Proslavili smo četvrtu nedjelju došašća paleći svijeću Anđela
Paleći ovu četvrtu svijeću, svijeću Anđela i Svijeću pouzdanja na zadnju nedjelju došašća pred nama su nositelji Radosne vijesti. Anđeo Gabrijel navijestio je Blaženoj Djevici Mariji da je odabrana za Majku Spasitelja. To je neočekivan put kojim Bog dolazi k nama. Tako nam je, osim anđela, pred očima i Marija, Isusova i naša Majka. Nitko nije Gospodina iščekivao s većom čežnjom i nestrpljenjem, s više nježnosti i ljubavi. On je poput klice niknuo u njezinu srcu i u njezinu krilu. U njezinu je naručju našao najljepšu kolijevku. I mi se želimo tako pripremiti: u vjeri ljubavi i u svakidašnjemu radu. Dođi brzo, Gospodine!
Riječi su to koje je, uoči početka euharistijskoga slavlja u 11 sati, 19. prosinca uz paljenje četvrte svijeće na adventskom vijencu u crkvi, pročitala župljanka Marija Glavaš približujući duhovnim poticajem na promišljanje o „svjetlu koje Bog daruje na Božić svim ljudima“. Svjetlo četiriju svijeća simbolizira Svjetlo Kristovo. Posebno svečano bilo je na potonjoj misi koju je, u nazočnosti mnogobrojnih obitelji s djecom, predvodio župnik Ivica Martić i krstio Klaru i Luku Janić. Misno slavlje animirao je Dječji zbor uz ravnanje Marijane Matijević.
Nakon što su Ivana Lendić i Martina Bošković pročitale misna čitanja (Knjiga proroka Miheja, Mih 5,1-4a; Poslanica Hebrejima, Heb 10,5-10) i slušanja ulomka svetog Evanđelja po Luki (Lk 1,39-45), župnik je u propovijedi promišljao o „Blaženoj što povjerova da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina«, kako je s Bogom sve moguće u pravoj vjeri i zašto treba vršiti volju Božju.
Marija vjeruje i Bog ju čudesno daruje; Božja ljubav vodi prema bližnjima!
„Marija se zaputila, najvjerojatnije o blagdanu Pashe, s ostalim hodočasnicima na put u Jeruzalem; dana kada su se svi pobožni Židovi zahvalno spominjali izbavljenja iz egipatskog sužanjstva. Marija je hodala tri-četiri dana s ostalim hodočasnicima. No, zaustavlja se u obližnjem Ain Karimu, malomu selu 7 kilometara udaljenomu od Jeruzalema, s nakanom posjetiti svoju rođakinju Elizabetu. Obje žene bijahu s čudesnim znakom od Boga. Elizabeta u poodmakloj dobi čudesno postaje noseća. Nosi izmoljenog sina Ivana Krstitelja. Druga žena, Marija opet čudesno po Duhu Svetom postaje trudna. Po objema Bog govori da nemoguće može postati moguće“, podsjetio je župnik i razložio: „Vjera nam govori da Bogu ništa nije nemoguće. Mariju vodi Božja ljubav prema bližnjima, živo Evanđelje. Po Mariji i Elizabeti vidimo da vjera nije privatna stvar. Ona je još više navještaj drugima, svima! U Marijinu glasu očituje se Isusova prisutnost. I u našem život ulazi Bog. Koliko nam je puta Bog u životu pokazao nemoguće stvari i kako je (u) Bogu sve moguće, koliko puta nas iznenadio? U ovim dvjema majkama vidimo Božji plan za nas – skinuti sramotu. Bog skida sramotu s naših života. Skida sramotu Elizabetine neplodnosti i Marijinog čudesnog začeća bez muža. To Bog planira i s nama. Skinuti našu sramotu. Tko bi mogao razumjeti Elizabetu, staricu koja je trudna? Nitko. Zato Marija i ide Elizabeti jer se razumiju. Drugi neće shvatiti što im se događa. Oba začeća najavio je anđeo Gabrijel. Ali, Zaharija ima problem vjerovati u nemoguće stvari i postaje nijem. Bez vjere čovjek je gluh i nijem za prave stvari u životu. Marija pak vjeruje i Bog ju čudesno daruje Sinom svojim, sobom. Možemo samo zamisliti današnji opisani susret dviju majki? O čemu bi majke mogle drugo i pričati doli o svojoj djeci? Svaki takav susret, zar ne završi razgovorom o djeci? Bezbroj puta sam svjedočio takovim susretima. Majke svaki razgovor, kao i svoj život svedu na djecu.“
Jesmo li u oholosti izgubili poslušnost Bogu i (o)praštanje?
