Polnoćka za starije i bolesne u sjaju monologa i božićnih poruka

Zajedništvo slavlja polnoćke za starije i bolesne zasjalo je u 18.30 sati radosnom ulaznom pjesmom koja je pratila svečanu procesiju ministranata i župnoga vikara Florijana Zagorščaka. Nakon kađenja oltara, slavlje je počelo pjesmom „Radujte se narodi!“. Kraj ambona je stao Petar Babić, učenik šestoga razreda odjeven u slavonsku narodnu nošnju, i počeo govoriti monolog „S djedom na polnoćku“, koji je s njim uvježbala vjeroučiteljica Sanja Srnović.

Petrov je nastup najavio župnik Ivan Jurić, uoči početka polnoćke, pa smo znali da će Petar govoriti sjetnu priču čija se radnja zbiva u slavonskom selu, našoj slavonskoj ravnici. Slušajući sjajnu interpretaciju teksta (bez čitanja, u koju je ugrađena ljubav, talent i vježba) i Petrovo pjevanje božićnih pjesama svi smo mogli u sjećanju dosegnuti ugođaj škripanja snijega pod nogama jako hladne zime, dok se ide u crkvu na polnoćku. Kroz priču o odlasku na zadnju polnoćku s djedom Šimom stariji su probudili uspomene na svoje djetinjstvo nostalgično se sjetivši zajedničkih obiteljskih radosnih odlazaka na polnoćku, svojega djeda i kapelana i pjevanja puka u svetoj noći. Bio je to nastup za pamćenje, mnogima dirljiv i radostan pa i zato što je među nama zasjala dramska zvijezda. Posvjedočio je to dugotrajan pljesak i svečano misno slavlje predvođeno vlč. Florijanom moglo je početi.

Izmijenili su se u Službi riječi liturgijski čitači (Igor Bodanović i Danijela Šandor), poslušali smo Evanđelje, nadahnutu propovijed našega kapelana Florijana, molitvu vjernika (Nevenka Špoljarić), pristupili svetoj pričesti, pjevali, primili blagoslov, dočekali rođenje Djetešca i naposljetku čestitali Božić.

„Bog poručuje: lijepo je biti čovjekom!“

„Bog je postao čovjekom. Ova jednostavna rečenica sažetak je otajstva kojega danas proslavljamo – a to je otajstvo utjelovljenja. Svemogući Bog lišio se svojega božanstva, oplijenio je samoga sebe i postao čovjekom. Druge religije obično prikazuju Boga kao nekoga tko prebiva u nedostupnom prostoru i nema neke veze s čovjekom. A u našoj vjeri, Bog postaje čovjekom. On koji druge obogaćuje sam postade siromašan. Uzeo je na sebe moje siromašno tijelo da mene obogati svojim božanstvom“, kazao je propovjednik te razložio: „ I time nam Bog želi poručiti jednostavnu, ali jako važnu istinu: lijepo je biti čovjekom. Koliko god to nekad teško bilo, koliko god da nas nešto mučilo, koliko god da smo slabi ili bolesni, lijepo je biti čovjekom. Pogotovo kad je Bog uzeo ljudsko tijelo i stupio s nama u novo zajedništvo, kudikamo divnije od prijašnjega. Zato smo pozvani okaniti se nepotrebnoga i stalnoga kukanja kako nam je teško. Pa uvijek je bilo teško. Prijašnje generacije nije toliko zabrinjavala energetska kriza i inflacija, ali i oni su imali svojih problema. Mogli bismo do ponoći nabrajati probleme s kojima se patimo. Ne moramo uvijek kretati od svojih bolesti i dijagnoza kad razgovaramo s drugima. Od toga kukanja ne vidimo kako je život lijep. Vjerujem da ćete, kad' se osvrnete na svoj život, reći kako je život bio težak, kako ste radili jer se onda moralo raditi, ali i da će nadoći misao kako je život lijep. I kako vam je drago i zahvalni ste na svemu što ste proživjeli i doživjeli. Osim što je lijep i jedinstven, svaki je život vrijedan življenja.“

 „Ima li mjesta za Isusa u svratištu mojega srca?“

Vlč. Florijan nadalje je promišljao o čovjekoljubnosti kroz prihvaćanje Božje ljubavi i Božjemu pozivu upućenu nama, baš meni i tebi, da u svakomu čovjeku vidim(o) svojega brata i svoju sestru.

„Zadivljeni pred otajstvom utjelovljenja, moramo se zapitati zašto je Bog došao među nas u ljudskom liku i obličju? Zašto se učinio čovjekom? Zašto se Bog utjelovio? Iz ljubavi. Bog se utjelovio iz ljubavi prema svakome od nas! Ako gledamo Stari zavjet, možemo vidjeti kako se grijeh umnožava, kako tama biva sve jača, ali Bog nije mrzio čovjeka, nije ga kaznio ni odbacio, nego ga je strpljivo podnosio. U punini vremena dao nam je svojega Sina kao otkupnu cijenu za naše grijehe: svetoga za zločince, pravednoga za nepravedne, besmrtnoga za smrtnike. 'Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu!' Tamu naših grijeha i lutanja obasjala je Božja ljubav prema nama. Bog je pokazao svoje čovjekoljublje. Bog voli i ljubi svakoga čovjeka. Došavši među nas u ljudskom liku pokazao nam je kako bi trebalo živjeti, kao Božji čovjek, kao stvorenje koje je na sliku Božju stvoreno. Nije bitan uspjeh, nije bitno bogatstvo niti cijenjena karijera, već ljubav prema bližnjemu. Ne gledati da je samo meni dobro, da ja nešto postignem, nego da i drugome bude dobro. Jer ako ne ljubim bližnjega kojega vidim, kako ću ljubiti Boga kojega ne vidim? Na to je pozvan i svatko od nas: da i mi budemo čovjekoljubni. Možda ćemo se iznenaditi pa reći kako je to sasvim uobičajeno, kako se to podrazumijeva, jer nisam ni s kime u zavadi niti ikoga mrzim. No, čovjekoljubnost je više od izostanka mržnje i zavađenosti s drugom osobom.

Dok su Josip i Marija bili u Betlehemu, a njoj se navršilo vrijeme da rodi, kako se moglo dogoditi da za njih nije bilo mjesta u svratištu? Za Boga koji je odlučio postati čovjekom, nije bilo mjesta u svratištu. Ima li mjesta za Isusa u svratištu mojega srca?

„Čestitajući Božić, sjetimo se nevoljnika, bolesnih, siromašnih i osamljenih!“

Opet ćemo mi po svome pa reći da nikoga ne mrzimo, ali volim li ja drugoga? Naš Bog postao je naš brat i poziva nas da i mi jedni u drugima vidimo braću i sestre. Nakon Isusova rođenja u mome srcu ništa ne može biti kao što je prije bilo. Mora doći promjena. I to promjena na bolje. I kad budemo pristupili jedni drugima da im čestitamo Božić, pristupimo si kao braća i sestre! Posebno se sjetimo onih za kojih i danas nema mjesta u svratištima, onih koji su u nevolji, siromašni, bolesti i osamljeni! Neka nas ove svete noći obasja njegova slava koju nam je kao novorođeno Dijete pokazao. Trudimo se i mi živjeti Bogu na slavu, slaveći Boga svojim životom i ljubeći svakoga čovjeka! Prihvatimo i sami poziv anđela i postanimo miljenicima Božjim, kako bismo dospjeli do onog nebeskog Betlehema u kojemu ćemo se mi konačno roditi za nebo!“, poručio je vlč. Florijan.

Na kraju polnoćke župnik Ivan je, stavši uz ambon, čestitao: „Svima sretan i blagoslovljen Božić, posebno onima koji nisu mogli doći, ili su bolesni ili spriječeni, evo na njih mislimo. Neka vam svi ovi dani budu ispunjeni blagoslovom. Hvala vam!“

Župljani su odgovorili razdraganim pljeskom i predslavitelj je zaključio misu trostrukim blagoslovom, a završnu pjesmu „Narodi nam se kralj nebeski“ povele su naše zboristice s. Vianea Pezer, Danica Andrašević i Božena Matić.

Poslije polnoćke stariji su župljani pohrlili k župnoj betlehemskoj štalici koju su brižno uredili župljani uz veliku pomoć naših župnih pastira i vrijedne sakristanke s. Marije Jerković. Betlehemski prizor jaslica u štalici, svete obitelji, pastira, životinja (vol, magarac, ovčice) uz okićene jele i simboličnom zvijezdom repaticom tradicionalni je ures u božićno vrijeme u svakoj crkvi pa tako i u našoj, a posebice mu se vesele i dive najmlađi župljani, dok stariji ispred retfalačkoga Betlehema zastaju u molitvi. 

Priredila: Nevenka Špoljarić