Zadušnica za s. Elviru Petrozzi sa Cenacolom i prijateljima

„Vjerujemo da je s. Elvira u nebu i tražimo njezin zagovor kod Gospodina, moleći na cenacolovski način s duhovnom nakanom „Oslobodi nas, Gospodine!“ od droge, kocke, alkohola i drugih ovisnosti“, kazao je vlč. Ivan Jurić, duhovnik aljmaške bratovštine Zajednice Cenacolo i naš župnik, na početku zajedništva u našoj župnoj crkvi, 2. rujna, sa momcima aljmaške bratovštine Cenacola,  njihovim roditeljima, prijateljima Cenacola i župljanima osječkih župa.

Naime, u subotu je održana zadušnica sa s. Elviru Petrozzi (21.1.1937. - 3.8.2023.), utemeljiteljicu Zajednice Cenacolo. Duhovni program započet molitvom svete krunice otvorio je duhovnik Jurić, a otajstva krunice su klečeći predmolili na svom materinskom jeziku mladići aljmaške bratovštine te predvodili pjevanje. Molitveno i misno zajedništvo je predvodio vlč. Ivan, a misu je suslavio naš župni vikar mladomisnik vlč. Vladimir Sabo.

O ženi koja se nalazi u nebu

Prije misnog slavlja vlč. Jurić je govorio o životu s. Elvire Petrozzi citirajući izabrani ulomak iz knjige Majke Elvire „Zagrljaj – Priča o Zajednici Cenacolo“: „Vjerujem da je Gospodin ovdje s nama i, također, da s. Elviru mogu proglasiti sveticom. Vjerujem da će to papa potvrditi za par godina. Govorimo o ženi koja se nalazi u nebu, iznad nas. 'U toj Zajednici, gdje sam od Rite Agnese postala Elvira, ostala sam dvadeset i osam godina. Obavljala sam različite službe, a nadasve, tolike godine bila sam kuharica te je za mene uvijek bila velika radost ugoditi drugima. Potom se u meni zapalio pravi oganj: snažna želja da se angažiram oko mladih, pogotovo onih koji su očajnički tražili smisao života. Vidjela sam ih kako besciljno lutaju ulicama, njihov nečujni vapaj za životom i istinom nije mi dao mira: vapaj drogiranja, izgubljenosti, očaja i tihog umiranja. Željeli su znati postoji li ljubav, postoji li nada, je li moguće postići nutarnji mir, može li se njihov život iznova izgraditi  i osmisliti. Vidjela sam kako su bez pastira, bez uporišta, kako duhovno i fizički propadaju, okruženi tolikim blagostanjem, novcima automobilima, bogatstvom sadržaja velika grada, a ipak beskrajno tužni i ugasla pogleda. U molitvi, kad bih klečala pred euharistijom, činilo mi se da snažno doživljavam, gotovo fizički, njihov bolan krik, vapaj za pomoć. U sebi sam osjećala poticaj koji je sve više jačao. Nije to bila samo neka ideja, teško mi je to opisati, ali sam osjećala dužnost da mladima dadem nešto što im je Bog namijenio preko mene... Danas doživljavam cijeli svoj život kao veliki blagoslov: od poteškoća u djetinjstvu pa do svega što se poslije događalo.' Zabilježeno je to u prekrasnoj knjizi 'Zagrljaj' koja govori o njezinu životu.“

Damir Hasenay: S. Elvira svjedočila - okrenuti se licem prema Kristu

Prijatelj Zajednice Cenacolo, župljanin donjogradske župe Preslavnog Imena Marijina prof. dr. sc. Damir Hasenay svjedočio je o susretu s Cenacolom i s. Elvirom, o njezinu čudesnu djelu ljubavi.

