Cvjetnica i blagoslov grančica masline

Nedjelju muke Gospodnje (Cvjetnicu) svečano smo proslavili 10. travnja na euharistijskim slavljima. Slušali smo u obredu navještaj Muke Gospodnje (Lk 22, 14 – 23, 56) i svećenici su obredno blagoslovili grančice masline. S grančicom u ruci na Cvjetnicu smo slavili Isusov kraljevski ulazak u Sveti grad. 

Euharistijsko slavlje u 11 sati, kojemu je pribivalo mnoštvo djece i obitelji, pjevanjem je animirao Dječji župni zbor uz vodstvo Marijane Matijević, a misu je predvodio i propovijedao župni vikar Krešimir Iljazović. Prije početka mise vjernici su na ulazu u crkvu uzimali grančice masline, a u svečanom ozračju svećenik je pročitao navještaj te potom u obredu poškropio svetom vodom vjernike s grančicama u ruci. Uvodeći u homiliju Iljazović je podsjetio da slavljem Cvjetnice ulazimo u Veliki ili Sveti tjedan značajan svakomu kršćaninu.

Imati viziju križa znači, poput Gospodina Isusa, nositi križ

„Na današnji dan Gospodin Isus dolazi pred svoju sudbinu; posljednji su dani njegova zemaljskoga života i u tim danima on je blizu onomu što ga čeka – blizu je križa, blizu našega otkupljenja. Ulazi u Jeruzalem na blagdan Pashe kako bi izvršio sve ono što židovski zakon propisuje za vjernoga Židova. U evanđeljima ova se Pasha spominje kao treća koju je Gospodin Isus proslavio. Upravo ova Pasha na koju on ide bit će posebna Pasha koja je nešto više i u kojoj se neće žrtvovati janje, tele… nego žrtvovat će se sam Jaganjac Božji za grijehe cijeloga svijeta, za sve nas. Isus je toga svjestan, a učenici su radosni. I dok Isus ulazi u selo svi ga radosni dočekuju. Ulazi u svoje mjesto i dočekuju ga kao kralja i raspoređuju u svojim glavama koje će imati funkcije kada Isus postane kralj, sruši okupatora i postane dugo očekivani mesija, osloboditelj od Rimljana, strane vlasti. Nisu shvatili Isusa ni Veliki petak.

U prvom evanđelju koje smo čuli u obredu blagoslova grančica Isus šalje učenike da nađu magare i, ako ih to pita što će im, neka kažu: 'Gospodinu treba.' Dio puta do križa i spasenja Isus ima u viziji i s tom vizijom uzlazi u Jeruzalem, zna što ga tu čeka i da će biti razapet. Današnja Nedjelja muke Gospodnje i nama hoće posvijestiti kako i naš kršćanski život mora biti vizija križa, život u kojemu je križ u središtu. U nas ima puno situacija i vrlo često i sami, možda, živimo kao oni koji su se odmaknuli od križa, kao oni koji ne razumiju. Zašto treba gledati križ? Što je uopće poanta ulaska u Jeruzalem, pripreme za muku i sam križ, razapinjanje i što to znači za mene, za moj vjernički kršćanski život? Imam dojam da nas je svijet razvodnio, opustio i kao da nam godi to što kažu živite kao kršćani i sve je to super, a to ono što nije utemeljeno u kršćanstvu, drugi hvale. I gledaju kršćane s vizijom kakvu su imali Židovi koji su čekali Isusa; hvale ga i sve je super jer su dočekali Spasitelja. A ne razumiju kakav je to Spasitelj, kakav je to križ.

Posvijestimo si, upravo danas, bez obzira koliko ljudi hvalili nas, zapravo se iz srca treba hvaliti križem, središtem križa u vlastitom životu, a ne da je križ samo privjesak na lančiću, ukras u (vašim) kućama ili na oltarima. Isus je središte! Križ mi je svećeništvo – odustajem; križ mi je redovništvo – odustajem; teško mi je slušati župnika, kapelana, biti aktivan u župi – odustajem, teško mi je… Ali, moram nositi svoj križ! Koliko god on bio težak, ne mogu odustati od svoga braka, odustati od svoje obitelji, svećeničkog i redovničkog poziva i to sve samo da meni bilo lijepo. Moramo živjeti uz Isusa svjesni da u životu, bez obzira koliko bilo lijepo, mora biti vizija križa! Ne možemo odvojiti svoju vjeru, kršćanstvo od središta, od križa. Ulazeći dublje u otajstvo svoje vjere, sebi posvijestimo da uvijek poslije Velikog petka dolazi radost i veselje. Bez obzira što nam je teško, ali poput Gospodina, idemo nositi križ! Ne bježimo od odgovornosti našega križa jer Krist to za nas čini i poziva nas svaku Cvjetnicu, svaki Veliki petak, svaki dan u godini da uzimamo svoj križ i idemo za njim!“

