Svetkovinu Svih svetih prvi put smo proslavili misama na grobljima

Svetkovinu Svih svetih svečano smo tijekom pet euharistijskih slavlja proslavili u našoj župi. Dvije su mise po prvi put u 61. godini postojanja župe slavljene na groblju Retfala i Mađarskom groblju (Mađarska Retfala), s pripravljenim oltarom uz zgrade posljednjeg ispraćaja, te su, nakon misa i zajedničke molitve za sve vjerne mrtve, blagoslovljena počivališta pokojnika.

Posebnost prvog misnoga slavlja na Retfalačkom groblju gdje je „Aleja branitelja Domovinskoga rata“ je ta što je zadnja misa slavljena 1991. godine u tadašnjoj privremenoj župnoj crkvi – grobnoj kapeli grofovske obitelji Pejačević (sagrađenoj 1891. god. u stilu kasnog historicizma), a nakon izgradnje i blagoslova župne crkve (11. ožujka 1991.) na svetkovinu Svih svetih vjernici su kod središnjeg križa zajednički molili, dok su mise slavljene samo u župnoj crkvi.

Mise na dvama osječkim grobljima predvodio je i propovijedao župnik Ivan Jurić, suslavio župni vikar Florijan Zagorščak, a sudjelovali su đakon Darko Endrich i bogoslov Aron Čeke. Mnoštvo je vjernika iz naše i brojnih drugih župa radosno pribivalo u misnom svetkovanju u 11 sati na Retfalačkom groblju gdje je liturgijsko pjevanje pratio Mješoviti župni zbor uz ravnanje Ivana Bošnjaka i klavijaturnu pratnju Antuna Ivankovića, te HOPGD „Zrinski“ (dio članstva su retfalački župljani) kojim je ravnao Jure Jurković. Na Mađarskom groblju pjevao je župni zbor.

Župnik Ivan mise je prikazao i na kraju predmolio sa vikarom Florijanom molitve za pokojne: župnog upravitelja i župnike (Nikola Kerčov, Željko Pavličić, Antun Jarm), svećenike i redovnice koji su služili u retfalačkoj župi i one sahranjene na župnim grobljima, mlade i pokojnike umrle poslije duge bolesti, umrle iznenadno, samoubojice, bračne parove, roditelje, djedove i bake, braću i sestre, rođake i susjede, za malu djecu i za poginule/preminule hrvatske branitelje.

„Na ovomu groblju ima mnoštvo svetaca koji nisu upisani u kalendare“

Uvodeći u misno slavlje na groblju Retfala, vlč. Jurić je promišljao o razlogu sabiranja u zajedništvu na groblju, kazavši: „Danas smo u mislima s našim dragima, osjećamo ih u svome srcu i sjećamo se njihovih lica, malo nas to potresa. I svatko od nas postavlja pitanje: Je li to kraj, je li to ljudski život? Neki će reći, na žalost, jest, ali mi koji smo na misi, ne možemo tako reći, nego: 'Oni žive pred licem Božjim.' Kao što smo izašli iz majčine utrobe, a nismo ju poznali, tek nam je spoznaja kasnije narasla, tako smo sada u utrobi zemlje. Pitamo se: 'Gdje je Stvoritelj?' Spoznajemo ga postupno, polagano; On nam se objavljuje, govori i ljudskoj savjesti. Tko su 'oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj', čut ćemo danas u evanđelju (Otk 7, 2-4.9-14). To su oni koji ovdje počivaju, koji su sjali pred nama, prosipali dobrotu i puno toga pa i materijalnog ostavili tebi i meni. To je vidimo propadljivo, ali što nije propadljivo? Dobrota i ljubav; oni su nas privukli ovdje na groblje i ta dobrota nosi nas u nebo pred Božje lice. Na ovomu groblju ima mnoštvo svetih tjelesa, mnoštvo svetaca koji nisu upisani u kalendare, ali koji su odživjeli stvarnost ovoga života i pokazali nam primjer. Jednostavno su 'odjetjeli', ne da ih nema, nego su izašli van iz utrobe zemlje, kao što ćemo ti i ja isto izaći. Vjerujemo da se mrtvima život mijenja, a ne oduzima. Pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima. Tako kaže molitva Crkve. Zato današnji dan razlikujemo od sutrašnjeg – danas je Dan svetih, Svih svetih. Koliko god mi kukamo, više je dobra nego zla. Danas slavimo ljudsku dobrotu, ljudsku svetost i želimo spojiti nebo i zemlju. Nisu li spojeni, baš ovdje, na groblju? Želimo biti svi sveti, biti dobri i zato, prije ove svete mise, odbacimo mržnju i zlo! Sutra ćemo malo drukčije pristupiti slavlju i s pokajanjem tražiti od Boga izlječenje naših rana. A danas nema rana. Danas na nebu sunce sve jače izlazi i u njemu kao da nam oni govore: 'Nemojte biti tužni, žalosni. Mi smo postigli ono za čim vi čeznete jer nemirno je srce ljudsko. Kaže sv. Augustin: 'Nemirno je srce moje, Bože moj, dok se ne smiri u tebi.'“

Svetkovina nas poziva na svetost: dobrotu, ljubav, nesebičnost!

U propovijedi je vlč. Jurić razložio kako su vjernici došli na groblje, stati uz „grobno mjesto onih koje je Bog pozvao k sebi jer to vjerujemo“ pozivajući okupljene neka probude nadu da su pokojni pred Božjim licem, a „njihova dobrota, nama bliskih i dragih osoba, je ta koja je privukla dolazak na groblje jer se dobrote sjećamo“. „Dobrota nas nosi, to je kategorija Boga živoga jer stvoreni smo na Božju sliku. To znači da smo besmrtni. A što znači da smo besmrtni i koji je tome dokaz? Nitko od nas ne želi umrijeti, nikome to nije ugodno i nismo zato nevjernici, nego u nama postoji zakon: 'Neću umrijeti, nego živjeti'. Isus govori (Ivan 14, 2-3): 'U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem pripraviti vam mjesto.` Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.' To Bog čini! Danas, uklapamo li se, mi, baš u ovo Matejevo evanđelje (Mt 5, 1-12a) o 'blaženima'? I siromašni, i bolesni i jadni i tužni, i krotki i progonjeni… i što već mnogi od nas na ovoj zemlji nisu prošli.  To blaženstvo nas vodi u nebo. Ako sada, možda, patimo i, ukoliko i trpimo (nema čovjeka koji ne trpi) opet nas vodi nada da smo slika Božja i pozvani na svetost. Što je svetost? Imamo iskrivljenu sliku svetosti. Obično mislimo na prikaze svetaca u crkvi s kojekakvim iskrivljenim glavama, očima pa čak i kad se djeca rugaju u školi kažu: 'Ovaj se pravi svetac.' Ne, nije to svetac. Svetac je prije svega dobar čovjek! Prilikom sprovoda ljudi o nekomu kažu: 'Bila je to prekrasna žena', 'Bio je predivan čovjek'. To ide pred Boga. Danas je blagdan Svih svetih i svi, baš svi, pozvani smo na svetost, a to znači na dobrotu, ljubav, nesebičnost! Obično nas takvi ljudi oduševljavaju, raduju i privlače. Zato nam je danas nebo bliže, nego ikad“, zaključio je vlč. Jurić.

Biti mirotvorac znači težiti nutarnjem miru i mijenjanju svoje duše

Uz dvije jutarnje mise u župnoj crkvi je održano večernje slavlje koje je predvodio vikar Florijan, a liturgijsko zborno pjevanje na koru je orguljski pratila Ivana Ševerdija. Propovjednik je, potaknut ulomkom evanđelja, razmatrao o blaženstvima, kazavši: „Blaženstva koja Krist donosi uvijek su imala važnu ulogu u našoj vjeri, dotle da neki blaženstva nazivaju i 'srcem evanđelja'. Zato bi u mnogo čemu blaženstva trebala utjecati na crkveno, ali vjerničko življenje.
Promatrajući Sveto pismo u njegovoj cjelovitosti, možemo uvidjeti poveznicu između deset zapovijedi i blaženstava. (…) Jedno od blaženstva veli: 'Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!'… Mir je djelo pravde i ljubavi. Gotovo cijela ljudska povijest bila je krvava, pogotovo prošlo stoljeće. I danas, slušajući ili čitajući vijesti, malo-malo pa negdje neki sukob. Zadnjih osam mjeseci, nažalost, slušamo svakodnevno o sukobu u Ukrajini. Neke su svjetske regije poznate po trajnim sukobima do te mjere da se kaže za njih kako 'tamo mira nikada neće biti'. Ima li onda uopće smisla zauzimati se za mir? Naravno da ima. Mir ne smijemo i ne možemo izgrađivati polazeći od sebe. Pravi mir svoj temelj ima u Bogu, a ne u čovjeku pa bio taj čovjek i rimski car. 'Samo je u Bogu mir, dušo moja' (Ps 62,2), reći će psalmist. Pravi je mir neodvojiv od Kristovog mira. Svojim je križem Isus donio mir svijetu izmirivši svijet s Ocem. Nakon uskrsnuća, sveti Ivan nam svjedoči kako su prve riječi Uskrsloga apostolima: 'Mir vama!' Krist je taj pravi mirotvorac! On nas sve poziva nasljedovati Njega da i mi budemo mirotvorci.... Kako mi, danas, možemo biti mirotvorci? Trebamo težiti za onim nutarnjim mirom, mijenjanjem svoje duše. Da bismo uživali taj mir, potrebno imati ispravan odnos s Bogom, drugima, svim stvorenima, ali i sa samim sobom… Nemojmo čekati neki sukob ili neku nesreću da počnemo raditi na ostvarivanju Kristova mira ovdje na zemlji! Uradimo to već danas! Unesimo Kristov mir u naše odnose, bilo sakramentom pomirenja, bilo međusobnim opraštanjem!
Dok se danas spominjemo svih nama znanih i neznanih svetaca, spomenimo se i svih onih neznanih junaka, neznanih mirotvoraca. Svih onih koji su svoj glas podigli i nisu prestali vikati za mir kada to nije bilo zgodno ali onih koji su na zlo uzvraćali dobrotom. Nek' nam njihov primjer bude pred očima i neka ih Krist, Knez mira, sve nagradi vječnim mirom, gdje se i mi nadamo doći i vječno sa svima svetima uživati spokoj sinovstva u Bogu.“

Tekst: Nevenka Špoljarić

Fotografije: N. Špoljarić i Danijela Šandor