„Kad je papa Ivan Pavao II. dolazio u Osijek slaviti misu prvi put sam vidio mladiće koji su se probijali prema naprijed u posebno radosnom duhu. Kasnije kada je vlč. Ivan Jurić bio donjogradski župnik pozvao me jednu večer da odemo u Cenacolo u Šarengrad i sjetio sam se 'Cenacolo, to je to'. Sve sam ostavio i otišli smo zajedno. Mislio sam to su sigurno momci kojima treba pomoć. Međutim njima nije trebala moja pomoć, već sam ja trebao njihovu pomoć, pomoć koju sam dobio do Majke Elvire. Jako sam se povezao sa Zajednicom i sa župnikom otišao Saluzzo u prvu i drugu kuću i tamo smo upoznali sestru Elviru., Majku Elviru, rijetku ženu u današnjem vremenu. Što je njena karizma? Ona se zove radost života, slavlje života! I mene je usmjeravala u nečemu što je ključno u današnjem životu jer svi živimo pod maskama u čudnom, neobičnom vremenu, a ona je, ne samo govorila, nego svjedočila da treba skinuti maske, trebamo se okrenuti licem prema suncu, licem prema životu, licem prema Kristu, ići srcem, ići k radosti života! I fešta na kojoj smo bili zove se festival Slavlje života i zapravo sam tamo shvatio da je to jako lijepa manifestacija, vrlo sinhronizirana i baš sam se osjećao dobro, bilo je mladih koji su svjedočili, a među njima je bila Majka Elvira, ne skidajući osmijeh s lica, imala vremena za svakoga. Najviše me fascinirala jednostavnost, bez nekakvog autoriteta koji se mora slušati, pred njim klečati, već je u središtu Krist, vjera, duhovnost, ona zdrava duhovnost okrenuta k srcu, životu, okrenuta radosti i vrijednosti življenja, riječi koja nas vodi, iscjeljuje. To je važno u suštini življenja, nasuprot onom negativnom, rascjepljujućem i onom što nas razuzdaje. I sve nas pozivam, zajedno sa mnom, da još više upoznajemo Majku Elviru koja nam je svima pokazala ono što život u svojoj suštini je. Djelo Cenacola, Zajednicu treba na pravi način razumjeti kroz Majku Elviru koja je cijeli život bila aktivna i za nju zahvaliti, za njezin život kroz osmijeh i njenu energiju i ono što je vrlo važno, a to je skromnost, poniznost i jednostavnost života koja nam je svima potrebna,“ svjedočio je Hasenay.

„Voljeti znači otvoriti vrata Kristu, bratu i sestri, riskirajući i vjerujući!“

Uvodeći u misno slavlje predslavitelj je naglasio kako je Cenacolo pokornička zajednica, a utemeljiteljica Zajednice s. Elvira je otkrila suvremenom čovjeku „novo lice današnje Crkve, pokazujući da Crkva u sebi ima veliku snagu i moć te je u stanju liječiti suvremenu bolest čovječanstva, a to je ovisnost“. Misna čitanja čitali su prijatelji Cenacola, evanđelje vikar Sabo, a molitvu vjernika predmolila su petorica članova Zajednice.

U propovijedi je vlč. Ivan promišljao o Kristovom križu prisutnom „u Zajednici koja je patnička, pokornička i u njoj ima jako puno odricanja da bi se novi čovjek rodio i saživio“ te razložio kako „križ prihvatiti i nositi u jednostavnosti kršćanskog života, u ljubavi otvarajući vrata Kristu i bratu“ citirajući misli s. Elvire iz knjige „Zrake svjetlosti – iz srca Majke Elvire“:

