Ispis
Čet19Svi2011

SPOMENICA ŽUPE RETFALA

1961./1963.

vlč. Željko Pavličić, prvi župnik

OSNIVANJE ŽUPE

Župa sv. Ivana Nepomuka u Retfali osnovana je početkom 1961. odlukom Biskupskog ordinarijata u Đakovu.  Prvi je župnik bio Željko R. Pavličić, rođen u Đakovu 10. travnja 1923. godine.

Prvo mi je mjesto bilo u Đakovu gdje me je biskup mons. Antun Akšamović imenovao za vjeroučitelja u osnovnoj školi, tada sedmoljetki. U službu nisam nastupio jer vjeronauk nije bio dozvoljen prvih nekoliko godina. Sakupljao sam djecu u katedrali pod izlikom raznih pobožnosti uz koje sam držao vjersku pouku. To je bila jedina pouka za djecu u cijelom Đakovu, koje je tada brojilo oko sedam tisuća stanovnika. Uz to sam bio imenovan „aktuarom“ u Biskupskom ordinarijatu te prebendarom Stolne crkve s obavezom ispovijedanja u katedrali. Stanovao sam u biskupskom dvoru, a na hrani bio u Sjemeništu. Kada je ubrzo iza toga tadašnji kapelan otišao u vojsku, imenovan sam kapelanom đakovačke župe, koja je tada uz grad obuhvaćala sela Viškovce, Satnicu i Selce, kamo sam i dotada išao svake nedjelje. To je bilo u ranu jesen 1949. godine. Kao kapelan sam išao svake nedjelje na filijale gdje sam imao redovni vjeronauk za djevojke, a za mladiće pred Božić i Uskrs. Nakon šest mjeseci službe, razbolio sam se na plućima te otišao na liječenje u sanatorij u niškim brdima kamo su pozvane  đakovačke sestre sv. Križa, kojima je uz ostale beneficije obećan stalni svećenik koji će se, uz službu sestrama, besplatno liječiti u sanatoriju. Nakon mjesec dana, radi moralnog ozračja u bolnici, zatražio sam povratak kući. Mons Bauerlein, tada još ekonom u Sjemeništu, savjetovao me da zatražim upravu župe Štitar, što sam i učinio. Biskup je prihvatio moju molbu te sam nastupio 1. kolovoza 1950. u svoju službu u Štitaru gdje sam ostao punih jedanaest godina, a vjerojatno bih ostao i dalje da nije biskup odlučio osnovati novu župu u Osijeku VI. u Retfali. Zbilo se to ovako:

 

U proljeće 1961. godine pozvan sam u Đakovo gdje mi je biskup izložio svoje planove o osnutku novih župa u Retfali i Industrijskoj četvrti. Rekao mi je doslovno: „Nitko neće prihvatiti župu u Retfali. Vi ste misionarili po cijeloj Biskupiji, a to je pravi misijski teritorij, pa mi to bilo veliko područje za misijsko djelovanje.“ Već od svoje tridesete godine propovijedao sam u mnogim župama, a kasnije po biskupovoj želji obavljao sam trodnevnice, velike misije i razne obnove diljem naše dijeceze. Pratio sam kao propovjednik i biskupa na jednoj krizmi pa imajući to na umu, a još više činjenicu „što nitko nije htio prihvatiti novu župu“, kratko u svojoj   mladenačkoj neukosti ja sam odgovorio: „Vi ste biskup, a ja svećenik po Vašom vlasti. Spreman sam to prihvatiti.“ Nikola Kerčov je, par godina mlađi od mene, prihvatio župu sv. Josipa Radnika, a ja sam kao stariji i podosta boležljiv prihvatio retfalačku koja je obuhvaćala Retfalu od Pejačevićevog dvorca, Višnjevac i Kravice podosta udaljene od centra župe. Biskup je, ujedno, izrazio želju da se ne pojavljujem u svojoj budućoj župi prije samog dolaska. Župa nije imala niti crkve niti župskog stana. Bilo je zamišljeno da stanujem u gornjogradskom župskom stanu gdje ću i sudjelovati u pastvi, a da nedjeljom imam jednu misu u grobljanskoj kapeli, grobnici obitelji Pejačević koja je fungirala kao mrtvačnica za onaj dio grada. Poslušao sam te sam prihvatio župu koju nisam nikada prije toga vidio niti imao ikakove predodžbe o njoj. Negdje je netko zapisao kako je u Njemačkoj neki biskup poslao nekog svojeg svećenika u novu župu, platio mu voznu kartu i „predao ga njegovoj sudbini“. Novi retfalački upravitelj, međutim, nije dobio niti za kartu, nego je s nekoliko zavežljaja stigao u Osijek. Kako su mi sedam godina prije toga zaplinijenili za porez sve pokućstvo, došao sam u gornjogradski župni stan bez ičega. Ono, naime, malo što sam u međuvremenu kupio, ostavio sam župi Štitar.

U župskom domu dodijeljena mi je jedna soba sa svim potrebnim, a na hrani sam bio u kući s g. Nikolom Kerčov koji je nakon smrti župnika ostao do novog dekreta kao kapelan. Prve nedjelje se u grobljanskoj kapeli na večernjoj misi sakupilo mnogo svijeta, tako da sam obećao za sljedeću nedjelju dvije mise - ujutro i navečer, te odlučio da ću svako jutro imati svetu misu u kapeli sred groblja. Kapela je s okolnim zemljištem na kojoj je rastao kukuruz časnih sestara pripadala zajedno s dvorcem časnim sestrama „Usmiljenkama“, koje su postale prave dobrotvorke nove župe jer su velikodušno poklonile i kapelu i ne baš malo zemljište oko nje novoosnovanoj župi. Za ono kratko vrijeme mojeg boravka u Retfali uvijek su bile spremne na sve moguće načine pomoći novom upravitelju župe. Bilo je nekoliko časnih sestara Slovenki i nekoliko Hrvatica. Imao sam češće misu u njihovoj kapeli u dvorcu, no one su rado dolazile i u novu „župsku crkvu“, dok nisu dobile oce kapucine koji su im svaki dan dolazili čitati svetu misu.

Kapelica je bila valjda i katastarski na časnim sestrama, kao i zemljište oko nje, ali su gradske vlasti prisvojile kapelicu s motivacijom da je groblje u rukama grada pa i kapelica. To je zdanje bilo u očajnom stanju. Preko polovice kapele u unutrašnjosti bilo je bez žbuke pa su dobre duše za dolazak svećenika okrečile cijelu unutrašnjost kapele. Nad stepenicama je bio stari drveni oltar sa slikom „Uzvišenja sv. Križa“, a u jednu od niša netko je donio golemi kip sv. Ivana Nepomuka. Tri velika prozora sa oko tri metra visine bila su bez čitavih stakala, drvene su letvice, naime, istrunule pa su stakla ispadala s vremenom. I prozor iza oltara je bio vrlo oštećen pa bi za vrijeme mise vjetar vitlao sa skromnim zastorima, koje su postavile časne sestre da se maskira potresna bijeda. Olovni krov je prokišnjavao – kupola je bila oštećena, a gornja četiri prozora više nisu uopće postojala, nego su bila zatvorena s okrajcima dasaka nepravilnog oblika. Svake noći su sove dolazile na konak u crkvicu pa je trebalo često oltar čistiti od prljavštine koju su ostavljale. Vanjština je crkve bila, također, već u bijednom stanju. Struje nije bilo u crkvi pa su se kroz neko vrijeme, dok nije uvedena struja, palile svijeće. Kako rekoh, cijela je površina oko crkve bila zasijana kukuruzom, što je još više4 narušavalo dojam sakralnosti tog objekta. Staza uopće nije bilo pa kad su došle prve kiše gospođama su ostajale doslovno cipele u blatu. Slika je crkve i okolice djelovala veoma žalosno, ako ne čak i zastrašujuće. Biskup je imao razloga da to ne vidim prije dolaska, ali mi nije niti sakrio kako u župi nema naprosto ničega.


