Dušni dan uz pjevani requiem i svjetlo svijeća za pokojne

Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz je kršćanske nade i vjere u zagrobni život, a to liturgija ističe riječima: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“ U svjetlu vjere večernje euharistijsko slavlje u našoj župnoj crkvi, 2. studenoga, obasjao je svečani pjevani Requiem za sve vjerne mrtve i svjetlo lampiona, koje smo po preporuci župnih pastira, donijeli u crkvu formirajući svijetleći križ podno oltara.

Upalili smo lampione, znakovitu povezanost s pokojnima čije grobove nismo mogli pohoditi jer su daleko od nas u nekomu drugomu mjestu, no duhovna blizina s njima snažno je zasjala u molitvi, euharistijskom slavlju, propovijedi župnika Ivana Jurića nadahnutoj evanđeoskim čitanjem i poticajnim osobnim svjedočenjem iskustva ovozemaljskog gubitka člana obitelji, zatim u meditaciji (u interpretativnom čitanju naše liturginje Danijele Šandor) na kraju mise u sjetnom, mističnom ozračju znakovitoga svjetlećeg križa, ali i u pjevanju župnoga zbora na koru, uz ravnanje Ivana Bošnjaka i orguljsku pratnju Antuna Ivankovića, dok je zvuk trube u rukama trubača Matije Dorića (zborist) zabljesnuo označujući završetak slavlja Dušnoga dana. Dok je slavlje svetkovine Svih svetih zračilo radošću, Dušni je dan obojen žalošću (svećenici su odjeveni u ljubičasto ruho - vanjska simbolika poniznosti i ništavila, pokorništva), ali istovremeno i sa kršćanskom nadom u ponovni susret s dragima, pokojnima, dušama usnulim u Gospodinu.

„Danas je dan Božjega milosrđa, Božjega praštanja“

Nakon ulazne pjesme i kađenja svjetlećega križa formiranog od crvenih lampiona, započelo je svečano slavlje Spomendana svih vjernika pokojnika. Uvodeći u euharistijsko slavlje, uz suslavljenje župnoga vikara Florijana Zagorščaka i sudjelovanje đakona Darka Endricha, župnik Ivan je rekao kako smo misu započeli sprovodnom pjesmom, u poniznoj molitvi za naše roditelje, djedove, bake, djecu, članove obitelji, za one čije grobove ne možemo pohoditi.

„Mi prosuđujemo, ali nemamo pravo, jer Bog prosuđuje po svom milosrđu, a ne po našim 'računima'. A naše računice zemaljske su 'da se sve vraća i da se sve na ovoj zemlji plaća' i da moramo isplatiti svaki dug. Ako bi Bog tako gledao, onda ne bismo opstali. Zato je kralj David molio: 'Gospodine, ako se grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?“ Današnji dan jest dan Božjega milosrđa, Božjega praštanja svakome dan od Boga jer nam Bog uvijek podjeljuje oprost. Međutim, postoje u nama rane jer mnogi su otišli, možda, nepomireni s Bogom, a još više – nepomireni s nama, koji su u svojim međuljudskim odnosima pali… Zato danas molimo da nam se svima smiluje Gospodin; svima koji su otišli i nama, pogotovo, ako nas progoni i muči savjest da smo ostali nešto dužni njima i oni nama. Molimo, velikoga Boga da nam se svima smiluje“, preporučio je predslavitelj. U propovijed čiji je odjek „protresao“ mnoga sjećanja, emocionalne i životne trenutke, župnik je uveo tvrdnjom kako ima oni koji vjeruju i onih koji ne vjeruju, onih koji mole i oni koji ne mole, a Bog šuti; jednako tako šuti, dok živimo, no kada budemo na vratima „drugog svijeta“, gdje se čuju sve tajne, naše misli, riječi, djela, tada Bog progovara; „osvanut će dan kada ćemo se svi susresti s posljednjim stvarima: sud, raj ili pakao“ - to je nauk Crkve.

