U molitvi krunice i raspjevano na hodočašću u Marijađud i Pečuh

Marijansku povijesno-duhovnu povezanost mađarskog Đuda (mađ. Gyűd) i Osijeka oživjela je naša retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa hodočasteći 30. svibnja, na Dan hrvatske državnosti, u Svetište Marijađud (mađ. Máriagyűd). Župa i župnik Ivan Jurić zahvalno su počastili hodočašćem Mješoviti župni zbor i Zbor mladih sa č. sestrama Vianeom Pezer i s. Marijom Jerković, zborovođe i orguljaše (Ivan Bošnjak, Darija Lijić i Biljana Grašić) te župne i medijske suradnike.

Hodočasnički je dan u Marijađud i Pečuh protekao u zahvalnoj molitvi otajstava svete krunice (tijekom putovanja i u crkvi), u pjevanju, molitvenom čašćenju Gospe Đudske (u puku zvane Gospa Judska), slavljenju svete mise sa zahvalom za Domovinu, u osobnoj pobožnosti i u popodnevnom nastavku putovanja sa zajedništvom uz trpezu u Harkanju te u molitvenomu pohodu pečuškoj katedrali Sv. Petra i Pavla gdje je otpjevan himan Gospi u čast i naposljetku u razgledanju Pečuha, prijatelja Grada Osijeka.

Uz duhovnu okrijepu župnik Ivan je tijekom putovanja i razgledanja podsjetio na povijesne crkvene znamenitosti bazilike u Marijađudu i katedrale u Pečuhu , posebice na topografsko-povijesnu graničnu blizinu Pečuške (Pečujske) biskupije koja je na krajnjem jugu obuhvaćala župu Petrijevci sežući do današnje osječke župe u Josipovcu, tada u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. I danas na području retfalačke župe (stoji i kalvinska župa) živi veći broj Mađara. Štovanje Gospe potaknulo je na odlazak u đudsko Svetište. Zašto? Gospini kipovi povezuju vjernike. U osječkoj Tvrđi u samostanu Sv. Križa nalazi se kip Gospe Osječke (drvena Madona Judska, 1425. godine) koji je iz koprivničkog samostana (kip Majke Božje) donesen u Šikloš (Siklós,1682.) u Jud (Gyűd; današnja šikloška gradska četvrt), a tijekom Rakoczyjeve bune, u kojoj su rušene crkve, oltari, svetački kipovi i slike, gotički kip biva prognan 1703. u Osijek gdje ostaje sačuvan i uz koji se Gospa Osječka – „Čuvarica grada“ dandanas svečano časti 320 godina.

U đudskoj manjoj bazilici (2008. papa Benedikt XVI. dodjeljuje crkvi titulu basilica minor) podignutoj u Gospinu svetištu gdje se u 17. stojeću bilježe Gospina ukazanja (1805. papa Pio V. dozvoljava organiziranje proštenja), vlč. Jurić je predvodio svečano misno slavlje uz pjevanje zborova.

„Molitva krunice nas je spasila. Zašto ne bismo podigli spomenik svetoj krunici?“

„Danas je blagdan za sve nas koji živimo u domovini Hrvatskoj i izvan nje, za cijeli naš hrvatski narod. Budimo pozitivni! Pokušajmo, ne grditi naše političare, nego tražiti nešto dobro i pozitivno; molimo da dragi Bog otkloni sve mane političara koji su dolazili na vlast i osiromašili naš narod i krajeve; molimo za čestitost, moral i vjeru koju smo imali. Ne možemo danas ne sjetiti se da rat koji smo dobili, nismo dobili nikakvim diplomacijama… nije bilo apsolutno ničeg. Tada je veliki sveti, i za nas još više nego svet, papa Ivan Pavao II., nas 'pogurao' imavši snage reći svijetu za Hrvate i kao papa je napravio iskorak rekavši da će prvi priznati Hrvatsku, a iza njega priznaju ostali. Temelj svega, koji danas vidim, je krunica. Krunica onih koji su ostali u podrumima, ostalih u izbjeglištvu, krunica o vratu hrvatskih vojnika. Tada sam bio kapelan u gornjogradskoj osječkoj župi i podijelili smo tisuće krunica mladim dečkima. Rekao sam im: 'Nemamo naoružanje, imamo dobru volju, imamo srce braniti domovinu i tražimo Božju pomoć.' Žao mi je što se to nedovoljno ističe u našim medijima jer stvarno, ako nas je itko oslobodio, je Bog i zagovor drage Gospe. I javno sam nedavno u Osijeku uz polaganje vijenaca za poginule rekao da nas je Gospa spasila - molitva krunice. Tolike spomenike podižemo Domovinskom ratu, a zašto ne bismo podigli veliki spomenik svetoj krunici? Nas je krunica spasila, molitva krunice i to je jedina istina! Zato u ovoj crkvi uz Gospu, onako iskreno, molimo za našu Domovinu“, kazao je naš župnik uvodeći u misnu svečanost, te u propovijedi promišljao o evanđeoskom odlomku i spasenjskoj ulozi Majke Crkve. U misi su s pjevačima uz ravnanje Ivana Bošnjaka sudjelovali čitači (Iva Dorić i Ivan Grašić), a u ime župljana košaru s prinosom darova (domaći slavonski specijaliteti) domaćinskoj župi je uručila zborašica Marija Papratović.

Na kraju mise, uz marijansku pjesmu prošli smo u ophodu oko oltara te pohod završili molitvom žalosnog otajstva krunice koju je predmolio župnik, a molile članice Zbora mladih. Razgledana je raskošna proštenišna crkva (građena 1739./1742.) koja je nadograđena u baroknom stilu. Dok je kiša padala, ostali smo u crkvi u molitvi i šutnji uz milosni kip Majke Božje, dar pečuškog biskupa Nesselrode Vilmosa (1713.).

Raspjevano, duhovno i radosno hodočasničko zajedništvo nastavljeno je kratkim pohodom pečuškoj katedrali gdje smo pjesmom i molitvom pozdravili svece naslovnike, Gospu i zahvalili Bogu za dar krštenja, života, slobodu i za našu dragu domovinu Hrvatsku.

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić

Marijađud

Pečuh