 

SLUŽBA BOŽJA

Sljedeće nedjelje je bilo toliko vjernika u crkvi da su me oduševili pa sam odmah uveo večernju misu i dvije prije podne. Jutranju i podnevnu. Isti mjesec sam zamolio, videći velike potrebe i dobrotu župljana, da me netko primi kao podstanara. Odmah se javila ugledna gospođa iz Zvečevske ulice, gospođa Anka Vincijanović koja mi je velikodušno i bez naplate ustupila jednu sobu i predsoblje pa je to postao prvi župski ured i dom u novoj župi. Hranu sam i dalje dobivao iz gornjogradskog župskog doma, a (jer je to predaleko) dobri župljani su mi kroz nekoliko mjeseci donosili hranu od časnih sestara iz Gornjeg grada.

Prve sam nedjelje odmah navijestio da ću morati mnogo moljakatai i prosjačiti jer nemamo baš ništa. Kroz dvije godine i dva mjeseca vjernici su s mnogo požrtvovnosti donosili darove za potrebe crkve, tako da je odmah od prvih dana zavladao pravi zanosu tom pogledu. Na svetoj misi svakodnevnoj, uveli smo ubrzo večernju misu, veoma brzo se našlo nekoliko desetaka gospođa koje su same uvele svakodnevnu milostinju. Uz misu svaki dan je bilo ispovijedanja, što se obavljalo u kakvom kutu jer, dakako, nije bilo ispovjedaonice. Ubrzo je bilo nedjeljom toliko ispovijedi, da bih počeo sat prije mise s ispovijedima, ostajao iza prve mise u crkvi do velike mise ispovjedajući i odmah nastavio s drugom misom. Zatekao sam nekoliko dječaka koji su ministrirali ocima isusovcima u Rokovoj crkvi gdje ih se sakupljalo stotinjak na vjeronauk. Došao sam početkom srpnja i, kako je to bila priprava za prvu pričest, oglasio sam pouku koju smo obavljali svaki dan prije podne i poslije podne, tako da je prva Pričest svečano proslavljena nakon mjesec dana. Župljani, toliko godinama odijeljeni od udaljene „katedrale“, čuli su za to pa su sa svih strana dovodili djecu koja su išla već u više razrede osmoljetke, a da nisu još pristupila svetim sakramentima. Na svečanosti prve pričesti na svim misama sam oglasio da svu takvu „zakašnjelu“ djecu prijave i počnu ih svaki dan slati na vjeronauk. Sakupilo ih se je nekoliko desetak. I s njima se je radilo četrdesetak dana prije i poslije podne i, jer je bilo opasno da će ostati zauvijek bez svetih sakramenata, obavljena je druga prva pričest. Mnogi građani iz Retfale, kao i iz Višnjevca, saznavši za to, opetovano su dolazili s molbom da im djecu pripravim za prvu pričest. Odlučio sam se za još jednu pripravu, ali samo za one koji su već pošli u šesti ili sedmi razred pa su, iako je ubrzo počela škola, svaki dan marljivo dolazili i svršili ono najnužnije, ali uglavnom sve ono što sadrži srednji kršćanski vjeronauk. Mnogi iz sve tri grupe su odmah nastavili s vjeronaukom početkom godine, dok su oni iz zapuštenih obitelji napustili vjeronauk. Unatoč toj žalosnoj činjenici, ipak su dobili i pouku i svete sakramente, bez čega sigurno ne bi došli do samog vjenčanja.

S početkom godine počeo sam oglašavanjem vjeronauka. Djeca su dolazila najprije bojažljivo jer je škola u neposrednoj blizini, a učitelji su pravili djeci velike neprilike. Jedan ugledni Retfalčanin mi je kasnije pričao kako su djeca plakala i molila da ne moraju ići na vjeronauk jer su se bojali neprilika i loših ocjena u školi. Roditelje i bake kojih je bilo sve više u crkvi sam uporno molio i opominjao da djecu šalju na vjersku pouku, pa se za kratko vrijeme našlo na vjeronauku oko 400 djece, da bi u vrijeme razvoja župe došli do 600 vjeroučenika koji su manje više točno dolazili i na misu i na vjeronauk.

ZAPREKE VJERONAUKU

Već spomenusmo školu. Međutim, okupljeni vjernici su se vrlo brzo osmjelili te su na roditeljskim sastancima, čak i tužbom zaprijetili, ako ometaju vjeronauk djeci. Već početkom školske godine sakupio se zbor ministranata, pa i oni mali plašljivci, oduševljeno su dolazili, vukli druge na vjeronauk, pričali kako novi „pater“ ima sanduk igračaka i kino filmove, a ja sam idući kroz groblje zaustavljao djecu i moljakao neka dođu. Neka su djeca kasnije dolazila u Nuštar kroz nekoliko mjeseci u nedjelje i slobodne dane. Nabavio sam stvarno razne igračke, kupio neki prastari 16 milimetarski kino aparat, što nje djeci svakako godilo jer su se osjećali da na vjeronauku netko za njih osjeća. Kako su prve jeseni došle i časne sestre, svakako da je sve krenulo naprijed. Kraj već spomenutih zapreka za temeljitu pouku i kršćanski odgoj, glavna je zapreka bio vjerski nehaj roditelja, koji je uzrokovan vjerskim neznanjem, što je opet bilo posljedica gradskog načina života, materijalističkom propagandom i nerijetko ozbiljnim prijetnjama neprijateljskih „narodnih vlasti“ svuda u zemlji. Posebno pak u uvjetima urbanog društva u kojem su baš svi ovisili o plaći koju su dobivali iz državne blagajne. I abnormalna veličina gornjogradske župe onemogućavala je iole korisni pastoralni rad. Pretezala se od Industrijske četvrti sve do Kravica, uključivo. Koliko se sjećam, župa je brojila 50.000 vjernika, dakako, nominalno jer jer Osijek tada (1961. godine) brojio nešto preko 90.000 stanovnika.