Promišljanje u propovijedi nastavljeno je u ogledu o Marijinoj ulozi u Radosnoj vijesti slijedom ulomka evanđeoskoga teksta i naspram našega/osobnoga života.
„Marija ustaje i pohiti u Gorje. Evo znaka majke - ustajanje. Koliko puta jedna majka u svojemu životu ustaje za svoje dijete? Ma koliko god da godina dijete imalo. Tu vidimo Marijin: Evo me! Nakon razmatranja onoga što joj je anđeo rekao, Marija kreće u akciju. Ona, za razliku od Zaharije, nije nijema. Ona je glasnica. Prva navjestiteljica Evanđelja ljudima! Ona postaje glas. U Mariji vidimo ono što je Bog naumio sa svim ljudima, da budu glasnici radosti. Marija je, možda, putem pjevala molitvu koju su je naučili njeni roditelji: Veliča. Ona pjeva kako je svijet ne bi slomio i zbunio. I nama valja zapjevati koji put. Marija nas uvijek uvodi, priprema za susret s Isusom. Marija je kovčeg Novoga saveza pred koji Ivan u utrobi poskakuje, kao nekoć kralj David pred kovčegom Saveza. To je poskakivanje znak radosti. Ovo je susret vjere. Kako veli papa Franjo: 'Bez vjere se ostaje gluh i nijem.' Elizabeta ispunjena Duhom Svetim pozdravlja Mariju. Svi smo primili Duha Svetoga. Ali, biti ispunjen Duhom Svetim znači dopustiti mu da nas vodi! Mnogi kršćani često u životu znaju reći: 'Ja za ovo nemam snagu.' Biti ispunjen Duhom znači predati se/sve Bogu! On postaje naš dinamis – snaga, dinamit. Znak tog ispunjenja očituje se u stalnoj zahvalnosti Bogu na svemu“, naglasio je župnik Ivica, nastavivši promišljati o čitanju koje smo u nedjelju slušali, kazavši: „Poslanica Hebrejima veli: Braćo! Krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha. Zato Krist, ulazeći u svijet, veli: Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio; paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: »Evo dolazim!« U svitku knjige piše za mene: »Vršiti, Bože, volju tvoju!« Pošto gore reče: Žrtve i prinosi, paljenice i okajnice — koje se po Zakonu prinose — ne mile ti se i ne sviđaju, veli zatim: Evo, dolazim vršiti volju tvoju! Mi smo u našem svijetu izgubili riječ posluh. Ta je riječ ostala, zapela negdje u prošlosti. A posebno poslušnost Bogu! Riječ oholost uzdigla se iznad zemlje i prijeti uništenju ljudskosti! Božić je: budi malen, sagni se pred novorođenim Djetetom i zamoli ga da te spasi od tebe samoga!“
Poslušali smo poticajnu priču o opraštanju (umjesto duge tišine između oca i kćeri), potrebnomu baš sada u došašću, koje dolazi iz stava poniznosti i milosti… Na kraju propovijedi župnik je podsjetio kako je i u „mojoj maloj sredini“ božićno vrijeme baš vrijeme za opraštanje i to takvo da prošlost bude prošlost, a sadašnjost radost: „Pokažimo da nam je do Boga više stalo od bilo kojega poniženja. Molimo za dar poniznosti milosti!“
Priredila: N. Špoljarić