Župnikova poruka o Isusovoj ljubavi 

Na kraju mise župnik Ivica Martić obratio se župljanima i, osim župnih obavijesti, podsjetio je sabrane na Božju ljubav prema nama, na Isusovu ljubav u patnji, poručivši: „Ljubav pogođena u tijelu, bila je pogođena u duši i u svojoj srži, to je Isusova patnja; trpio je u tijelu, dušom je trpio, a trpio je i jer je njegova ljubav bila ranjena. Unatoč tome što su ljudi oko njega bili katastrofa, u njemu ne vidimo ni traga srdžbe ni ljutnje, ni straha ni umora, on do kraja ljubi. On vojniku kojemu je Petar odsjekao uho vraća zdravlje, cijelo vrijeme čini dobro kad ima najveći razlog biti nezadovoljan. To je Cvjetnica. Ponijet ćemo ove blagoslovljene grančice u svoje dom, u svoju kuću, stavimo ih negdje na vidljivo mjesto! To je ljudski život u kojem je sabrana radost jednog trenutka, a sva radost i ljubav, pretvori se u očaj i patnju, ali valja sačuvati dostojanstvo i ljudskost, valja se ponašati onako kako se ponašao Isus! Imat ćete priliku u svojoj kući i u svojoj obitelji pokazati da ih volite do križa, do trpljenja, do boli, do smrti, do očaja, do osamljenosti; da ste tu za njih kako je bio Isus za nas. Neka nam bude blagoslovljena ova nedjelja! Vidimo se kroz ova tri dana i u zajedničkoj molitvi.“

O drukčijem pogledu na Isusa kroz križ i uskrsnuće

U propovijedi na misi u 9 sati župnik Ivica je u homiliji potaknuo na promišljanje zašto je Isus za mene kralj i kakav je moj pogled na Isusa i križ. „Toliko puta imali smo priliku uvjeriti se kako dvije osobe gledaju na istu stvar, a ne doživljavaju je jednako. Svatko ima drugu perspektivu, gleda tu stvar iz drugog ugla, koji mi možda i ne razumijemo. Vide možda nešto što ja ne vidim. Neki detalj koji meni ne predstavlja ništa posebno, tom drugom je jako važan. Zato se, u nekim situacijama, dobro posavjetovati s nekim tko ima bolji pregled te situacije. Inače, dolazi nesporazuma. Upravo o time bih danas s vama promišljao. Toliko puta u Svetom pismu smo se uvjerili kako čak i apostoli koji su  s njime cijelo vrijeme unutar te  tri godine javnog djelovanja, ne razumiju. S jedne strane je Isus, a s druge Židovi i njihova  tradicija. Danas slušamo o Isusovu ulasku
u Jeruzalem. Dočekan je kao kralj.  Kao obnovitelj velikog Davidova kraljevstva. Kraljevstva koje je bilo i nestalo. Smatraju Isusa onim koji će jednom doći. Evo upravo sad će, samo još malo i pokorit će neprijatelje. I danas ulazi u grad kao kralj. Uskoro će se zakraljiti i preuzeti vlast, a mi ćemo biti uz njega. Dobiti ministarske fotelje. Kao da  sjedili na ušima tri godine. Upravo, na Veliki četvrtak navečer pa onda i Veliki petak njihovi snovi o vlasti će se rasplinuti. Izbičevan, izrugan i na   kraju razapet Isus. A Isus? On dolazi navijestiti ono neprolazno Kraljevstvo. Ono koje počinje nutarnjom promjenom svakoga od nas, okrenuti se u potpunosti drugima, a ne zatvoriti u sebe. To Kraljevstvo, za razliku od Davidova za koje su Židovi smatrali da će se obnoviti, ne nastaje ratom  i nasiljem, nego obraćenjem srca. A kakav je naš pogled na Isusa? Gledamo li na njega kroz prizmu križa i uskrsnuća ili je on za nas jedan od mnogih dobrih ljudi koji su živjeli?  Izgleda da smo mi kao vjernici i Crkva iz vida izgubili upravo križ koji je u temelju naše kršćanske vjere. Mnogi ugledni teolozi upravo to postavljaju kao temelj krize - izbjegavanje pitanja križa i patnje. Upitajmo se danas zbog čega je Isus naš kralj? Je li on naš kralj samo dok nam je u životu lijepo i krasno ili i onda kada smo u boli, tuzi i patnji, kada treba nositi križ i ići zajedno s Isusom na križ?“

Priredila: N. Špoljarić