'Mladi koji nam svakodnevno kucaju na vrata drže me u stalnu doticaju s uskrsnulim Kristom. Žena sam iz naroda, nisam učena. Pošto satima molim u kapeli, iziđem  na ulicu, među ljude, družim se sa siromasima, slijepima, gluhima, nijemima i hromima, kakva sam i ja pomalo... Nikad mi nije palo na pamet moliti Boga da mi dade da postanem nekakav govornik ili da lijepo čitam, ili postanem učena da bih mogla podučavati druge. Sve je to došlo samo od sebe, preko ljubavi. Ja živim za mlade, rekla sam Bogu jedno da koje me je ispunja radošću... Uvijek sam bila strastveno zaljubljena u život: od čišćenja do čitanja, od pomoći hendikepiranu bratu do molitve u kapeli. Život s ljudima s ruba društva pomogao mi je uroniti u srž kršćanstva: problem nije u tome da se treba nekamo popeti, problem je u tome da treba znati sići - na dno, do onog posljednjeg, najslabijeg; sa slabima, za slabe, poput slabih, u slabosti ne fizičkoj ili materijalnoj, nego onoj duhovnoj, skrivenoj u dubini srca. Mladi su danas potpuno uništeni: duhovno, emocionalno, ugaslih želja, bez nade i radosti, bez ljubavi: ne vole ni sebe ni druge... a koliko samo žude za ljubavlju! A slabi i izgubljeni ljudi,  upravo oni, uče te kako ljubiti, moraš se stalno u molitvi preispitivati što i kako... Koliko sam samo puta plesala od radosti nakon ispovijedi! … Otkriješ da voljeti znači živjeti život u kojem godine više nisu važne, da voljeti znači ispreplesti svoj život sa životom bližnjega. Voljeti znači otvoriti vrata i Kristu, i bratu, i sestri, znati otvoriti vrata riskirajući i vjerujući!'

Uz propovijed je poslušano svjedočenje mladića Emanuela iz Dubrovnika o njegovu bijegu od odgovornosti i života, padu u ovisnost o drogi i kako je s dobroga puta skrenuo u tamu, a sada je u Zajednici i u njemu ima više svjetla.

„Slušamo o životu bez maski i mi ovdje, u Crkvi smo dio Zajednice ne samo one zatvorene već smo dionici velikog pokreta Zajednice Cenacolo. Od kuda ime Cenacolo? S. Elvira je odgovorila: 'Ime Cenacolo nije došlo od mene. S nama je kratko vrijeme boravio jedan svećenik koji je htio neko vrijeme provesti s mladima. On je predložio to ime, a meni se prijedlog učinio prikladnim. Uvijek sam nastojala prihvatiti savjete drugih, a potom činiti ono što Gospodin želi!  Žarko sam željela da u našoj priči bude prisutna i Marija. Razmišljajući o nazivu Cenacolo, odmah sam pomislila na Crkvu, na apostole okupljene s Marijom u dvorani posljednje večere, Cenaculu. Nakon Isusove smrti bili su u strahu. No, molili su s Marijom, a Duh Sveti sišao je na njih te su se preobrazili u hrabre svjedoke... Danas mislim da je to ime imalo proročku snagu, u sebi je sažimalo sve ono što smo željeli postati. Mladi koji stižu k nama puni su strahova, zatvoreni u sebe, šutljivi, zamišljeni, nesposobni za dijalog, opterećeni tugom  i nemirni. Marija je ta koja ih okuplja, dovodi ih ovdje gdje zajedno s njom molimo. Duh Sveti silazi te ih malo-pomalo čini novim ljudima, slobodnima, hrabrim svjedocima Uskrsnuća'“, istaknuo je vlč. Jurić te pozvao na molitvu vjernika. Radosno misno slavlje otkriveno je u molitvi Očenaša (mladići su sa svećenicima na oltaru držeći se za ruke molili), zasjalo u svetoj pričesti i slavljeničkoj pjesmite je završeno zajedničkim pjevanjem „Zdravo Kraljice mira“ te predslaviteljevom zahvalom svima za zajedništvo i blagoslovom.    

Večernje su mise, osim kod nas u Osijeku, 2. rujna slavljene u Cenacolovim bratovštinama Ugljane, Biograd i Vrbovec.

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić