„Korizmena srijeda“ sa Matejom Perićem: Ti si meni važna osoba!

U nastavku „Korizmenih srijeda“ u našoj župi 17. ožujka gostovao je predslavitelj večernje mise Matej Perić, župni vikar župe Sv. Ćirila i Metoda u Osijeku. „Ljubljeni u Kristu, ako ikad pomislite poput Izraelaca, poput izabranog naroda u prvom čitanju (Izaija 49, 8-15) da vas je Bog napustio, da nitko ne misli na Vas, da ste napušteni, sjetite se da imate Oca, Oca pisanog velikim slovom koji vas nikad' neće napustiti. I kada djeluje kao da nije tu i da ste sami, kada imate osjećaj da je daleko od vas, Otac je tu! On vas toliko ljubi da je poslao svoga Sina na zemlju, da bude mučen, ubijen, ponižen, da bismo se mi spasili.

Poslao ga je da kaže meni, tebi, njemu, njoj, svakome od nas da nas ponaosob voli, ljubi i da smo mu važni“, poručio je Perić u propovijedi započetoj „Pričom o plavoj vrpci“, metafori vanjskoga znaka ljubavi prema drugome, prema osobi do koje nam je veoma stalo i važna je u životu jer postoji baš za mene.

Perić je propovijed otvorio neuobičajeno pripovijedanjem priče, s po(r)ukom skrivenoj u plavoj vrpci: „Ti si meni važna osoba!“, koja ukazuje kako nitko od nas nije sam u svojoj životnoj svakodnevici bremenitoj teškoćama, ali ujedno obasjanoj nadom i radošću. „Tko je u vašoj okolini vama važan? Kad odlučite tko je ta osoba, želim da sjednete pored nje nekoliko minuta te joj stavite jednu od te tri vrpce. Recite joj iskreno i bez okolišanja zašto je važna u vašem životu i onda  joj recite za eksperiment i predajte joj preostale dvije vrpce kako bi mogla učiniti isto“, rečeno je u priči kojom je propovjednik potaknuo na promišljanje o po(r)uci koja se ostvaruje u konkretnim događajima susreta i pozvanosti na susret s drugim putem predaje znakovite vrpce čije putovanje počinje u bliskom, iskrenom susretu. Putovanje „vrpce“ kreće od profesorice u susretu s učenicima, potom učenik ispunjava zadaću darujući ju znancu iz viđenja (poslovnom čovjeku) do kojega mu je stalo, zatim od poslovnog čovjeka k njegovu poslodavcu te naposljetku od poslodavca u obitelj, odnosno od oca k sinu i završava potpunim susretom sina i oca kao početak novoga odnosa u otkrivenoj uzajamnoj ljubavi. „U tom trenutku otac ga je zagrlio čvrsto i osjećali su se povezani kao nekad. Shvatio je da je nekome ipak važan… Naš Otac nebeski poslao je svoga Sina da kaže svakome od nas da nas voli, ljubi i da smo mu važni. Stavio je na naša prsa tu plavu vrpcu kojom nam to poručuje, a mi smo sada dužni nastaviti taj niz. Korizma je vrijeme priprave za Uskrs, priprave za slavlje najvećeg otajstva našega spasenja, pa pripravimo se tako što ćemo nastaviti ovaj niz, što ćemo mi prosljeđivati tu vrpcu drugima oko sebe. Tko zna kome ćemo, stavljajući je, uljepšati dan ili, možda, čak spasiti život. Pođite, nastavite taj niz“, kazao je Perić.

Duhovna je obnova počela pripravom uz pobožnost križnog puta koju su predvodili župni čitači, a misu su suslavili župni vikar Matija Aušić i župnik Ivica Martić koji je naposljetku zahvalio prošlogodišnjem mladomisniku Mateju Periću za sudjelovanje u duhovnom programu korizmene priprave za Uskrs. Poslije mise bogoslov Antun Nikolić predmolio je „Devet srijeda sv. Josipu“, duhovnu pripravu za spomendan Isusova poočima u Godini sv. Josipa, koji će 19. ožujka biti proslavljen trima misama i korizmenim koncertom nakon večernje mise.