VJERONAUK ZA MLADE I OŽENJENE

Slijedeći tradiciju vjeronauka na našim seoskim župama, upravitelj župe je odmah prve nedjelje oglasio vjeronauk za odraslu mladež: djevojke i mladiće. Nakon par tjedana, okupilo se četrdesetak djevojaka i upola manje mladića koji su kroz sve vrijeme moje pastorizacije ustrajali s manjim oscilacijama. Uz djevojke iz župe bio je nemali broj ženske mladeži iz ostalih župa. Na početku izvedljivost povezana s novo osnovanom župom, a poslije solidan pristup vjerskim poukama. Župniic su se u gradu, ne bez razloga, često puta ljutili, ako im mladi lutaju po drugim crkvama bilo radi prisustvovanja bogoslužju, bilo vjerskim poukama. Međutim, sam zauzeo stav da mladi, posebno djevojke, moraju dolaziti na župski vjeronauk, ali da nemam ništa protiv, ako se uz to priključe djevojkama znanicama iz škole ili sa radnih mjesta na poukama u drugim župama. Napominjao sam i „gostima“ iz drugih župa da je red i pitanje suradnje da idu na vjeronauk u župu kojoj pripadaju. Dao sam to na znanje i ostalim župnicima pa nije bilo nikada nikakve zamjerke, koliko je meni poznato. Tada je u Osijeku djelovao isusovac p. Hartley koji je okupljao jednu grupu djevojaka-mladića, a u samostanu otaca kapucina zauzeto je djelovao p. Donat, dakako, kapucin.

Kapelica u Retfali sa svojim položajem, po strani u groblju, bila je prikladno mjesto za obavljanje vjerskih dužnosti u vrijeme komunističkog režima, za sve one koji su bili pod posebnom paskom ateističkih vlasti. Veoma često, dolazili su intelektualci iz istočne Slavonije i Podravine, posebno za vrijeme božićnih i uskrsnih ispovijedi. Nemali broj članova komunističke partije kroz te dvije godine spremno je dolazio na vjersku pouku i vjenčanje, što se nije po savjetu B.O. (Biskupskog ordinarijata) niti upisivalo u župske matice, nego u đakovački posebni arhiv. Tako je bilo i sa krštenjem djece. U razgovoru s Biskupom, slušajući kako je retfalačka crkvica prikladna za diskretne vjerske sastanke, predložio mi je da se uvede vjeronauk za bračne drugove. Oglasio sam u crkvi, češće napominjao, tako da se je u kratkom vremenu sakupilo do četrdeset oženjenih osoba s kojima je župnik prema vlastitom nahođenju, a imajući u vidu stanju u gradskim župama, obrađivao različite teme. Tako je bolo do odlaska iz župe, a među prisutnima je opet bilo pripadnika iz drugih župa, dakako u manjini. Odmah na početku rada, žene su stavljale duhovite primjedbe o muževima koji su se dali nagovoriti da idu na nedjeljnu misu u kapelu, kako su sa stidljivošću i i sa nekom dozom straha zavirivali gledajući tko je u crkvi, a onda otkrili svoje znance iz poduzeća, prijatelje pa i pretpostavljene, te se tako osmjelili da je, nakon nekoliko mjeseci, velika misa nedjeljom postala misa gotovo isključivbo misa muževa.


 

VIŠNJEVAC

S brigom sam prihvatio i tu obavezu jer je od kapele podosta udaljen, a prijevoznog sredstva nije bilo, pa je trebalo ići biciklom. Odmah prve nedjelje sam oglasio misu u Višnjevcu, s tim da će imati jednu od misa svake nedjelje. Odmah iza mise, došli su Višnjevčani i muževi i žene i izložili su teško bstanje u selu gdje je partija bila jaka, gdje su mnogi imali neprilike kroz godine radi vršenja vjerskih dužnosti i slanja djece na vjeronauk. Pedesetih godina je vlč. Antun Kolarević kao kapelan sve poduzimao da djeca dolaze u kapelu na vjeronauk. Uz to što je višnjevačka kapela bila veoma mlada, a djece vjernika isključivo  doseljenika bilo mnogo, kapelan je imao velike poteškoće, pozivan je na sud, davali su ga u novine, a vjernici su bili još više ustrašeni. Najozbiljniji među njima, nakon nekoliko dogovora, odlučili su da će dolaziti i oni i djeca na službu Božju u Retfalu, što će im biti znatno lakše kada su godinama išli čak u „katedralu“ u Osijeku. Usitinu, odmah tih dana po osnutku župe, veoma sam brzo upoznao znatni broj muževa, žena i djece koji su svake nedjelje bili na svetoj misi. Djeca koja su do tada išla na vjeronauk „kod sv. Roka“ isusovcima, odmah su se priključila pripravi za prvu Pričest i i kasnijem vjeronauku preko cijele godine. I danas pamtim obitelji Vuko, Liović i znatni broj drugih, koji su bili često i običnim danom u crkvi i sudjelovali u svim materijalnim zahvatima svoje nove župe.

KRAVICE

Sada je to sve župa Josipovac, skupa sa starim selom. U Kravicama je bila crkvica prilično stara i kapelani iz Osijeka I su svakog mjeseca dolazili i održavali službu Božju. Kako je Josipovac tada spadao pod župu Petrijevce, zamolio sam župnika da uzme na brigu i Kravice spojene s Josipovcem. Nije više bio mlad, a imao je i svoje filijale, tako da nije bio u stanju udovoljiti mojoj molbi. U razgovoru o tome u župskom uredu u Gornjemj grad, rekao mi je kratko: „Kada sam čuo da se osniva nova župa i saznao njezine granice, rekao sam da to može prihvatiti samo onaj koji je svet ili lud.“ Nasmijao sam se i odgovorio da, na žalost, nisam svet, ali na radost da nisam niti lud. Dakle, primivši Kravice na brigu, počeo sam jednom mjesečno u pratnji svojih vjernih ministranata dolaziti u njihovu kapelicu. Ljeti je bilo lagano jer smo išli u maloj koloni biciklima. No zimi, morao sam s ministrantima iz Retfale ići na kolodvor te Gutmanovim vlakom do Kravica. Zahtijevao sam da zovu svećenika bolesnicima što su više ili manje prakticirali. Dakako, krštenja su obavljali u retfalačkoj crkvici. Ne sjećam se, vjerojatno, i koje vjenčanje.

KRŠTENJA I VJENČANJA

Kroz cijele dvije godine bilo je podosta neprilika sa krštenjem djece, kao i sa vjenčanjem. Krstiti „u groblju“ ili vjenčati se među grobovima, nakon svečanih krštenja i vjenčanja u krasnoj „katedrali“, nije išlo u glavu stanovitom broju vjernika. Svakako onih koji nisu bili bliski crkvi i kojima je kao i uvijek i svuda i jedno i drugo bilo prilika za slavlje. Koliko je bilo krštenja nedjeljom, može se konstatirati iz matice rođenih pa i vjenčanja. Ipak je velik broj i roditelja i ženidbenih kandidata na molbe i tumačenje župnika prihvaćao i pristao da djecu krsti i vjenča se u svojoj crkvici. Bilo je prve jeseni, zaista, neprilično, kada su roditelji i rodbina novokrštenika, a još više mladenaca s pratnjom, morali gaziti blato i skupljati crnu šljaku kroz cijelo groblje, ali stvar je pomalo napredovala. Nije potrebno uz sve to naglasiti i pravu bijedu u crkvi bez krstionice, ispovjedaonice, klupa i stolica koje su dobre ženice donijele u crkvu. Itekako je važno podvući da je to od upravitelja župe zahtijevalo svladavanje i, uz sve goleme poteškoće i nedostatke, uzrokovalo nemale fizičke i psihičke napore kroz sve vrijeme službe. Roditelji koji su bili uporni u želji da se njihovo krštenje i vjenčanje obavi u „katedrali“, dobili su što su zahtijevali, iako je i to zahtijevalo dodatnu strpljivost i potrebno razumijevanje. I toga je bilo sve manje i manje, to više kada je crkva bila pod nadzorom umjetnice prof. Ulman obnovljena i ukrašena.

