Korizmeni hod započeo Čistom srijedom uz obred pepeljenja

Dvjema misama, jutarnjom i večernjom u Čistu srijedu ili na Pepelnicu proslavljen je korizmeni početak i pod obje mise bio je obred pepeljenja. Jutarnju je misu sa župljanima slavio i propovijedao župni vikar vlč. Florijan Zagorščak, a večernju župnik vlč. Ivan Jurić.

Ulaznom korizmenom pjesmom Prosti moj Bože župljanki, uz vodstvo Danice Andrašević, i procesijom s ministrantima otvoreno je jutarnje misno slavlje kojim je označen početak svetog, milosnog korizmenoga vremena. Nakon liturgijskih čitanja i navještaja Evanđelja, vlč. Florijan je uvodno razložio simboliku obreda pepeljenja te u propovijedi promišljao o smislu i sadržaju obraćenja. Prije molitve vjernika i svete pričesti, svećenik je svetom vodom uz molitvu blagoslovio pepeo i održan je obred pepeljenja vjernika - u znak pokore posut na glavu uz svećenikove riječi: „Obratite se i vjerujte Evanđelju. (Mk 1,15)“. Istovremeno, dok su svećenici pepelili, župljanke su pjevale pokorničku pjesma Ja se kajem. Uz otpusni blagoslov vjernici su podsjećeni kako je na Pepelnicu zapovijedani post i nemrs te će petkom i nedjeljom prije večernjih misa biti pobožnost križnoga puta u crkvi.

Propovijed približila simbol pepela – prolaznost, poniznost i novi smisao

„Čistom srijedom započinjemo svoj korizmeni hod. U narodu ovaj je dan nazvan Pepelnicom radi obreda posipanja pepelom u znak naše pokore i obraćenja. Dok nas svećenik u ovoj svetoj misi bude posipao pepelom, dobro je zapitati se nad simbolikom pepela. Pepeo je zapravo ostatak nečega što je nekada postojalo. Ono što je nekada bilo, imalo svoj oblik, svoje naličje ili živjelo, sada je samo prah. Pepeo nas stoga podsjeća na ono što zapravo jesmo – krhki, ma koliko god snažni bili. Maleni, koliko god u stvarnosti bili veliki. Prolazni, koliko god nas zdravlje služilo. Pepeo nam u svijest doziva našu ljudsku prolaznost, smrtnost. I zato pri obredu pepeljenja možemo čuti i riječi: 'Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti!' Pepeo je i simbol poniznosti jer, dok promatramo taj ostatak nečega što je nekada postojalo, zapravo ne možemo ne razmišljati o Onome koji je neprolazan i vječan, o Onome čija smo slika i čijih smo ruku djelo – a to je Bog. Ne možemo ne zapitati se nad svojim životom i svojom ljudskom krhkom egzistencijom, o tome da, zaista, danas jesmo-sutra nismo, a da u toj našoj prolaznosti i krhkosti, u našoj smrtnosti, posljednju riječ ima jedino i samo Bog. Bog, na čiju smo sliku stvoreni i koji je našu smrt pobijedio smrću svoga Sina. Bog, koji snagom uskrsnuća svoga Sina i nas uskrisava na novost života. Upravo tu pepeo dobiva novi smisao! Ono nije za nas stvarnost za vječnost, nego tek podsjetnik da naše postojanje i naš život, a osobito naša prolaznost i smrtnost, svoga smisla ima jedino u Bogu i s Bogom. Da, jedino s Bogom čovjek ne ostaje samo prah, nego mu Bog u svojoj ljubavi daruje život u vječnosti. Pepeo simbolizira ništavnost života zbog njegove prolaznosti, ali simbolizira i obnavljanje iskre života iz beživotnoga zagasitosivog praha koji preostaje nakon što utrne vatra“, razložio je vlč. Florijan te podsjetio na zanimljiv primjer rađanja života iz pepela u ptici feniksu: „Kada se feniksu približi trenutak smrti, savije od mirisnih grančica i travki gnijezdo te se u njemu užga i izgori od vlastite topline, da bi se nakon toga ponovno rodio iz svojega pepela. Feniks simbolizira uskrsnuće i besmrtnost, zbog čega je čest motiv na ranokršćanskim nadgrobnim spomenicima, a u srednjemu vijeku postao je simbolom Kristova uskrsnuća.“

Postati svjestan svoje grješnosti je preduvjet pomirenja s Bogom

U propovijedi je istaknuto kako razmišljanje o svojoj prolaznosti nužno vodi k propitivanju vlastite grješnosti, svih mana i slabosti – svega što nas udaljuje od Boga.

„Zato nas sv. Pavao u današnjem drugom čitanju (2Kor 5,20 – 6,2) opominje i poziva: 'Dajte, pomirite se s Bogom!' Prvi je preuvjet pomirenja s Bogom taj da postanemo svjesni svojih grijeha, da sami sebi priznamo svoje mane i nesavršenosti, spoznamo što je ono zbog čega trebam stati pred Boga i moliti oproštenje. Da uvidim što u svom životu moram mijenjati radi sebe, radi svojih bližnjih, radi Boga. To je početak obraćenja, početak obrata u mom životu, zaokreta kojim želim biti bolji! Ako te želje nema u nama, onda nema ni obraćenja. Ako nam je sasvim nevažno jesmo li i koliko grešni i to nastojati promijeniti, onda je za nas uzaludna i ova korizma koju sv. Pavao naziva 'milosnim vremenom'. Obraćenje jest hrabar iskorak iz starog, grešnog, otuđenog i bezbožnog načina života u novi način života u kojem smo pozvani živjeti u Božjem zajedništvu, vrednujući njegovu riječ i živeći njegove zapovijedi. No, obraćenje ne uključuje samo suživot s Bogom, nego i s našim bližnjima, s ljudima koji nas okružuju, s kojima dijelimo životni prostor i vrijeme. Živjeti s drugima danas često znači biti okružen mnoštvom, a ipak biti sam i otuđen od drugih. Zato je i ova korizma milosno vrijeme koje nas poziva na obnovu i naših međuljudskih odnosa, na izgrađivanje povjerenja koje smo možda nekada izgubili, na služenje drugima u ljubavi.

Kako korizmeno milosno vrijeme može biti promašeno?

Često se pitamo je li moguće obnoviti porušene odnose između brata i sestre, muža i žene, roditelja i djece, susjeda, kolega na poslu? Upravo su kršćani pozvani svojim životom svjedočiti da je promjena moguća. Da, moguće je oprostiti, moguće je živjeti bez gorčine i mržnje; moguće je živjeti radosna i blaga pogleda prema drugome. Ako itko, onda smo upravo to mi – Kristovi vjernici – pozvani biti 'Božja sol' ovoj zemlji i 'Božja svjetlost' u ovome svijetu. Nije li upravo korizma takvo milosno vrijeme u kojem to mogu biti, u kojem mogu nešto promijeniti na bolje? Bilo bi najžalosnije kada bi ovo vrijeme bilo za mene samo vrijeme nekakvih običaja i pomodarstva u kojem ću se izvana nečega odreći i time se hvaliti, a iznutra ostati isti. Vrijeme u kojemu ću, možda, i redovitije moliti, ići redovitije na svetu misu ili pobožnost križnoga puta, a u sebi ništa ne promijeniti. Ostati isti, slab i grešan, svadljiv i neizmiren i s Bogom i s ljudima. Onda će ovo vrijeme milosti za mene ostati promašeno. Samo, ako iz dana u dan poboljšavamo svoje odnose s ljudima, možemo reći da smo razumjeli bit korizme kao vremena za intenzivno zajedništvo s Bogom. Trudimo se i sami u ovom svetom vremenu imati istinski duh korizme! Otac koji vidi u skrovitosti uzvratit će nam obilato“, razložio je vlč. Florijan.

Duhovni poticaj pape Franje u korizmi

Vrijedno je spomenuti kako je papa Franjo predvodeći misu na Pepelnicu u rimskoj bazilici sv. Sabine, rekao da obred pepeljenja označava početak „povratka“ Bogu pojasnivši da je pepeljenje poticaj kako na povratak istini o sebi, tako i na povratak Bogu te braći i sestrama, poručujući: „Korizma je, dakle, vrijeme milosti kada možemo ponovno izgraditi svoj odnos s Bogom i s drugima, otvarajući svoja srca u tišini molitve i izlazeći iz tvrđave svoje samodostatnosti… Nemojmo zanemariti milost ovog svetog vremena, nego uperimo svoj pogled u križ i krenimo, velikodušno odgovarajući na snažne poticaje korizme!“

I naša župna obitelj kreće u ovo 'jako vrijeme' putovima milosrđa, molitve i posta. Na pojedincu je hoće li u korizmenu hodu zajedništva otkriti istinski duh korizme u kojemu se on prepoznaje i tako da ga drugi (u)poznaju po skrovitim djelima ljubavi.

Priredila: N. Špoljarić