Potresno svjedočanstvo približava Božjemu milosrđu, praštanju i ljubavi

Rečeno je kako nas Dušni dan duboko dira te već i pokornička boja liturgijskoga ruha otkriva da „oplakujemo grijehe svoje i drugih“, no valja ponizno moliti: „Gospodine, ako se grijeha budeš spominjao, tko će opstati.“ „Vrhunac naše vjere je tu, ovdje pred nama: Bog raspet na križu, tu su na križu isprani naši grijesi. Prije 19 godina, dok sam bio župnik u josipovačkoj Župi sv. Luke, ev., doživio sam veliku tragediju kada su mi, uoči svete mise, javili da se objesio moj brat. Pitao sam se  'Bože, što je ovo?...“ Sat vremena sam se oblačio… U župi su bile časne sestre i rekao sam im da me je stid što sam svećenik. I što ću na misi reći? (…) Odlučio sam, sve ću reći pred mojim župljanima, sve ću reći pred Bogom… U meni je polako rasla spoznaja, no razmišljao sam: 'Je li mu Bog oprostio?' Sjetio sam se kako je njegova kći imala prometnu nesreću i poginula, a on nije imao snage… ostala je to neriješena tajna. To se događa u mnogim pobožnim, divnim  obiteljima i danas. I danas molim… Možemo li mi prosuđivati, osuđivati? Ne. Božje milosrđe je lijek i naših rana. Tko zna što je nosio i što tko nosi u svome srcu, svi imamo slabosti. Puno smo svi molili, molili svaku večer krunicu i da Bog izliječi naše rane svojim milosrđem. Bog je morao razapeti sebe na križu zbog ljubavi za nas i u posljednjim trenutcima zemaljskog života na križu je pokazao koliko nas ljubi. I mi pokušajmo izliječiti svoje rane milosrđem, oprostom… Obitelji s takvom boli jako razumijem, biti nam je s njima. Iskustvo sam prepustio dragom Bogu, i tajne i sramote. I ja sam dio takve obitelji u kojoj je tragedija način smrti. Ako smo vjernici, spremni smo prihvatiti istinu u ljubavi. Ovdje pod križem, gledamo pietu, tu imamo najveću tragediju svijeta: Majku Božju Mariju koja drži svog izmasakriranog sina, a on se predao grješnicima… U evanđelju smo čuli odgovor na sva naša pitanja: 'Ja sam Put, Istina i Život.' U Bogu nema sramote, u njemu je sve čisto“, kazao je naš župnik Ivan, dok smo prebirali po vlastitu srcu potresno svjedočanstvo. Završavajući propovijed župnik je promišljao o duhovnoj nakani vezanoj uz simboliku upaljenih svijeća ispred oltarnog prostora te zaključio: „Dok gledamo svijeće, prikazujemo misu/molitvu za one koji su daleko od nas, za one čije grobove nismo mogli obići. Žalosni žele rasvijetliti tamu svoga srca. Bog rasvjetljuje i daje snagu da idemo u susret k vječnosti. Bog je blizu. A njima, koji nisu s nama, pokoj vječni daruj Gospodine, svjetlost vječna svijetlila njima. Tražili smo Božju snagu i milosrđe. Vjerujem da je Bog večeras bliže.“

U molitvi vjernika molili smo za nakane Crkve i za pokojne, za pokojne iz obitelji te je naposljetku svete euharistije liturgijska čitačica Danijela u meditacijskom ugođaju, dok smo motrili plameni križ od upaljenih lampiona, pročitala molitvu upućenu Gospodinu:

Gospodine, ti nisi Bog mrtvih, već živih. U tebi žive svi koje si pozvao. Sjećamo se svih koje smo ljubili, svih s kojima smo živjeli. Povezuje nas tvoja dobrota kojom ljubiš i njih i nas. Njih se sjećamo pred tobom. Nema puta k njima niti od njih k nama, osim puta k tebi i od tebe. U tebi smo jedno s njima. Tebi zahvaljujemo što su u tvojoj ruci oni o kojima si rekao: „U svoje ruke sam te zapisao.“ Sjećamo se pred tobom svih pokojnika, svih zaboravljenih i nestalih imena. Pokojnika, koje nitko ne oplakuje, nestalih čiju sudbinu ne poznajemo, očajnih, kojih su sami sebi oduzeli život i obeščašćenih i umorenih. Vjerujemo da su u tvojoj ruci i molimo te: Sačuvaj najbjedniju među svojom djecom. Zahvaljujemo ti, Oče, što si tako blizu, a i pokojni su blizu u tebi. Nitko ne umire tko je u tebi. Mi od tebe primamo život kao što i pokojni od tebe žive. Imamo isti život s njima i to nas povezuje. Promatramo tvoj križ, Gospodine i Brate, znak tvoje pobjede nad paklom i smrću. Vjerujemo da su u njemu dokinute sve patnje patnika, svi grijesi grešnika. On stoji nad svijetom grobova i ujedinjuje ih sve, pokojne i nas. Tvoje misli nisu naše misli. Tvoji putovi nisu naši putovi. Mi vjerujemo tvojim mislima i onda kad ih ne razumijemo. Idemo tvojim putem i držimo se tebe. Ti ćeš svladati neprijatelja – smrt. Ti su uskrsnuo od mrtvih, za tobom će svi oni uskrsnuti. Oni će ti se radovati u tvom svjetlu i slaviti te od vijeka do vijeka.

Autor meditacije (kraći oblik) Albert Arnold Stoll, iz knjige J. Zinka: Kako danas moliti). Pročitana je i duhovna pjesma O Dušnom danu (priložena u galeriji). Nakon otpusnog blagoslova, uz pjesmu i znakovit zvuk trube završena je misa koju ćemo po mnogočemu pamtiti. 

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić