Svečana misa na blagdan sv. Stjepana sa STD-om „Pajo Kolarić“

U božićnoj osmini na blagdan sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca, u našoj su župnoj crkvi Uzvišenja sv. Križa slavljene tri mise. Središnju misu svirao je i pjevao orkestar i zbor Slavonskog tamburaškoga društva „Pajo Kolarić“ iz Osijeka uz ravnanje maestra prof. Dragutina Stivaničevića, našeg retfalačkog župljanina, te orguljsku pratnju Domagoja Čošića i pjevanje alt-solistica Maja Knežević i Ljiljana Šutalo.

Nakon svečanog blagoslova, tamburaš i solist Željko Ergotić, župljanin, otpjevao je uz orkestarsku pratnju božićne i slavonske skladbe praćen radosnim pljeskom crkve prepune vjernika domaće i osječkih župa. Pjevano euharistijsko slavlje predvodio je župnik Ivan Jurić, a suslavio župni vikar Vladimir Sabo.

„Ne vrijede molitve, pričesti, ako nema ljubavi. Ljubav mora ići do kraja!“

„Crvena liturgijska boja današnjega dana je ljubav, ljubav spremna umrijeti za svjedočenje Boga kršćanskoga u Isusu Kristu. Također, u crkvi vidimo i na stolu u kući slavonskoj imamo simboliku zelenoga žita koje na svojevrstan način govori o želji da bude sve novo, zeleno, da naš narod ima svoju budućnost i božićno Svjetlo koje se ne može ugasiti. Sveto pismo kaže i nebo se otvorilo u trenutku kada je Stjepan molio za oprost onima koji ga ubijaju (Dj 6, 8-10; 7, 54-60). To je Božić, ljubav koja mora ići do kraja, spremna umrijeti kao što je Bog spreman dati se za tebe do kraja. I svjetlo svijeće uz oltar ima smisao jer, ako svijeća gori, ona vrijedi, ima svoj smisao pa tako i mi moramo izgarati za Božju snagu, za one koje ljubimo, a to su naši bližnji… Ništa ne vrijedi molitve, pričesti, ako nema ljubavi. Ljubav, doista, mora ići do kraja, mora i umrijeti“, kazao je predslavitelj Jurić uvodeći u misno slavlje na Stjepanovo. U propovijedi je promišljao o značenju silaska/dolaska Boga u našu stvarnost i osobni život te je, potaknut prvim čitanjem Djela apostolskih o kamenovanju Stjepanovu, približio što znači biti Božji, oprostiti i svojim neprijateljima te značenje otvorenoga neba za nas kada duša izlazi iz tijela napuštajući zemaljski život. Poručio je da nema Božića, ondje gdje nema iskrenog oprosta ukazujući: „Bog se pomirio s nama i s tobom kad je sišao na zemlju, zagrlivši čvrsto i snažno svakoga čovjeka, a onda to moramo i mi učiniti. Ukoliko nismo to u stanju, nismo mogli shvatiti Božić. Kršćansko srce, ne govori 'oprosti', nego uvijek oprašta. Oprostimo svima! Ako nemamo snage i borimo se godinama, moli za dar oprosta otvorena srca!“

Misno je slavlje prianjalo uz Božju riječ i proteklo u radosnom duhovnom raspoloženju i raspjevanoj svečanosti. Naime, orkestar STD-a „Pajo Kolarić“ izveo je božićnu svetu misu po pjevanju puka „Djetešce nam se rodilo“ (skladatelja Julija Njikoša) za alt-solo, mješoviti pjevački zbor, orgulje i tamburaški orkestar sa stavcima: Ulazna pjesma Veselje ti navješćujem, Gospodine, smiluj se: Kyrie Eleison, Psalam O, Betleme, grade slavni, Vjerovanje Vjerujem u Boga, Prikazanje Vesel'te se svi kršćani, Svet O, pastiri, čudo novo, Jaganjče Nebesko Djetešce, Pričest Tiha noć, sveta noć, Svijetu se porodi, Djetešce nam se rodilo, Otpusna pjesma Radujte se, narodi!

Na kraju mise suslavitelj Sabo pročitao je odlomke „Božićne pastirske poruke i čestitke 2023. godine“ nadbiskupa metropolite đakovačko-osječkog mons. Đure Hranića (cjelovit tekst slijedi uz izvješće).

Uz završni blagoslov župnik je poručio: „Božić treba nas! Blagoslovljen, radostan i mirom ispunjen Božić!“, čestitajući župljanima i vjernicima osječkih župa Božić te imendan koji ga slave na Stjepanovo, zahvalio je orkestru i pjevačima istaknuvši kako „hrvatske božićne pjesme skladane iz čestitog i pravog Duha ožive u svetosti misnoga slavlja“ te je kazao kako ima prijatelje među STD-om „Pajo Kolarić“ jer zajedno dijele iskustva „povijesnog i veličanstvenog susreta u Rimu sa svetim Ivanom Pavlom II., osječkih vjernika i STD-a „Pajo Kolarić“ o čemu podsjeća i svjedoči fotografija u župnom prostoru“, dok su srcima čuvaju „vesele slavonske pjesme koje su svirali i pjevali Papi“.

Ugled najstarijega tamburaškog društva u Hrvatskoj osječkoga „Paje“ posvjedočila je maestralna pjevana misa te je uz vedro božićno raspoloženje, poslije nastupa Željka Ergotića, nastavljeno u radosnom zajedništvu s glazbenicima u župnim prostorima i ispred crkve. Radost se mogla dotaknuti u smješku i dobrom raspoloženju na licima vjernika punoga srca božićnog duha, dok su odlazili s misnoga slavlja.

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić

Božićna pastirska poruka i čestitka nadbiskupa Đure Hranića

Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku (Iz 9,1)

Draga braćo i sestre!

Čudesna privlačnost Božića. Slavimo rođenje Isusa Krista, utjelovljenoga Spasitelja svijeta. Puer nobis natus est – Dijete nam je rođeno (usp. Iz 9,5). Bog, koji je zauvijek mogao ostati veliki Nepoznati, čovjeku nikada dovoljno shvatljiv, poželio nam se učiniti bliskim i razumljivim. Postao je jedan od nas. Prihvatio je rizik svoga vlastitog egzodusa, izlaska iz božanskoga prostora u ljudski, dodirujući našu povijest i ljudsku krhkost, ali i veličinu. „Na Božić se na zemlji počela pisati povijest Boga, da bi se na nebu otpočela pisati povijest svakoga čovjeka“ (Bonaventura Duda). On, kojega često tražimo, a ponekad nam i bolno nedostaje, silazi među nas da bi nam bio bliz i da bismo ga mogli pronaći. To je čudo Božića. Još i više: to je stvarnost Božića! Bog, koji se prepušta da bude opisan ljudskim riječima i pristaje da bude prepoznat u skromnim ljudskim iskustvima, osiromašuje sebe. To čini radi nas ljudi i radi našega spasenja.      

Krist dolazi i danas među nas. Za izvanredne događaje u osobnom životu, za ključne trenutke u povijesti naše domovine, kao i možda za neke epohalne na svjetskoj razini, često znamo reći: tada sam bio ondje ili, pak, znam što sam radio u tom trenutku! Čak su nam poznati i naši osjećaji, koje nježno čuvamo od zaborava, kao da bi bili nešto najvrjednije na svijetu. A što je s Kristovim dolaskom među nas, s godišnjim slavljem njegova rođendana, s ponovnim dolaskom onoga koji je već jednom došao?

Stihovi naše božićne pjesme: Danas se čuje događaj novi u zemlji našoj i jeste ovi: braćo pastiri, pohitite k betlemskoj štali i vidite: jedno nebesko Djetešce u krilu Majke Djevice! Ta vam se sreća danas dogodi, što vam se janje nebesko rodi, kao prepjev evanđeoskoga teksta: Javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj! (Lk 2,10-12), pozivaju nas na otvorenost za susret s novorođenim Spasiteljem u liku djeteta Isusa. I to danas! Ono što se jednom dogodilo u Betlehemskoj noći, a što veličamo i ovoga Božića, nije vječno ponavljanje istoga, nego je u jaslicama Bog koji nam je u božićnom Djetetu bezuvjetno bliz! Mogu li zato o Božiću reći da sam bio ovdje ili ondje kad se rodio Bog u liku djeteta? Mogu li odgovoriti na pitanje što mi to znači? Jesam li pozoran na tragove njegova dolaska među nas?