UKOPI POKOJNIKA

Naročito je bilo bolno pitanje za svećenika, koji je cijelo desetljeće djelovao u seoskoj kršćanskoj župi gdje nitko praktično nije umirao bez svetih sakramenata, kada je doživljavao u povelikoj župi da često, u većini slučajeva, dobije poziv za ukop pokojnika neposredno pred sam ukop. Dakako radilo se, kao što je to na žalost u mnogim gradskim sredinama, da se radilo o osobama koje ne samo da nisu bile pripravljene na smrt od svećenika, nego nisu godinama imale nikakve veze s crkvom, a pojedine nisu bile niti crkveno vjenčane. Nakon više od godine dana, nakon što je iz jedne kuće dvoje ukopano, a da nisu makar opomenuti pozvali svećenika, u savjetovanju s Biskupom, najprije sam opomenuo da po crkvenom zakonu ne mogu dobiti8 ukop oni koji ne vrše vjerske dužnosti, a onda sam pokušao uskratiti ukop. Dakako da je bilo mučne vike, jednom su pozvali kalvinskog župnika, ali su vjernici odobravali župniku i stajali uz nj, o tome se pričalo po župi ni gradu pa su pozivi bolesnicima bili sve češći. Zahtijevao sam da se u slučaju potrebe i u noći pozovu svećenika. Bilo je slučajeva kada su na prozor male kućice, prvog župskog doma, lupali i recitirali: „Velečasni, ima bolesnik, dođite ga ispovijedati jer ga nećete moći pokopati.“ Svakako da je to veoma teško jer je i s emotivne strane u časovima bolnim za obitelji, svećeniku teško biti „tvrd“, ali je isto tako gorka istina da se permisivnim ponašanjem na tom području nije uspjelo baš ništa, pa ukapajući generaciju za generacijom iz motiva milosrđa, kako pokazuju statistike, s jedne strane ništa ne uspijeva, a s druge strane vjernici znajući to, zlorabe razumijevanje župnika.


 

BRIGA ZA BOLESNIKE

Među prvim obavijestima svake nedjelje bili su kratki poziiv i molbe da se bolesnicima zove svećenik, to više radi veličine stare župe i neshvaćanja vjernika prostorno i faktično udaljenih od svećnika. Odmah na početku napominjem da sam kroz dvije godine pohodio i pribilježio tristo bolesnika. Računajući koliko dana ima u godini, nije teško sračunati broj župnikovih posjeta. Prilično veliki popis ostavio sam pri odlasku iz župe s podacima i napomenama. Odmah o prvom blagoslovu kuća putem sam ispovijedio bolesnike koje sam našao, dakako one teže pokretne, a sljedeći dan ponio sv. Pričesti i, idući tragom prošlog dana, najprije sam njih pričestio,a  onda nastavio s blagoslovom. Svaki dan, a blagoslov je te godine trajao do blagdana sv. Blaža, našlo se po nekoliko bolesnika. Bilo je dirljivih susreta i zahvaljivanja nakon primljenih sakramenata. Jedan stari mehaničar je nakon ispovijedi ponavljao: „O kako sam bio lud što se nisam tako dugo ispovijedao.“ Umro je prije uskrsne ispovijedi. Uskrsne i božićne ispovijedi za bolesnike su se obavljale redovno, a velika su bila pomoć ministranti i djeca na vjeronauku od kojih sam saznavao gdje ima koja baka ili djed koji su bolesni ili nemoćni. Kao i u ostalim svojim župšama, molio sam u takvim danima sve vjernike u crkvi da prijave one bolesnike za koje nije imao tko voditi brigu. Razmišljajući o novoosnovanoj župi nakon odlaska, zaključio sam: Da je nova župa pomogla tolikim bolesnicima da prime utjehu i priprave se na kršćansku smrt, imala bi dovoljan razlog svojeg opstojanja.

USKRSNE I BOŽIĆNE ISPOVIJEDI ŽUPLJANA

Kako u gradu postoje i redovnici i više župnika, nisam organizirao „velike ispovijedi“ kao što je to običaj u brojnim župama. Ispovijedao sam svaki dan, a nedjeljom prije podne sve slobodno vrijeme između misa, no nikada nisam uspio ispovijedati one koji su čekali. Oni bi odlazili posebno ocima kapucinima na što su se u šali „žalili“ da ih njima šaljem. Kao zahvalu za takvu vrstu suradnje, ja sam im prepuštao blagoslov kuća u Višnjevcu, vjerojatno, i u Kravicama jer tamo nisam odlazio. Svaki svećenik znade da sav uspjeh u radu, koji napokon nije ništa drugo do nastavljanje Isusova poziva „Obratite se i vjerujte evanđelju“, leži u savjesnom ispovijedanju. Vrlo brzo je u maloj crkvi nađeno mjesta za nemalu ispovjedaonicu. Koliko je u njoj podijeljeno milosti i zasnovano početaka novog milosnog života, znade samo dragi Bog i donekle svećenik. Naročito, uz odrasle dakako, djeca su bila neumorna u traženju svete ispovijedi. Počevši od ministranata, dječaka i djevojčica iz osnovne škole pa sve do odrasle mladeži koja je težila za dubljim vjerskim životom. Uz to, kako već napomenuh,  savršena prilika da na diskretan način dođu do prilika za ispovijed, intelektualaca, posebno prosvjetnih radnika, djelatnika u sudstvu pa i raznih Nikodema kojih je bilo među članovima komunističke partije.

ŽUPNA CRKVA I MRTVAČNICA

Kako je određena retfalačka kapela u groblju za župsku crkvu, upozorili su me da neko vrijeme šutim, pazim da ne dođem u sukob s gradskim valstima, koje su unatoč zakonu da su groblja u vlasništvu grada, a crkve u vlasništvu vjerskih ustanova, isticali su osječki župnici da budem strpljiv. Ta se strpljivost sastojala u sljedećem: Retfala i Višnjevac imali su groblje oko grofovske kapele u posjedu, zakonskom, crkve. Radi veličine tog područja preko godine je bio veliki broj broj pokojnika koje su unosili u, sada već župsku, crkvu. Prečesto bi u svako doba unosili pokojnike u „njihovu mrtvačnicu“, dok bi djeca bježala kući uz viku „mrtvik, mrtvik“. Naročito u oba ljeta, 1961. I 1962., dok je kapela fungirala kao mrtvačnica, bilo je stanje u crkvi neodrživo. Kupola kapele bi se tako rekuć užarila, a zadah koji se širio iz lijesa bio je tako jak da su žene u crkvi palile bosiljak i neke mirise prosipale da se to ublaži. Pokojnika bi samo zatvorili gornjim dijeloom lijesa, a nakon mise opet otkrili. Nedjeljom bi obavezno muževi odnijeli pokojnika iza crkve te ga poslije mise vratili nazad. Napor i napetost u svakom pogledu. Mislim da to nije doživio niti jedan župnik niti njegovi župljani u povijesti biskupije. Dolazilo je do nemilih scena. Na Pepelnicu jedne godine imao sam propovijed u „katedrali“, a na misi me zamijenio tadašnji župnik mons. Žabarević. Kada su muškarci pokušali radi velikog broja vjernika lijes iznijeti iz crkve, muž pokojnice je izvadio samokres i prijetio da će pucati. Jedne uskrsne nedjelje su predveče donijeli jednog pokojnika Roma, koji je imao tu ležati propisano vrijeme. Kasno u noći lupali su mi na prozor s pozivom bolesniku da je na umoru. Dakako da sam u gluho doba noći krenuo kroz groblje. Otvorio crkvena vrata koja su kao u nekom filmu strave škripala. Penjao sam se na oltar da uzmem svetootajstvo. Nisam htio namjerno gledati pokojnika, no silazeći s olatra, htio ne htio, oko mi je palo na pokojnika koji je, kako je to često kod pokojnika, ležao razvaljenih usta. Ne mogu reći da me je bilo u pravom smislu strah, ali da je to svakom čovjeku neugodno, nije potrebno naglasiti. Potrebno je pak svim misnicima koji budu službovali u toj župi ostaviti kao uspomenu što je svećenik pri osnutku te župe morao podnijeti u svakom pogledu.