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić

Priča o plavoj vrpci

Profesorica je ušla u razred, toga popodneva s nekako posebnim osmijehom na licu. Uz uspone i padove koji su neminovni, imala je sa svojim učenicima, pubertetlijama odnos koji su skupa gradili sad' već dosta dugo i koji je na kraju krajeva bio ugodan. Prvi mjeseci njihova odnosa bili su gadni i nekoliko čimbenika moglo je dovesti do toga da ne bude više lijeka u njihovu odnosu. Rad s pubertetlijama nikad nije bio lak, a posebice to nije bio slučaj s ovom djecom koju je pratio glas da su već dvije prijašnje profesorice građanskog odgoja natjerali da traže premještaj, jednostavno ih nisu uspjele izdržati. Još jedan čimbenik koji je doprinosio tome da nisu počeli dobro bio je taj što je njezin sat bio zadnji u rasporedu i to ponedjeljkom, u vremenu kada su svi učenici željeli samo jedno i ništa drugo osim toga, ići kući. Osmijeh na licu bio joj je jer je za nju to bio poseban dan i kada je to rekla, nije lagala, zaista je bio.

- Danas nećemo razgovarati o zakonima, niti o političkim institucijama, danas ćemo napraviti jedan mali pokus - rekla je - ako mi pomognete.

Djeca su s vremenom zavoljela mladu profesoricu i poštovali su je, pa su joj stoga i rado pomogla u njezinu eksperimentu.

- Donijela sam ove plave vrpce - nastavila je ona - to su obični komadi satenske vrpce, ali mi ćemo odlučiti da svaka od njih ima skrivenu poruku, nešto što vam moram danas reći svakomu pojedinačno.

Okrećući leđa razredu počela je pisati kredom po ploči. A poruka koji im je morala reći bila je: „Važan si mi.“ Nakon što ju je napisala na ploču sve ih je pogledala i nastavila:  - Molim vas da izađete pred ploču i dopustite mi da svakome od vas stavim ovu vrpcu na prsa jer svatko od vas mi je bio cijelu ovu godinu i još uvijek mi je veoma važan.

Djeca su se pomalo iznenađeno i zabavljajući se pogledavala, i prvi iz lijevoga reda ustao je i prišao joj. Profesorica bi pričvrstila učeniku vrpcu zihericom i, nakon što bi ga poljubila u obraz, dala je znak idućem da dođe. Tako je uskoro cijeli razred bio ukrašen plavim vrpcama. Svi su bili ganuti i zahvalni.

-Hvala svima na ovoj godini - rekla im je i nastavila - a sada ćemo prijeći na pokus. Dat ću svakome od vas po tri ove vrpce da ih ponesete. Želim vas zamoliti da kada dođete kući na trenutak sjednete i razmislite tko je u vašoj okolini vama važan? Možda prijatelj, dečko ili djevojka, član obitelji ili bilo tko drugi, jedini je uvjet da nije iz ove škole. Kad odlučite tko je ta osoba, želim da sjednete pored nje nekoliko minuta te joj stavite jednu od te tri vrpce. Recite joj iskreno i bez okolišanja zašto je važna u vašem životu i onda  joj recite za eksperiment i predajte joj preostale dvije vrpce kako bi mogla učiniti isto.

Gotovo svi učenici izašli su iz razreda veoma ganuti razmišljajući o zadatku. Svi su osjećali da bi vrpcu najradije dali profesorici da ona nije isključila iz izbora ljude iz te škole.

