Nedjelja Božjega milosrđa

Druge vazmene (Bijele) nedjelje, na kraju vazmene osmine, proslavili smo 24. travnja euharistijskim slavljima svetkovinu Božjeg milosrđa. Prije misa župljani su molili krunicu Božjemu milosrđu. Molili su i za osobne nakane uz sliku Milosrdnog Isusa u crkvi kod ispovjjedaonice.

Večernje euharistijsko slavlje predvodio je i, nadahnut biblijskim čitanjima, propovijedao župnik Ivica Martić. Liturgijsko pjevanje Zbora mladih uz ravnanje Ivane Ševerdija orguljski je pratila Katja Cvenić. Misnom zajedništvu (prvi puta od pandemijskoga vremena) pribivali su članovi Zajednice Vjera i Svjetlo – Plamen ljubavi koji su, prije mise od 16 sati, imali druženje uz kreativni duhovni program.

Duh Božji vraća u život – Božja prisutnost uvijek donosi mir

„Dragi prijatelji, danas gledamo prizor okupljanja Isusovih učenika nakon njegove smrti. Najvjerojatnije da su se učenici nastavili sastajati u dvorani posljednje večere. No, poslije Isusove smrti dvorana sastanka više nije bila ista. Učenici su bili traumatizirani mukom i smrću svoga učitelja. Prepričavaju što je tko vidio ili čuo od posljednjih Isusovih časova. Učitelja više nema, sada samo misle kako su oni na redu. Osluškivali su svaki korak neprijatelja, šum vjetra, svaki zvuk činio im se prestrašan… Strah je ono što najviše koči čovjeka. Zbog strahova mnoge osobe nisu završile studij, našle bračnog druga, postigle uspjeh u poslu, sačuvale zdravlje... Strah se ubraja u jednu od najrazorniji sila na zemlji. On nas paralizira da ne vidimo izlaz i put. Strah je za mnoge duhovne oce najveći čovjekov neprijatelj. On je zapravo najveći neprijatelj vjere! Jer vjernik se ne bori protiv nevjere, vjernik se bori samo protiv jednog neprijatelja kojeg nazivamo strah. Strah je drugo lice našeg nepovjerenja u Boga“, razloženo je u propovijedi te je župnik nastavio promišljati o Duhu Božjemu koji vraća u život, kazavši: „Dok su tako učenici u razgovoru mjerili svoju hrabrost i čekali što će se dalje zbiti, Isus dolazi među njih. Pozdravlja ih svakidašnjim pozdravom onoga vremena: 'Mir, vama!' To nije samo želja za mirom. Ovaj pozdrav ima dublje značenje: 'Bog vam dao svako dobro!'… Božja prisutnost uvijek donosi mir. Nakon riječi, potrebna je gesta, potreban je Gospodinov dah. Bog zna da čovjeku nisu dovoljne samo riječi, on zna našu potrebu za znakom. Vidimo znak koji nas vodi na početke, na knjigu Postanka, na opis stvaranja čovjeka. Tek kada Stvoritelj dahnu, nastaje život. Nije bila dovoljna samo riječ. Sve drugo stvara uz Riječ, ali za čovjeka potreban je, uz riječ, i Božji dah. Bez Božjega daha nema života! Mi zapravo dišemo Božji dah. Taj dah je primanje Duha Svetoga. Duh Sveti je osoba koja snažno povezuje Isusa s Ocem. Duh Sveti ima istu ulogu, a to je da nas poveže s Bogom… Prorok Ezekiel pak veli da dahom Gospodnjim oživljuju usahle kosti. Duh Božji vraća u život! To je upravo trebalo Isusovim učenicima snaga da nastave život. Nakon daha, Isus ih šalje u misiju otpuštanja grijeha. Božja ljubav i dobrota veći su od svakoga grijeha. Zato slavimo danas nedjelju Božjeg milosrđa i čujemo Isusa koji jednostavno ulazi i kaže: 'Mir, tebi!'… Isus je zato i umro, zbog  oproštenja naših grijeha. On je platio cijenu za sve nas. Naša dobivanje te spasonosne milosti događa se u sakramentu ispovijedi. Praštanje je nastavak stvaranja. Kad ti netko skine teret, kao da se ponovno rađaš. To možemo činiti na zemlji jedni drugima, skidati terete – praštati. Tada nastavljamo Božje djelo i oblikujemo čovjeka na Božju sliku. Da bude svet i bez mane kao Krist.

Vjera je povjerenje, ljubav, dublji odnos bez da opipaš, vidiš!

Jedan od učenika kvari priču dvorane posljednje večere. To je onaj isti učenik koji domalo reče: 'Idemo i mi umrijeti s njim.' Sada ga nema u zboru učenika. Toma Blizanac - zvani Nevjerni. Usjekla se Tomi u misli buka svjetine, drama Getzemanija i muka Kalvarije. Ne može se Toma pomiriti s činjenicom da Gospodina nema, da se Bog pokazao opet nejakim. Toma je hrabar, ali Toma je i pesimist. Zašto Toma nije vidio Uskrslog? Zato što ga nema u zajednici. Bog od početaka želi zajednicu; brak - zajednicu dvoje ljudi; potom novi brak - zajednicu Izabranog naroda – Crkvu i Krista Zaručnika. Bog nas vidi samo u zajednici! On nas spašava zajedno jer je Otac sviju ljudi. Ima nešto snažno što ipak možemo naučiti od Tome - Toma ne razdvaja Uskrs od križa, proslavu od muke. No, ni Isus sam to ne čini. On uskrisava s ranama. Da, draga braći i sestre, s ranama! Rane će uskrsnuti koje pripadaju teškom životu. U nebo ćemo samo preko križa. U nebo se ne ulazi bez rana. Dakle, muka, rane pripadaju zemlji, ali pripadaju i nebu. Zahvali Bogu na ranama koje si zadobio kroz život. Naše su rane identifikacijska karta da smo Isusovi! Zar ti njegova ljubav nije dovoljna? Zahvali na križu, na muci! Sve je to dio života i priprava za vrhunac u Nebu. Bog nam daje takve časove u kojima sve izgleda kao noć. Ne boj se svojih križeva! Prava vjera prolazi križeve, patnje, časove koji nisu lagani. Koliko li smo puta htjeli odustati od puta na koji nas Bog zove? Usmjerimo svoje misli prema Bogu, a ne svojim nesigurnostima i izdaji! Bog čeka i govori: 'Mir, vama!' A ti njegovo stvorenje odgovori svojemu Stvoritelju, ili kad' se uplašiš, reci: 'Gospodin moj, Bog moj.' Bog se brine za tebe, Bog sve zna. Molimo Gospodina da budemo vjerni! Tomi je bilo dovoljno da vidi Isusove rane i povjerova. Čak ih nije morao niti dodirnuti. Gospodin moj i Bog moj! Dvaput govori jedno te isto. Toma ne samo da vjeruje on je uvjeren. Isus nas vodi ovim događajem do vjere. Želja je i naša da vidimo Isusa, da ga opipamo. Kad' se nešto vidi, kad' se opipa, to je to. Ali, onda ne treba vjera! Isus želi da uđemo u dublji odnos s njim, dublji čak i od njegovih apostola. To je odnos vjere da je Bog tu i onda kada ništa ne osjetimo i kad ništa ne vidimo. Vjera je povjerenje, vjera je ljubav.“

Priredila: N. Špoljarić