I LJUBAV

* Vaše je mladomisničko geslo: "Vjerom, nadom i ljubavlju"?

- Sv. Pavao, koji je autor Poslanice Korinćanima, uvijek me znao fascinirati dubinom i snagom svoje poruke. Čini mi se da je upravo on po Božjem nadahnuću kroz biblijske riječi koje sam izabrao za svoje geslo zacrtao put za svakog kršćanina. Taj put je put svetosti, a svetost se na najizvrsniji način postiže djelotvornom vjerom, postojanom nadom i zauzetom ljubavlju. Upravo zbog toga vjera, nada i ljubav temeljni su program moga svećeničkog života i pastoralnog služenja.

* Što biste kao mladomisnik poručili mladom čovjeku koji birajući poziv razmišlja o duhovnom zvanju, izazovu i doprinosu u današnjoj Crkvi?

- Čovjek postmoderne živi u vremenu "multivitaminskog društva" (mješavina svega i svačega) i "instant" (brzih i lakih) rješenja. U takvom ozračju gdje se mladi čovjek doživljava i promatra kao "ranjeni" čovjek, jer iz djetinje dobi gotovo odmah prelazi u zrelu dob, teško je govoriti o nadnaravnim idealima prema kojima bi se čovjek trebao usmjeravati. Svi mi, ljudi mladi i stari, na svoj način smo bogotražitelji. U tom našem traganju za Bogom i otkrivanju mogućnosti koje Bog čovjeku pruža, ne bi trebalo izostati ni zrelo i odgovorno promišljanje o usmjeravanju vlastitih koraka na put životnoga predanja preko odabira i življenja svećeničkog ili redovničkoga poziva. Crkva današnjega vremena i te kako pruža različite mogućnosti ostvarenja i zajednice i pojedinaca unutar svoga poslanja. U sve izazove i ponude i mladi je čovjek pozvan ugraditi dio osobnog angažmana. Nitko od nas nije puki slučaj, i sebe i druge pozvao bih da ne budemo pasivni promatrači crkvenih i svjetskih zbivanja koji će sve oko sebe čekati zgotovljeno i na pladnju, nego se potrudimo kako bismo i sami postali dionici "kuhinje" današnje Crkve i suvremenog svijeta.

Svećenik zahvaljujući župniku Schumacheru

Moj otac Nediljko, majka Ružica, sestra Marija, šogor Ivan, te moje bake i djedovi zauzimaju značajnu ulogu u mome životu te upravo njima trebam i želim zahvaliti za sva ona dobra koja su činili kako bih postigao i doživio zadovoljstvo i radost ovih prvih svećeničkih dana. Odluka za svećeništvo dobrim je dijelom iznjedrena iz zagledanosti u život i djelo moga bivšeg župnika Helmuta Schumachera. On je bio taj koji je u meni prepoznao iskrenu volju i želju i usmjerio me na put svećeništva, vodio me do jednog dijela puta, a onda me povjerio brižnoj ruci novoga župnika Pave Vukovca u kojem sam, također, pronalazio bratsku i prijateljsku potporu u završavanju svog pripravnog puta.

Razgovarala: Nevenka Špoljarić

 

11. srpanj 2005.

JUČERAŠNJE mladomisničko slavlje - NAJSVEČANIJI DOGAĐAJ U 44 GODINA POSTOJANJA RETFALAČKE ŽUPNE CRKVE UZVIŠENJA SVETOGA KRIŽA

Velečasni Tomislav Ćurić s tisućama vjernika slavio mladu misu!

Nikada, u 44 godine postojanja, do jučerašnje mlade mise velečasnog Tomislava Ćurića nije bila radosnija retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa čiji su se vjernici u procesiji kretali iz Strossmayerove ulice, Ćićarijskom, Vratničkom, Plješivičkom, Kolodvorskom i Žumberačkom prema župnoj crkvi gdje je mladu misu svoga župljanina čekalo više tisuća vjernika. Uveličano pjevom župnog zbora, euharistijsko slavlje bilo je iznimno svečano i značajno u životu ovogodišnjeg jedinog mladomisnika u Osijeku, a veličajnost događaja očitovala se i u nadahnutoj propovijedi vlč. Ivana Ćurića, vicerektora Sjemeništa u Đakovu. Mladomisnik vlč. Ćurić je zahvalio svima koji su molitvama i na bilo koji drugi način bili i jesu s njim na putu “Vjere, nade i ljubavi” koje je ujedno njegovo mladomisničko geslo.