 

PRVI ŽUPSKI DOM

Kako već kratko napomenuh, vlasnica kuće u Zvečevskoj 17, veoma plemenita gospođa Anka Vincijanović s dvoje već odrasle djece, gluhonijemim sinom i kćerkom, velikodušno je ponudila župniku, nakon njegove molbe u crkvi, stan u svojoj kući. Dala je besplatno jednu sobu i predsoblje u pristojnoj kući od pečene cigle koja je pružila utočište kroz više od dva desetljeća trojici župnika. Takve se stvari zaista ne smiju zaboraviti pa bi, možda, bilo prikladno da se uvede u župske knjige kao znak zahvalnosti obveza jedne mise u godini. Kuća za župski dom je kupljena nakon nekoliko mjeseci, ali je dajući stan u kući gospođa Vincijanović, koja je inače bila invalid i već u godinama, dala uvjete za početak života novoosnovane župe. Vjernici su od prvih dana naprosto hrlili u Zvečevsku ulicu, prijavljivali svoje obitelji, osnovana je župska kartoteka, a po plemenitosti poznati župljani Retfale, iako je stanovništvo skromnog imovnog stanja, velika većina je živjela od skromnih radničkih ili namješteničkih plaća, neumorno su donosili svoje priloge za nabavku najpotrebnijih stvari u crkvi i za kupnju kakve-takve kuće. Nakon tri mjeseca, ponudio je tkalac Antun Knežević, koji je selio u Split, svoju kuću na prodaju. Ni tada ni poslije, koliko je meni poznato, nije u blizini bilo kuće na prodaju. Kuća je bila skromnog izgleda, s prozorima od ulice tako niskim da se doslovno moglo zakoračiti s ulice u sobu. Imala je tri sobe i skromnu zgradicu u nastavku kuće od ulice. Pogodno je bilo i to što je ponudio kuću na otplatu uz cijenu od jedan milijun i tristo tisuća dinara ili nešto malo više. Kuća je bila u Dalmatinskoj broj 3, odmah iza ugla prema groblju, u najmanjoj mogućoj udaljenosti od groblja kroz koje je opet trebalo proći par stotina koraka. Uz dozvolu Biskupisjklog ordinarijata sklopljen je ugovor i položena prva rata. U toj prvoj rati je učestvovao župnik koji je svoj pisaći stroj „Colibri“ prodao za 70.000 dinara i dao prvu otplatu. Svu kompliciranu proceduru s velikom ljubavi je vodio gospodin Trišler iz ugledne osječke obitelji Trišlera koji su i u župi Osijek I na sve načine sudjelovali. Gospodin je bio umirovljeni direktor bivše „Prve hrvatske štedionice“, već prilično bolestan, a do krajnosti požrtvovan. Uzoran vjewrnik sve je poslove, koji nisu bili mali oko prijepisa, raznih dokumenata koje je trebalo pribaviti, obavio potpuno besplatno.

DOLAZAK ČASNIH SESTARA

Kada je župa dobila svoj kakav-takav dom, poslovi se tako razgranali da se nisam smio maknuti iz stana jer su vjernici kroz cijeli dan dolazili sa svih strana velike župe, morao sam misliti da tim velikim potrebama neću moći udovoljiti sam. Pozvao sam časne sestre sv. Križa, koje sam par godina prije toga doveo u Štitar i zamolio ih da dođu u župu kao suradnice jer je sve, od vjeronauka, čistoće crkve, pjevanja i brige za kuću, bilo na leđima upravitelja župe. Uprava sestara sv. Križa u Đakovu nije mogla udovoljiti toj molbi pa sam otišao u Zagreb i zamolio časne sestre „Notrdamke“ da one dođu u Osijek što su spremno i prihvatile. Mala kuća u Dalmatinskoj ulici imala je tri sobe. Prvu od ulice je upravitelj župe uzeo za kancelariju, a ujedno je i fungirala kao stan, soba za primanjue, kupaonica i spavaonica. Uz te sobe je vodio hodnik prislonjen na susjednu kuću i to bez prozora. Srednja soba nije imala prozore, a nastavak je kao i sva kuća bio vrlo skroman. Uz dane okolnosti nije bilo moguće,  nakon tri mjeseca postojanja kao i radi prikladne blizine crkve, ništa bolje nabaviti. Osim kancelarije, sve ostale prostorije bile su prepuštene sestrama. U stan-kancelariju smješten je krevet i ormar koji je poklonila gornjogradska župa.  Svoj privatni pisaći stol i prastari trosjed kupljen u Osijeku po dolasku u Retfalu smjestio sam tako da je jedva preostalo nešto mjesta kao prolaz između pokućstva i zemljane peći u sobi. U zimi je bilo kako-tako, no za vrijeme ljetnih mjeseci kontinentalna klima, koja izrazito vladau Osijeku, zadavala je stanarima nemale probleme. Kuća je bila niska, a hodnik otvoren i vodio je u malo dvorište u kojemu se nalazio primitivni nužnik, a s druge strane dvorišta u neposrednoj blizini hodnika susjedi su imali svinjac iz kojeg se širio neopisivi smrad. Preko dana bi se otvarao prozor prema uliic, no u noći, jer je bio veoma nizak, nije bilo moguće doći do zraka. Teško si je predočiti život u takvoj prostoriji u trajanju od nekoliko mjeseci. Bio sam prisiljen na pod staviti novine i pokušati zaspati, što je svakako uzrokovalo i neprospavane noći i nevolje s tim skopčane. Ništa se, dakako, nije moglo učiniti jer župa nije posjedovala baš ništa, a čovjek koji je kuću prodao, unatoč obećanju da će čekati s isplatom, javljao se svakih par dana iz Splita i zaklinjao da mu se pošalje novac jer on mora tamo isplatiti kupljenu kuću. Pravo je čudo kako je to iste jeseni uspjelo, svakako zahvaljujući svesrdnoj pomoći i zalaganju dobrih župljana. Dnevna milostinja, dakako još više ona od nedjelja i blagdana, uz mjesečne priloge upisanih župljana, razlijevala se na premnoge izdatke kako za crkvu, tako na mnoge potrebe jedne velike župe.

