Slavlje Svijećnice uz blagoslov svijeća i svečani blagoslov kipa Gospe Lurdske

Blagdan Prikazanja Gospodinova – Svijećnicu, (2. veljače) četrdeset dana nakon Božića, proslavili smo jutarnjom i večernjom  misom. Svečanije je bilo na večernjoj misi uz pjevanje župnoga zbora, no i više jer je u crkvu na kraju mise svečano u procesiji unešen i kip Gospe Lurdske koji je župnik Ivan blagoslovio. Molilo se za Gospin zagovor, budući da na spomendan sv. Blaža počinje naša župna devetnica uz Gospin blagdan (11. veljače).

Kako je Svijećnica i Dan posvećenog života čestitku, redovnicama družbe Sestre naše Gospe, kućnoj glavarici s. Vianei Pezer - našim župnim zauzetim suradnicama, čestitke su izrazili župnik Ivan Jurić i župni vikar Florijan Zagorščak.

Jutarnjoj je misi prethodio obred blagoslova svijeća koji je vodio i potom predvodio misu i propovijedao vlč. Florijan. Svijeće su blagoslivljane blagoslovnom molitvom, škropljenjem blagoslovljenom vodom i kađenjem tamjanom u ophodu svećenika između vjernika s upaljenim svijećama, a u obredu je sudjelovao župnik u prisuću ministrantice. Blagdansko jutarnje slavlje usvečanilo je pjevanje župljanki predvođenih Danicom Andraševićem i Boženom Matić. U slavlju su sudjelovale liturgijske čitačice Anica Serdarušić i Nada Biloš, a poslušali smo i nadahnutu propovijed našega kapelana Florijana.  

„Samo je Isus istinsko svjetlo, prosvjetljava tminu naše noći“

„Blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu, reći će neki i posljednji blagdan 'Božićnog kruga', pun je simbolike svjetla. Kad je dijete Isus bio prikazan u hramu, starac ga je Šimun prozvao 'Svjetlost na prosvjetljenje naroda'. Od toga usklika, drugo je ime za ovaj blagdan – Svijećnica. Toga dana vjernici užižu svoje svijeće i nose ih u svečanom ophodu spominjući se svoga Gospodina koji ih je prosvijetlio“, kazao je propovjednik te je promišljao o simbolici i ljepoti svjetlosti, kazavši: „Ne bismo ni pomislili koliko je svjetlost važna u Božjemu djelovanju prema čovjeku. Prvo što je Bog na zemlji stvorio, bila je upravo svjetlost: 'I reče Bog: Neka bude svjetlost! I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. tako bude večer, pa jutro – dan prvi.' U sudbonosnim danima izlaska iz Egipta Bog je išao pred svojim narodom, 'danju u stupu od oblaka, a noću u stupu od ognja, da im svijetli'. Ta je svjetlost narodu bila znakom Božje nazočnosti i zaštite. I Isusov je nastup okupan svjetlošću. Kad se anđeo javio pastirima u noći Isusova rođenja, slava ih je Gospodnja obasjala. Mudraci su s Istoka vidjeli zvijezdu novorođenoga Kralja, te su došli njemu se pokloniti. Ivan svečano proglašava: 'Svjetlo istinsko, koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet'. I to je bitno -  Isus je svjetlost 'na prosvjetljenje naroda', svjetlost 'koja prosvjetljuje'. Zato je i došao na svijet: da nas prosvijetli; postao je čovjekom, da bi nas pobožanstvenio. U tome smislu valja i shvatiti Isusovo odlikovanje i poziv: 'Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad koji leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.' Samo je Isus istinsko svjetlo. Samo on može prosvijetliti tminu naše noći. Samo on je istinska Božja snaga. Samo je u njemu i po njemu spasenje. I samo za njim ima smisla ići. On prosvjetljuje naše staze, on ispunja smislom naše dane, on daje duboki smisao cijelom našem životu: i u dobru i u zlu, i u radosti i u žalosti. Samo nas njegova svjetlost vodi do vječnosti.

Tama pogoduje grijehu i zlim djelima, dok vjernikov život svijetli Kristom

A mi? Toliko puta idemo za  blještavilom, koje zapravo nije svjetlost, već varka Kneza tmine. Kako li se samo lako i olako znademo povesti za svojom nestrpljivošću, krutošću, ohološću, sebeljubljem, taštinom, lijenošću, nevjerom, osvetoljubljivošću, tvrdoglavošću, samodostatnošću, ispraznošću… Samo nam Isus može osvijetliti put! Zato uvijek iznova 'tražimo lice njegovo'. Često bježimo iz svjetla u tamu kako bismo činili razne grijehe. Tama, nedostatak svjetla, pogoduje grijehu jer me ' nitko ne vidi'. Nitko se normalan ne ponosi i hvali svojim grijesima. Uvijek ih nastojimo sakriti od drugih. A oni koji ga ne prime, koji odbacuju božansko svjetlo, ostaju u tami grijeha i smrti. Apsurdno je, ali istinito da ima ljudi koji više vole tamu nego svjetlo. A to je zato, kako će Isus kasnije kazati Nikodemu, jer su im djela zla. Oni se ne žele odreći svojih zlih djela i zato žive u tami. Sami sebe osuđuju na tamu. Ne prihvaćaju svjetlo, jer bi ono razotkrilo njihova zla djela. U tome smislu Pavao sve nas opominje: 'Noć poodmače, dan se približi! Odložimo, dakle, djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti. Kao po danu pristojno hodimo.' Dao Gospodin da njegovom milošću zavrijedimo ugledati svjetlost vječnu u nebeskom Jeruzalemu, kojemu neće trebati ni sunca ni mjeseca, jer će ga osvjetljavati Jaganjac. Dok hodimo prema nebeskom Jeruzalemu, primimo i mi Krista u naručje i iznesimo ga iz Hrama! Neka naš život bude svijeća pomoću koje ćemo Kristom, svjetlom na prosvjetljenje naroda, obasjavali svijet oko nas, kako bi ovaj svijet uvijek više bio kraljevstvo njegove svjetlosti!“

Naposljetku misnoga slavlja, po završnomu blagoslovu župljani se molitveno prisjetiše svojih dragih koji slave imendan na „Svitlomarinje“ i našeg umirovljenog nadbiskupa Marina Srakića, koji je uz imendansko slavlje prisućem na misi u đakovačkoj prvostolnici obilježio 33. obljetnicu biskupskog ređenja. Ondje je zahvalan za čestitku mons. Marin kazao: „Uz Božju pomoć sve je moguće: prihvatiti starost, živjeti mladost i gledati u budućnost.“ Pouka je to i podsjetnik nama živoj Crkvi. Noseći blagoslovljene svijeće kućama, pred župljanima je stajala župna krsna svijeća uz krsni zdenac na oltaru. Pomislismo u sabranosti na vlastito krštenje (u kojem smo od Boga prosvijetljeni) te kako hoćemo biti „svjetlo svijeta“ moleći neka Kristovo svjetlo obasjava naše životne staze kako bismo, pod njegovim vodstvom i osnaženi njegovom milošću, bili doista „svjetlo svijeta“ i „sol zemlje“ slaveći Boga vlastitim dobrim, zdravim vjerničkim životom.

Vrijedno je podsjetiti kako „liturgija Crkve vjerno ističe da je Bog vrelo svakoga blagoslova i da snaga blagoslova ne stoji u predmetima ili stvarnostima nad koje zazivamo Božji blagoslov, nego u vjeri koja je kadra prepoznati Božje djelovanje u životu ljudi i u redu stvorenja“ (Živo vrelo, br. 11, 2007.)

Tekst: Nevenka Špoljarić

Fotografije: N. Špoljarić, Zorislav Kalazić