Juan Manuel živio je tri godine u gradu, a svi ljudi koji su mu bili važni ostali su u njegovu rodnom selu. Zapravo njegovi jedini prijatelji bili su mu kolege iz razreda. Osim njih, nije se gotovo ni sa kim družio. Čak ni cimere u učeničkom domu gotovo nije poznavao. Mladića nije toliko boljela svijest o vlastitoj samoći, koliko dojam da bi njegovom krivnjom eksperiment mogao propasti. Tijekom noći, dok su ga oči boljele od svjetla s ulice, zabivši glavu među prozorske rešetke, Juan Manuel je razmišljao. Za nekoliko sati zazvonit će budilica i on će ustati kako bi se spremio i izišao točno na vrijeme da stigne na vlak koji ga je svako jutro vozio do glavne stanice. Onda mu je sinulo. Svakog jutra na stanici je susretao jednog mladog poslovnog čovjeka koji se vozio u isto vrijeme i silazio na stanici prije njegove. Nikada nisu razgovarali, ali prepoznavali su se i u posljednje vrijeme počeli su se čak i pozdravljati. 'Bok, kako si?' Ili neki drugi pozdrav koji su ponavljali i dana u dan u isto vrijeme. Juan Manuel shvatio je da mu je taj mladić, kome nije znao ni ime, prva osoba s kojom bi porazgovarao svakog jutra. Shvatio je koliko bi drukčije njegova jutra izgledala da ga nema. I koliko mu je zapravo susret s njim važan. Vrlo rano ujutro otišao je na stanicu i čekao svoga suputnika kako bi mu predao plavu vrpcu i odgovornost za preostale dvije vrpce.

Toga jutra zbog dugog razgovora s mladićem na stanici, poslovni čovjek zakasnio je na posao. Kada ga je njegov šef ukorio, možda pregrubo, shvatio je da je taj temperamentni, grubi i opsesivni čovjek njemu veoma važan. Toliko je naučio od njega, a nikad mu to nije dao do znanja. Plava vrpca bila je dobra izlika da mu to prizna. Njegov šef nije baš bio osjećajan čovjek, no ipak nakon kratkog opiranja nije mogao ne zahvaliti svom zaposleniku što ga je izabrao i dao mu vrpcu.

-Sav vi morate završiti posao šefe - rekao mu je mladić - morate odabrati nekoga tko vam je važan i dati mu vrpcu!

Mladi poslovni čovjek oprostio se sa šefom do sutradan, a poslodavac nije ni časa dvojio kome ta vrpca pripada, njegovu sinu Santiagu. Nije se ni sam sjećao koliko je prošlo otkad mu je rekao da ga voli i da mu je važan.  Za razliku od većine večeri, toga dana izišao je ranije iz ureda i zakrčenom autocestom vozio se do kuće. Nakon sat vremena kad je stigao kući, njegova supruga nije mogla vjerovati da se tako rano vratio. - Jesi li dobro dragi? - upitala ga je.

-Jesam - rekao je čovjek - nego gdje je Santiago?

- U svojoj sobi - odgovorila je supruga.

Čovjek se odmah uspeo stubama i pokucao na vrata sinovljeve sobe.

- Tko je - upitao je sin? - Ja sam - odgovorio je čovjek.

- Što sam sad učinio - Santiago je rekao, otvarajući vrata i sjedajući uz prozor.

- Ništa sine - rekao je otac. Nakon toga ispričao mu je o susretu sa zaposlenikom i rekao sljedeće:  - Želim da znaš da si mi vrlo važan!

I pričvrsti mu vrpcu na rame. Santiago je bio oduzet, dok je gledao oca. Nije mogao uzvratiti zagrljaj koji mu je otac neuobičajeno srdačno pružio. Tada je zaplakao i rekao: - Oprosti mi tata, oprosti.

- Ne traži da ti oprostim - rekao je otac - ja bih to trebao tražiti tebe jer me nije bilo svih ovih godina.

- Nisam znao, oprosti mi - rekao je ponovno sin.

Otac, vidno zbunjen upita ga: -  O čemu govoriš sine? Što se zbiva?

Mladić je otvorio ladicu svog noćnog ormarića i izvadio bočicu s tabletama. Govorio je isprekidano i nije mogao zaustaviti suze.

- To su barbiturati tata, kanio sam ih popiti jer sam mislio da nikomu nije stalo do mene.  

U tom trenutku otac ga je zagrlio čvrsto i osjećali su se povezani kao nekada. Shvatio je da je nekome ipak važan!