Treba svakako istaknuti da župa nije dobila niti dinara pomoći od Biskupije, odnosno od „majke Crkve“ od koje se odijelila. Nisam mogao razbijati glavu s time, no pojedinci su me upozoravali da postoje konkretni propisi koji obvezuju na određenu pomoć novoosnovanoj župi. Tijekom svojeg svećeničkog rada, a bio sam župnik u još jednoj župi i bio svjedokom osnutka cijelog niza novih župa, takav slučaj nisam nigdje uočio. Uz to treba naglasiti, nitko iz Đakova tijekom dvije godine i dva mjeseca mojeg upravljanja nije niti zavirio u novi centar. Pri dolasku sam, čuvši za običaj da se traži pomoć susjednih župa, zamolio jednog osječkog župnika neka mi dozvoli jedne nedjelje propovijedati u njegovoj crkvi i zamoliti pomoć. Kratko mi je odgovorio da oni misle „krečiti crkvu sljedeće godine“. I tako župa bez crkve, radi urešenja starinske bogate ljepotice, ostade prepuštena sama sebi. Moram naglasiti da me je to tako dirnulo da više nikada nisam ni od koga ni molio niti dobio ikakav prilog pa čak ni od onih koji su osigurali i marke i dolare, i u veoma velikim svotama koje su pojedine župe primile.

OBNOVA CRKVE I NABAVLJANJE NAJNUŽNIJIH STVARI

Na početku sam istaknuo da je ponutrica crkve bila u svakom pogledu bijedna. Pola zgrade je bilo bez žbuke, štukatura u nišama i pojedini ukrasi bili su obijeni, sva tri prozora razbijena i neupotrebljiva, a gornji prozori u kupoli „zašiveni“ komadima, okrajcima dasaka. Oltar je bio natruo, struje nije bilo u crkvi, a oko crkve je bila „blatna staza“. Po nadzorom prof. Ulman, koja je uložila mnogo truda, crkva je ubrzo ožbukana, a ona je, dakako ručnim radom, izradila lijepe ukrase u neoklasicističkom ambijentu crkve. Jedan posao je išao za drugim. Izradila je od terakote tri kipa: Raspeće na glavnom oltaru u veličini dječaka. Župnik je, čitajući život sv. Ivana Nepomuka, došao do zaključka da bi velikoj župi trebao veliki zaštitnik pa je predložio Biskupskom ordinarijatu da se župa proglasi od „Uzvišenja sv. Križa“, što je odmah i uređeno te je učinjen novi župski pečat. Križ je postavljen nad novim drvenim oltarom, a pozadinu, prozor, je umjetnik Josip Pavlović oslikao imitirajući vitraje jer je poslije podne sunce snažno udaralo u lice vjernika, a ujedno se nastojao donekle dočarati mrak Velikog petka.


 

VELIKI DOBROTVORI

Majstor Hulah iz Strossmayerove ulice napravio je tri velika željezna prozora na obje strane crkve, kao i onaj iznad oltara. Nije tražio niti novac za uloženi materijal, kao ni za rad. Njegova supruga gospođa Julijana poklonila je sama, odmah napominjem uz ostalo, pokaznicu, plašt i nekoliko olatarnika te je upornom dobrotom pomagala i časnim sestrama i župniku. Posredstvom župnika Kerčova mladi stolar  je ubrzo napravio ispovjedaonicu, krstionicu i nekoliko čvrstih klupa bez naslona. Pronašao sam i kupio mali harmonij koji je bio za prvo vrijeme dostatan za kapelu. Od paramenata je župa dobila po jednu misnicu veoma staru i kalež te nekoliko purifikatorija, albu i roketu. Radi osoguranja prilaza crkvi postavljene su do Božića betonske ploče i uvedena je struja. Na polnoćki prve godine, dok je padao snijeg, župnik je počeo službu Božju kod otvorenih vrata. Kad se okrenuo pročitati evanđelje, ugledao je mnoštvo vjernika koji su zaposjeli cijeli prostor ispred crkvenih vratiju do plota susjednog vrta. Zamolio sam sve u crkvi i pred crkvom neka stave šešire na glavu, što su i učinili, bilo je, naime, veoma hladno. O Božiću i susljednim blagdanima kada je bio veći broj vjernikaiznio sam planove za razvoj župe uz duhovne poticaje i poziv na na redovno prisustvovanje službi Božjoj te slanje djece na vjeronauk, zamolivši cijelu zajednicu za materijalnu suradnju oko podizanja župe.  Moram priznati – rastao je i broj vjernika i onih koji su i materijalnim doprinosima, redovnim mjesečnim darovima uvelike doprinijeli brzom razvitku župe i crkve, shvaćajući velike potrebe. Pred Božić prve godine neka plemenita duša iz grada poklonila je vrijedni mjedeni svijećnjak s pet krakova koji je obješen na strop kapelice. U korizmenim propovijedima pred prvi Uskrs, među ostalim, razvio je župnik misao o smislu za žrtvu u svakom pogledu. Ispričao sam primjer o siromašnoj djevojčici koja je misionarima darovala zlatni prsten kojeg joj je darovala majka na samrti. Spominjem to stoga što je odmah, sljedeći nekoliko vjernika došlo i donijelo zlatni nakit za potrebe crkve. Udovice su davale svoje prstenje, oštećene zlatne lančiće, naušnice bez para. Sav zadivljen oglasio sam to u nedjelju, rekvaši kako ću to upotrijebiti za nabavku crkvenog posuđa i novog tabernakula od mjedi za koji je izrađen poseban nacrt. Kroz nekoliko tjedana, nastavili su župljani donositi darove, čak i potpuno upotrebljiv nakit. Tabernakul je naručen kod slovenske firme te je sam župnik otišao po njega u Ljubljanu. Prestojao je cijeli put u autobusu, stojeći na jednoj nozi i rukom pridržavajući tabernakul, dakako sav sretan što je crkva dobila vrijedno umjetničko djelo. Tabernaukul je iznutra i izvana pozlaćen 14 karatnim zlatom, što je podmireno djelomično skupljenim dragocjenostima. Nabavljen je, uz tabernakul, i metalni križ te šest svijećnjaka. Kupljen je te godine i kalež s umjetnim dragim kamenom, kao i mnoge sitne stvari, predmeti potrebni za bogoslužje.

Kada je crkva bila ožbukana, prema župnikovoj želji, obojena je iznutra plastičnim bojama u tri nijanse. Postavljena su u dvije niše dva povelika kipa od keramike, rad kiparice L. Ulman. Crkva je sada predstavljala vrijedni neoklasicistički objekt ili, kako reče stručnjak, biser neoklasicizma. Dakako, arhitektonski i po uređenju.

PRODUŽENJE CRKVE

Tražeći način za proširenje prostora crkve, unatoč brojnim upozorenjima i crkvi sklonih stručnjaka, pred glavnim vratima je od drveta izrađeno zatvoreno predsoblje površine 5:5 metara ili približno toliko. Gornji dio je bio od stakla, a ulazilo se kroz vrata koja su se redovno zaključavala. Sve je to izradio s mnogo ljubavi i zalaganja stolar Viktor Budin, što je, kao i sve druge poslove njegove struke, izradio besplatno. Bio je član Velikog križarskog bratstva, uzoran katolik kao i njegova supruga i djeca. Župniku je mnogo pomagao, uz ostalo i savjetima glede rada s vjernicima. Kasnije, za novog upravitelja župe izradio je od drvenog materijala produžetak do dvorišta susjedne kuće. I jedno i drugo zdanje je bilo veoma neprikladno i estetski se nije uklapalo uz lijepu građevinu grofovske kapele, ali je, što je bitno, osiguralo za mnoge godine krov nad glavom vjernicima čiji je broj uporno rastao.

OTKAZ MRTVAČNICE

Kako sam već naveo, a što je samo po sebi svakom jasno, upotreba crkve kao mrtvačnice bila je velika zapreka za redovno odvijanje službe Božje i ostalih obreda. Pokušavajući da na neki način otkažem Ukopu, gradskom poduzeću, naišao sam na gnjevni odgovor direktora toga poduzeća, koliko stoga što nisu za to veliko područje imali zgradu upotrebljivu za tu svrhu, toliko radi krajnje neprijateljskog stava šefa tog poduzeća velikog neprijatelja crkve. No, nakon desetak mjeseci gradski fizik pozvao je sve župnike iz Osijeka na sastanak i održao cijelo predavanje o zdravstvenim propisima koji vrijede prilikom ukopnih obreda. Uglavnom se oborio na običaj ustaljen kod pravoslavnih, koji su uvijek kod otvorenog lijesa obavljali molitve. Tumačio je kako je to ne samo neestetski jer mnogi, pogotovo ako dugo leže, ne ostavljaju ugodni dojam na prisutne, a posebno je istaknuo od eventualne zaraze. Tada sam se ja javio i istaknuo stanje u našoj crkvici gdje se drži i vjeronauk, krste se nedjeljama brojna djeca, obavljaju vjenčanja uz prisustvo brojnih vjernika, da je nemoguće uvesti i nekakvu ventilaciju i slično. Čovjek se zaprepastio i rekao da će smjesta izdati zabranu korištenja kapele za unošenje pokojnika. Tako je i učinio pa sam nakon par dana dobio poziv da dođem u upravu poduzeća. Tu se na mene okomio direktor drzovitim načinom, namjerno ne navodim prezime, iako sam ga zapamtio. Kratko sam mu odgovorio kako on dobro zna za uredbu o grobljima koja spadaju u nadležnost Grada, ali da svi crkveni objekti pripadaju vjerskim zajednicama. Sav izvan sebe od bijesa, urekao je na groblju sastanak da se stvar izvidi „na licu mjesta“. Upozorio sam ga da ću pozvati svjedoke što je nevoljno prihvatio.  U određeno vrijeme skupio se povelik broj vjernika koji su, nakon mudrovanja direktora, glasno protestirali, a posebno dobrodušne purgerice retfalačke, dajući mu na znanje državne propise i vlastita prava. Rekle su da neće dozvoliti više ni jedan slučaj unošenja pokojnika u kapelu. Otišao je bijesan. Neko su vrijeme sve pokojnike odvozili u mrtvačnicu na Anino groblje, a onda na brzu ruku sklepali neko bijedno zdanje koje možda još i sada stoji. Biskupu sam javio o tim zbivanjima, a on mi je odgovorio da se za nas moli. U tadašnjoj političkoj konstelaciji, nakon neprilika sa Sjemeništem i nije mogao ništa drugo učiniti. No uz Božju pomoć i odlučnost župljana i ta stvar je sređena, a vrijeme zimskih mjeseci, a zima je 1962. Godine bila prilično jaka, postavili smo u crkvu uz jedan prozor veliku peć i dimnjak izveli kroz prozor. Bilo je to više radi brojnih vjeroučenika, nego zbog vjernika na službi Božjoj, no kako je crkva sa svih strana izložena vjetrovima, dobro je došlo i jednima i drugima. U kupolu su postavljeni ovalni prozori, četiri na broju, čini mi se da su bili dvostruki. Željezni su prozori s obje strane bili proviđeni oknima koja su se mogla otvarati, ali je to veoma malo koristilo tako da je cijelo ljeto u crkvi bilo veoma vruće. Župnikova reverenda je tako bila impregrirana šarama od znoja da je izgledala kao zemljopisna karta. No sve te nevolje, nadilazila je radost sred dobrih župljana, dobre djece i duhovnog ozračja u župi. Krov je bio pokriven olovnim limom pa je i njega trebalo temeljito zakrpati. Tom prilikom postavljen je i gromobran kojega nije bilo do tada.


 

ČASNE SESTRE

Kao i u svakoj župi, bile su pravi blagoslov za zajednicu. Imao sam u nekoliko župa redovnice (sv. Križa, Uršulinke, Notrdamke) koje su bile nenadomjestive u prvom redu u predavanju vjeronauka pa u pjevanju i orguljanju u crkvi, čistoći i kićenju crkve, brizi za crkveno rublje i slično. Svakako ne manje važno, u brizi za kućanstvo u župskom domu. Upravitelj župe se dogovorio za novčanu naknadu kako za službu u crkvi, tako i za brigu u župskom domu. Hranu, pranje rublja, čistoću u kući i sve one sitne i krupne obaveze u kućanstvu. Djeca su, kao i svuda, zavoljela časne sestre pa su i njihovim nastojanjem vjeroučenici dolazili u sve većem broju. Skupile su, uz djecu i djevojke, nekoliko odraslih župljana muškaraca i gospođa te su marnim vježbanjem pjevanja ubrzo stvorile onaj ugodni osjećaj za vrijeme liturgije koji vjernike uz sve drugo snažno privlači crkvi. Uz brojne dobre vjernike bilo je nekoliko obitelji koje su bile uvijek spremne pomoći i svećeniku i sestrama. Posebno treba naglasiti obitelji Zlatka i Zvonka Pancer, Stefana Koenig, Mršić, Alšić, Budin i mnoge druge. Toliku su pažnju pokazivali da su zimi, a obje zime su tijekom mojega boravka obilovale snijegom, muškarci ustajali rano ujutro i očistili stazu kroz cijelo groblje od snijega da svećenik i časne ne gaze snijeg. Svojim su poklonima u hrani sestrama i vrijednim darovima i župniku i sestrama pokazali takvu dobrotu kakav se rijetko susreće među vjernicima. Već pri dolasku u Osijek upozorili su me oni svećenici, koji su dolazili češće u Retfalu, da se radi o posebno dobrim vjernicima. Kroz to kratko vrijeme upisalo se u kartoteku, sudjelovalo u svakom pogledu oko dvije tisuće duša. Ostali su, vjerovatno, predstavljali trostruko, ako ne i četverostruko veći broj, no grad je takav. U Retfali je bilo starosjedilaca, nešto građana njemačkog i mađarskog porijekla, no skupa s novopridošlim doseljenicima iz Podravine i Đakovštine, sačinjavali su kompaktnu cjelinu.