- Primi me danas zahvalna srca i daj da Ti uvijek zahvaljujem, da mognem u zajednici tvoje Crkve do kraja svog života, u radosti i u žalosti, pjevati zahvalnu pjesmu “Tebe Boga hvalimo”, kazao je mladomisnik zapjevavši s vjernicima.

Na kraju mise vlč. Ćurić je svima udijelio mladomisnički svećenički blagoslov zajedno s ovogodišnjim mladomisnicima Đakovačke i srijemske biskupije Josipom Filipovićem, Bojanom Slavičekom i Borisom Vulićem, te posebni obitelji i rodbini.

Svečanost je započela u 10 sati ispred cvijećem i hrvatskim stijegom urešene obiteljske kuće u Strossmayerovoj 309, a gdje su roditeljski blagoslov sinu Tomislavu uputili roditelji Ružica i Nediljko Ćurić, a ispratili ga sestra Marija Zelić sa suprugom, bake Marija Varaždinac i Mara Ćurić, rodbina, prijatelji, vjernici, svećenici, ministranti, osječki gradonačelnik Anto Đapić, osječko-baranjski župan Krešimir Bubalo, i napose retfalački župnik vlč. Pavo Vukovac koji je mladomisnika u oproštaju od doma ispratio riječima starog Tobije: “Putuj sretno, Bog bio s tobom, anđeli te pratili na svim putovima tvojim.” U crkvi je župnik Vukovac podsjetio mladomisnika kako se od njega očekuje iskrenost i dosljednost te isto ponašanje na oltaru i izvan njega, kazavši: “Pazi da što čitaš - vjeruješ, a što vjeruješ - živiš! Učini sve što možeš da tvoje djelovanje bude na slavu Bogu i dobro svom narodu.” N.ŠPOLJARIĆ

 

10. srpnja 2005.

Mlada misa vlč. TOMISLAVA ĆURIĆA Prva mlada misa u župi Svetog Križa u Retfali

Osječanin, vlč. Tomislav Ćurić, danas (10.srpnja) u 10.30 sati, služit će prvu mladu misu u retfalačkoj župi Uzvišenja sv. Križa, nakon što je s još trojicom đakona 29. lipnja ove godine na Petrovo zaređen za svećenika u stolnoj crkvi sv. Petra u Đakovu. Prije početka mise, s obiteljskog praga u Strossmayerovoj 309 a, Tomislav Ćurić primit će roditeljski blagoslov i u procesiji krenuti u župnu crkvu gdje će ga uoči bogoslužja pozdravili župljani i župnik. Mladomisnik će slaviti mladu misu pod geslom nadahnutim riječima Prve poslanice Korinćanima “Vjerom, nadom i ljubavlju!”, ujedno duhovnim “znakom” službe Bogu i ljudima. Otkako je ustanovljena župa Uzvišenja sv. Križa vlč. Tomislav Ćurić prvi je župljanin zaređen za svećenika! Vlč. Pavo Vukovac, župnik župe Uzvišenja sv. Križa, poziva vjernike u procesiju i zajedničko euharistijsko slavlje s četirima mladomisnicima Đakovačke i srijemske biskupije na koncu kojega će mladomisnik Tomislav Ćurić dati mladomisnički blagoslov.

U obavijesti o mladomisnicima 2005. godine Biskupijskog tiskovnog ureda kaže se da s četvoricom novozaređenih svećenika ove godine na Petrovo, prezbiterij Đakovačke i srijemske biskupije ima 229 inkardiniranih svećenika (226 prezbitera i tri biskupa). Tomislav Ćurić rođen je 17. lipnja 1980. godine u Osijeku, od oca Nediljka i majke Ružice (rođ. Varaždinac). Osnovnu i srednju školu završio je u Osijeku, a nakon mature upisuje studij Teologije i ulazi u zajednicu Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu gdje započinje svećeničku formaciju. Nakon što je 30. rujna 2004. godine diplomirao, 24. listopada iste godine biskup đakovački ili bosanski i srijemski mons. dr. Marin Srakić zaredio ga je za đakona. Đakonski praktikum proveo je u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Slavonskom Brodu (Brodsko Vinogorje). Vlč. Ćurić zaređen je u Godini svećeničkog i redovničkog poziva u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji zajedno s Josipom Filipovićem i Borisom Vulićem iz Županje, te Bojanom Slavičekom iz Cerića u župi Nuštar N.ŠPOLJARIĆ