Čet19Svi2011

Indeks Članka

SPOMENICA ŽUPE RETFALA

1961./1963.

vlč. Željko Pavličić, prvi župnik

OSNIVANJE ŽUPE

Župa sv. Ivana Nepomuka u Retfali osnovana je početkom 1961. odlukom Biskupskog ordinarijata u Đakovu.  Prvi je župnik bio Željko R. Pavličić, rođen u Đakovu 10. travnja 1923. godine.

Prvo mi je mjesto bilo u Đakovu gdje me je biskup mons. Antun Akšamović imenovao za vjeroučitelja u osnovnoj školi, tada sedmoljetki. U službu nisam nastupio jer vjeronauk nije bio dozvoljen prvih nekoliko godina. Sakupljao sam djecu u katedrali pod izlikom raznih pobožnosti uz koje sam držao vjersku pouku. To je bila jedina pouka za djecu u cijelom Đakovu, koje je tada brojilo oko sedam tisuća stanovnika. Uz to sam bio imenovan „aktuarom“ u Biskupskom ordinarijatu te prebendarom Stolne crkve s obavezom ispovijedanja u katedrali. Stanovao sam u biskupskom dvoru, a na hrani bio u Sjemeništu. Kada je ubrzo iza toga tadašnji kapelan otišao u vojsku, imenovan sam kapelanom đakovačke župe, koja je tada uz grad obuhvaćala sela Viškovce, Satnicu i Selce, kamo sam i dotada išao svake nedjelje. To je bilo u ranu jesen 1949. godine. Kao kapelan sam išao svake nedjelje na filijale gdje sam imao redovni vjeronauk za djevojke, a za mladiće pred Božić i Uskrs. Nakon šest mjeseci službe, razbolio sam se na plućima te otišao na liječenje u sanatorij u niškim brdima kamo su pozvane  đakovačke sestre sv. Križa, kojima je uz ostale beneficije obećan stalni svećenik koji će se, uz službu sestrama, besplatno liječiti u sanatoriju. Nakon mjesec dana, radi moralnog ozračja u bolnici, zatražio sam povratak kući. Mons Bauerlein, tada još ekonom u Sjemeništu, savjetovao me da zatražim upravu župe Štitar, što sam i učinio. Biskup je prihvatio moju molbu te sam nastupio 1. kolovoza 1950. u svoju službu u Štitaru gdje sam ostao punih jedanaest godina, a vjerojatno bih ostao i dalje da nije biskup odlučio osnovati novu župu u Osijeku VI. u Retfali. Zbilo se to ovako:

 

U proljeće 1961. godine pozvan sam u Đakovo gdje mi je biskup izložio svoje planove o osnutku novih župa u Retfali i Industrijskoj četvrti. Rekao mi je doslovno: „Nitko neće prihvatiti župu u Retfali. Vi ste misionarili po cijeloj Biskupiji, a to je pravi misijski teritorij, pa mi to bilo veliko područje za misijsko djelovanje.“ Već od svoje tridesete godine propovijedao sam u mnogim župama, a kasnije po biskupovoj želji obavljao sam trodnevnice, velike misije i razne obnove diljem naše dijeceze. Pratio sam kao propovjednik i biskupa na jednoj krizmi pa imajući to na umu, a još više činjenicu „što nitko nije htio prihvatiti novu župu“, kratko u svojoj   mladenačkoj neukosti ja sam odgovorio: „Vi ste biskup, a ja svećenik po Vašom vlasti. Spreman sam to prihvatiti.“ Nikola Kerčov je, par godina mlađi od mene, prihvatio župu sv. Josipa Radnika, a ja sam kao stariji i podosta boležljiv prihvatio retfalačku koja je obuhvaćala Retfalu od Pejačevićevog dvorca, Višnjevac i Kravice podosta udaljene od centra župe. Biskup je, ujedno, izrazio želju da se ne pojavljujem u svojoj budućoj župi prije samog dolaska. Župa nije imala niti crkve niti župskog stana. Bilo je zamišljeno da stanujem u gornjogradskom župskom stanu gdje ću i sudjelovati u pastvi, a da nedjeljom imam jednu misu u grobljanskoj kapeli, grobnici obitelji Pejačević koja je fungirala kao mrtvačnica za onaj dio grada. Poslušao sam te sam prihvatio župu koju nisam nikada prije toga vidio niti imao ikakove predodžbe o njoj. Negdje je netko zapisao kako je u Njemačkoj neki biskup poslao nekog svojeg svećenika u novu župu, platio mu voznu kartu i „predao ga njegovoj sudbini“. Novi retfalački upravitelj, međutim, nije dobio niti za kartu, nego je s nekoliko zavežljaja stigao u Osijek. Kako su mi sedam godina prije toga zaplinijenili za porez sve pokućstvo, došao sam u gornjogradski župni stan bez ičega. Ono, naime, malo što sam u međuvremenu kupio, ostavio sam župi Štitar.