Ovo je Janje ono milo koje je sav svijet izbavilo! Jaslice se spajaju s Golgotom. Ono što se nekoć dogodilo, dogodilo se jednom zauvijek, upravo po tome što se to isto događa i danas. Božić je blagdan Boga živoga među nama. Naravno, njegov dolazak među nas zahtijeva naš odgovor. Ako ne želimo da taj silazak među nas ostane samo prazna i prolazna svetkovina na našim trgovima, onda smo pozvani životom „komentirati“ Kristovo utjelovljenje i rađanje među nama. On je tu po sakramentima i po zajedništvu u zajednici vjernika; on je tu u liku najranjivijih i siromašnih među kojima se rodio; on je pred nama kao onaj koji je morao „riskirati“ vlastiti izlazak iz svoje domovine – kao izbjeglica. Kristov ponovni dolazak u božićnom slavlju poziv je svima nama pokloniti mu se u licu potrebitoga. „Moramo konačno početi učiti ljude gledati manje po tome što čine ili propuštaju učiniti, a više po tome koliko pate“ (Dietrich Bohnhoeffer). Jesam li bio ondje gdje se u patnjama drugoga iznova rađao Krist?

U iščekivanju Kristova posljednjeg dolaska. Noć i tama ljudskih tragedija, nažalost, ponovno je natkrila svijet. Mlado sunce, koje su navješćivali proroci izraelskih krajeva, blijedi i u krajevima iz kojih je nekoć obasjavalo sve narode. Narod koji je u tmini hodio (Iz 9,1), zajedno s nebrojenim nevinim žrtvama svih sudionika u aktualnim ratnim razaranjima u Svetoj zemlji, u Ukrajini i u drugim brojnim sukobima, vapi za trenutkom da ih ponovno svjetlost jarka obasja (usp. Iz 9,1). Ondje, gdje je čovječanstvo naučilo što znači ubijati brata, u liku Kajina i Abela (usp. Post 4,3-8), smrt opet razara život; tama ne dopušta svjetlu da se rasplamsa. I naš „unutarnji san ravnodušnosti“ (papa Franjo) pridonosi tomu da to Svjetlo svijet ne upozna (Iv 1,10).

Tama ima različite oblike i stanuje u različitim domovima. Tako i među nama, u našoj domovini: samodostatnost, sebičnost, socijalna nejednakost, društveno raslojavanje, govor mržnje i iz usta najviših predstavnika vlasti, koruptivni oblici ponašanja, siromašni i marginalizirani građani… Tko će od nas u svemu tome moći slaviti Božić? – Onaj koji konačno pred jaslice položi svoje oružje, nasilne oblike ponašanja, svoj vlastiti probitak i parcijalne interese, svoju oholost, svoju ispraznost – svoj grijeh! Onaj koji shvati da je, ako previdi čovjeka u njegovim potrebama, zatvorio vrata Bogu koji dolazi među nas!

Naš je život Betlehem. Draga braćo i sestre, Betlehem je posvuda. Betlehem nije samo mjesto Kristova povijesnog rođenja. Betlehem je i svako mjesto u koje Krist želi doći. Naš je život Betlehem! Kako u Betlehemu (danas, nažalost, gradu nemira i stradanja), tako i u našim životima te u gradovima i selima u kojima živimo, pronalazimo trenutke tame, teškoća, nerazumijevanja, napetosti, sukoba, pa čak i smrti. Ipak, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet (Iv 1,9). Ono je možda još poput zore, čije zrake izlazećeg sunca tek dotiču naše srce (papa Ivan XXIII.), ali svjetlost se ne može pobijediti jer svjetlost u tami svijetli i tama ga ne obuze (Iv 1,5). To svjetlo treba nas! Jer samo će svjetlonoše, zapaljeni Kristovim svjetlom, spasiti svijet (John Henry Newman).

Draga braćo svećenici i članovi ustanova posvećenoga života, dragi vjernici i svi ljudi dobre volje na području Đakovačko-osječke nadbiskupije, sa željom da ovoga Božića pred jaslice položimo grešne oblike svoga ponašanja i postanemo svjetlonoše zapaljeni Kristovim svjetlom, svima vama u zajedništvu s mons. Ivanom Ćurićem, našim pomoćnim biskupom i s mons. Marinom Srakićem, našim nadbiskupom u miru, želim blagoslovljen Božić te radošću i mirom srca ispunjenu novu 2024. godinu.

U Đakovu o svetkovini Rođenja Gospodinova 2023. godine

Đuro Hranić, nadbiskup metropolit