NOVI ŽUPSKI DOM

Prvi župski dom je bio odskočna daska i u njemu su se odvijali župski poslovi kroz nekoliko mjeseci. Uvjeti života za sestre pa i za župnika su bili veoma loši u svakom pogledu, kako za nužni prostor, tako i u higijenskom stanju. Gospođa Vincijanović je nakanila seliti u grad pa je župniku, svojemu prvom podstanaru, ponudila na prodaju svoju kuću u Zvečevskoj 17. Bilo je dogovoreno da se kuća otplaćuje, a cijena je bila 1,900.000 dinara. Izvijestio sam o tome Biskupski ordinarijat koji je odmah odobrio kupovinu, a u novine smo dali oglas da se kuća u Dalmatinskoj ulici 3 prodaje. Sljedeće godine uselili smo u novu kuću koja nije bila prevelika, ali je imala dvije lijepe sobe s predsobljem te nešto dvorišnih zgrada. I to nije bilo preveliko, ali ipak veće nego u prvoj kući, a kuća je pružila kroz dvadesetak godina župnicima i sestrama kakav-takav boravak. Nije loše upamtiti kakvim je to žrtvama postignuto, bez ikakve pomoći izvan župe. Prilikom primopredaje, tadašnji župnik donjogradski i dekan preč. Stjepan Bulat je rekao prvom upravitelju župe:L „Drugi to ne bi postigao niti za deset godina.“ To nije samohvala, nego hvala u prvom redu pripada, zaista, dobrim vjernicima, ali po brojnim već navedenim okolnostima dobro je imati na pameti žrtve i patnje u prvim mjesecima postojanja župe. Dobri su župljani kroz nekoliko godina slali brojne uskrsne i božićne čestitke prvom župniku, a u Nuštar kamo je žćupnik odselio, svake je nedjelje bila grupica gostiju iz Retfale, tako da je gazdarica u šali govorila da su joj Osječani „pojeli sve piliće“. Otada je prošlo više od trideset godina, no u Retfalu nisam zalazio do u tri ili četiri navrata i to dva puta kada sam o spomendanima imao propovijed. Tako sam postupao i u drugim župama duboko uvjeren da se ne treba unatrag obazirati prema onoj svetopisamskoj o ralu i oraču.

KRATKI PREGLED IZDATAKA OD VEĆEG ZNAČAJA

Citiram kratki izvještaj s primopredaje svojeg naseljednika, koji je svakako sačuvan u župskom arhivu:

1. Ovdje je župa osnovana godine 1961., ali nije imala ni svoje crkve niti župskog doma.

2. Za crkvu je uzeta kapela na groblju, koja je sve do tada bila derutna i gotovo neupotrebljiva mrtvačnica.

3. Crkva nije imala nikakvih paramenata, a župa ni stana niti ikakav inventar.

4. Za ove dvije godine od osnivanja, vlč. gospodin upravitelj župe Željko Pavličić uspio je uz pomoć Božju, svojim nesebičnim zalaganjem, darovima vjernika i crkvenom milostinjom: mrtvačnicu obnov iti u lijepu crkvu, nabaviti uglavnom sve što je potrebno od paramenata, liturgijskog posuđa i sl., kupiti župski dom, najnužnhiji inventar za njega i sl.

5. Sve je to tražilo velike novačne izdatke i u potvrdu toga, evo samo otprilike iznos tih izdataka.

1: dogradnja kapelice, vrijednost drveta.....................450.000

2: novi oltar, vrijednost..............................................350.000

3: veliki križ s korpusom na glavnom oltaru.................100.000

4: ispovjedaonica.........................................................45.000

krstionica.....................................................................23.000

12 klupa bez naslona.....................................................72.000

harmonij.......................................................................25.000

2 kipa od keramike (Gospa Fatimska i Srce Isusovo).......180.000

tabernakul (mjedeni iznutra, pozlaćen izvana)..................200.000

6 mjedenih svijećnjaka.......................................................40.000

ciborij................................................................................35.000

kalež s umjetnim „dragim kamenom“..................................63.000

monstranca (nova moderna)...............................................53.000

paramenti i ostalo za crkvu.................................................400.000

renoviranje cvrkve (materijal, majstori).........................oko 500.000

betoniranje oko crkve, parking gromobran...........................160.000

prva kupljena kuća, poslije prodana...................................1,100.000

sadašnja kuća (župski stan) kupljena...................................1,900.000

inventar kancelarije (ormari, pisaći stol).................................117.000

porez i prijenos vlasništva kuće...............................................243.000

plaćeno sestrama kroz dvije godine...................................oko 240.000

To su samo oni veći troškovi i nisu nabrojeni oni svagdanji koji su potrebni za normalan rad jedne župe i koji, posebno u gradu, nisu tako mali. To je doslovni prijepis zapisnika o primopredaji na kojoj nisam bio prisutan pa su na temelju složenih računa navedeni najveći izdaci. Izdano je za dvije godine i dva mjeseca više od sedam milijuna dinara, a o kakvoj se svoti radi očigledno je kada se uzme u obzir vrijednost kupljene kuće.


 

UZDRŽAVANJE ŽUPNIKA

Kako sam, ja, bio prvi župnik u Retfali, svakako da nije bilo uređenog načina uzdržavanja, nego su dobri vjernici iz Retfale i Višnjevca svoje doprinose za crkvu i župnika nosili u Gornji grad. Biskupski ordinarijat je odredio osnivanje kartoteke, a za uzdržavanje župnika je određena otprilike mjesečna plaća radnika. Svi su me župnici upućivali da to nije ispravno, no ja sam sav novac dan uzdržavanju župnika, upotrijebio za razne potrebe, ostavljajući sebi propisanu svotu. Kako sam došao u Osijek iz Štitara bez ikakvih sredstava, tako sam iz Osijeka otišao s malom svotom i došao u Nuštar gdje se župnik odrekao lukna i primao o blagoslovu kuća darove za svoje uzdržavanje. Stigavši u Nuštar 1. rujna 1963., nisam dobio do blagoslova kuća sljedeće godine, izuzev dvadesetak kuća, nikakvu nagradu za rad. Bio sam prisiljen zamoliti da se neki prinos izdvoji od skupljenih milodara za Sjemenište, kako su to poneki radili, ali mi je molba odbijena.

PARK OKO CRKVE

U proljeće 1962. godine prekopali smo svu površinu vrta oko crkve i isplanirali staze, posadili ukrasno cvijeće i ukrasno drveće i grmlje. Taj je prostor kasnije poslužio kao vrlo prikladan za tjelovske procesije. Izgradnjom produžetka crkve crkve u drvetu sva je površina prelomljena i dio je upotrijebljen kao prikladno igralište za djecu.

ODLAZAK ŽUPNIKA

U ljeto 1963. godine dao sam ostavku na upravi župe i zamolio neku manju župu. Iako veoma zadovoljan dobrim vjernicima bio sam prisiljen, isključivo radi zdravstvenih razloga, potražiti manje područje svoga djelovanja. Biskup se veoma čudio, no na moje razloge je prihvatio ostavku. Obećao je naći nešto manju župu, no nakon dužeg čekanja, nisam uspio dobiti ništa po mojoj želji, nego župu Nuštar s dvije filijale, staračkim domom, čemu je priključena briga za Ostrovo gdje je bilo nešto katolika. Budući je Retfala, kao i Nuštar, u vrlo kratkom vremenu obdarena kapelanom, nije teško zaključiti kakve je obveze imao i prvi župnik u Retfali i poslije toga u Nuštru, što je rezultiralo ponovnom molbom za premještaj. Na oproštaju u Retfali bio je o. Majić, misionar. Kratko je komentirao: „Svi plaču, a vi se smijete.“ Rekao sam i njemu i vjernicima: „Ista njiva, isti gospodar, samo druga parcela.“ Bogu hvala!

 

Pripremila: Nevenka Špoljarić, prof.

*Tekst je uz neznatnu lingvističku korekciju prenesen iz, kako stoji u originalu strojnoga zapisa „Spomenice župe Retfala – za uspomenu Mršić, Stipi...“