U župskom domu dodijeljena mi je jedna soba sa svim potrebnim, a na hrani sam bio u kući s g. Nikolom Kerčov koji je nakon smrti župnika ostao do novog dekreta kao kapelan. Prve nedjelje se u grobljanskoj kapeli na večernjoj misi sakupilo mnogo svijeta, tako da sam obećao za sljedeću nedjelju dvije mise - ujutro i navečer, te odlučio da ću svako jutro imati svetu misu u kapeli sred groblja. Kapela je s okolnim zemljištem na kojoj je rastao kukuruz časnih sestara pripadala zajedno s dvorcem časnim sestrama „Usmiljenkama“, koje su postale prave dobrotvorke nove župe jer su velikodušno poklonile i kapelu i ne baš malo zemljište oko nje novoosnovanoj župi. Za ono kratko vrijeme mojeg boravka u Retfali uvijek su bile spremne na sve moguće načine pomoći novom upravitelju župe. Bilo je nekoliko časnih sestara Slovenki i nekoliko Hrvatica. Imao sam češće misu u njihovoj kapeli u dvorcu, no one su rado dolazile i u novu „župsku crkvu“, dok nisu dobile oce kapucine koji su im svaki dan dolazili čitati svetu misu.

Kapelica je bila valjda i katastarski na časnim sestrama, kao i zemljište oko nje, ali su gradske vlasti prisvojile kapelicu s motivacijom da je groblje u rukama grada pa i kapelica. To je zdanje bilo u očajnom stanju. Preko polovice kapele u unutrašnjosti bilo je bez žbuke pa su dobre duše za dolazak svećenika okrečile cijelu unutrašnjost kapele. Nad stepenicama je bio stari drveni oltar sa slikom „Uzvišenja sv. Križa“, a u jednu od niša netko je donio golemi kip sv. Ivana Nepomuka. Tri velika prozora sa oko tri metra visine bila su bez čitavih stakala, drvene su letvice, naime, istrunule pa su stakla ispadala s vremenom. I prozor iza oltara je bio vrlo oštećen pa bi za vrijeme mise vjetar vitlao sa skromnim zastorima, koje su postavile časne sestre da se maskira potresna bijeda. Olovni krov je prokišnjavao – kupola je bila oštećena, a gornja četiri prozora više nisu uopće postojala, nego su bila zatvorena s okrajcima dasaka nepravilnog oblika. Svake noći su sove dolazile na konak u crkvicu pa je trebalo često oltar čistiti od prljavštine koju su ostavljale. Vanjština je crkve bila, također, već u bijednom stanju. Struje nije bilo u crkvi pa su se kroz neko vrijeme, dok nije uvedena struja, palile svijeće. Kako rekoh, cijela je površina oko crkve bila zasijana kukuruzom, što je još više4 narušavalo dojam sakralnosti tog objekta. Staza uopće nije bilo pa kad su došle prve kiše gospođama su ostajale doslovno cipele u blatu. Slika je crkve i okolice djelovala veoma žalosno, ako ne čak i zastrašujuće. Biskup je imao razloga da to ne vidim prije dolaska, ali mi nije niti sakrio kako u župi nema naprosto ničega.