Proslava treće nedjelje došašća: paljenje Svijeće pastira/radosti i Nedjelja Caritasa

Euharistijskim slavljima, uz pjevanje župnih zborova, proslavili smo, 12. prosinca, treću nedjelju došašća i Nedjelju Caritasa. Radosno misno zajedništvo i slavlje euharistije u 9 sati je predvodio i propovijedao župnik Ivica Martić, a liturgijsko pjevanje animirao župni zbor kojim je ravnala s. Vianea Pezer. Misi je prethodila pobožnost krunice Božjega milosrđa koju su predmolile liturgijske čitačice Matea Kuleš i Darinka Škaro.

Nakon što je zbor s narodom Božjim otpjevao dvije strofe ulazne pjesme Zlatnih krila, slušali smo duhovni poticaj uz upaljenu treću svijeću na adventskom vijencu u crkvi: U tami je zapaljeno svjetlo, u pustinji se podigao glas; naviještena je Radosna vijest koja i nama govori: Gospodin dolazi; pripravite mu put jer je blizu. Uresite svoju dušu; dopustite Bogu da ju pročisti svojim milosrđem i oproštenjem grijeha. Ivan Krstitelj nije svjetlo, nego njegov svjedok i onaj koji ga širi. Dok palimo treću svijeću, Svijeću pastira i Svijeću radosti, na našemu vijencu, svatko je od nas pozvan biti plamen koji svijetli i grije radošću. Pastiri su imali bistre oči te pozorno i veliko srce da bi vidjeli u noći ono što su drugi previđali i na danjemu svjetlu. Nisu bili navezani na zemaljsko, a ta je sloboda nosila i hrabrost. Oslobođenost od straha oslobodila je radosnu pjesmu. Dođi, Gospodine!  Čekamo te s upaljenim svjetiljkama. Zaogrni nas  svojim svjetlom i podari novu pjesmu.

Uvodeći u misu, predslavitelj je podsjetio na put s Gospodinom kojemu idemo u susret u došašću, ali „ako nemaš odnos s Gospodinom u ovome svijetu , možeš izgubiti radost“, kazao je te potaknuo na promišljanje o izgrađivanju osobnog odnosa s Gospodinom u kojemu se krije „olako gledanje na svoju prošlost koje priječi gledanje u svoju budućnost i u radost“.

Pozvani na radost i djela ljubavi jer Bog nama ide u susret

Potaknut čitanjima Božje riječi (Knjiga proroka Sefanije - Sef 3,14-18a;
Poslanica sv. Pavla apostola Filipljanima Fil 4,4-7) i navještajem svetoga Evanđelja po Luki (Lk 3,10-18), župnik Ivica je uveo u razmatranje duhovnoga sadržaja radosti kojom iščekujemo i dočekujemo Boga koji nam ide u susret. „Prorok Sefanija živio je u 7. stoljeću prije Krista. Živio je u to vrijeme kralj Jošija koji se dao u obnovu hrama. Pri obnovi našli su u zidovima hrama svitke Biblije. To je tako fasciniralo kralja da ga je taknulo na suze, duhovni zanos i pokajanje. Pozvao je narod na obnovu srca! Iako prorok Sefanija govori o danu Božjeg gnjeva zbog otpada naroda od svoga Boga, on ipak vidi nadu za onaj sveti ostatak i poziva na(s) radost zbog Gospodinova dolaska. Možemo li mi, bez obzira na udaljenost mnogih od Boga, pozvati sebe i svoje najbliže da ne izgubimo radost, da nam srca ne otežaju u brigama, da ne izgubimo nadu u sebi? To je znak naše vjere i pouzdanja u Boga; da bez obzira kako izgleda sve u svijetu, Bog nama dolazi - ide nam u susret. Pavao, dok se nalazi u zatvoru, ne gubi nadu i piše Filipljanima: 'Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – očitujte svoje molbe Bogu.'  To je opomena koju mnogi od nas trebaju čuti u ovo naše vrijeme! U vremenu iščekivanja, okupljeno mnoštvo pita Ivana: 'Što nam je činiti, dok čekamo Gospodina? Što nam je činiti?' Što je nama činiti? Ivan vrlo jednostavno objašnjava: 'Neka u vama ne ugasi ljubav.' On ne poziva na neke velike žrtve, već na djela ljubavi. Očekujemo li Boga koji je radost, onda u radosti valja i živjeti! Ivan ne govori o nekim velikim idejama. On poziva na praktične, jednostavne stvari; poziva na jednostavan život. Samo tako ćemo dočekati Gospodina. Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako. Netko  je rekao: „Čovjek se ne pamti po tome koliko je u životu prikupio, već koliko je podijelio.“ A mi, olako prestajemo biti dobri prema drugomu, dobrota pomalo iščezava, a time i Svjetlo Gospodinovo. Imamo li opravdanje, ako u svijetu izgubimo svoju dobrotu prema drugima? Ivan nas poziva da ne izgubimo srce jedni za druge, poziva na radost! Kako kaže sv. Toma Akvinski „radost nastaje zbog prisutnosti onoga koga se ljubi“. Ako je Bog među nama, onda naša radost mora biti postojana. Premda ga svijet ne vidi, mi ga vidimo očima vjere“, kazao je župnik.

Živjeti došašće s odsjajem stava: radosti, molitve i zahvalnosti

„Postoje dvije naše radosti. Radujemo se zbog Gospodina i radujemo se u Gospodinu. Kako je rekao njemački filozof Friedrich Wilhelm Nietzsche: „Da sam na kršćanima vidio radost i sam bih povjerovao.“ (Vjerovao bih u Boga koji bi znao plesati). Vjera otvara prostor radosti. Vodimo li mi računa da ne izgubimo radost, povjerenje u Boga? To je naše najveće svjedočanstvo. Pavao veli: Ako pravo radiš vedrinom odsijevaš. Radimo li nešto krivo i jesmo li zbog toga prodali radost svoga srca svijetu? Radost, molitva i zahvalnost, tri su stava koji trebaju obilježiti vrijeme došašća. Profesor Ivica Šola nedavno lijepo reče: „Kad iz povijesti potjerate jednoga Boga, otvarate prostor za mnoštvo bogova: mesije tako niču na svakom koraku, mesije koji ljude spašavaju od sveg', osim – od njih samih“, podsjetio je propovjednik te naposljetku ispričao priču o samostanu  koji je „u prošlosti bio naseljen stotinama odanih redovnika koji su molili, obrađivali polja i služili siromašnima, ali sada se iz raznih razloga stanovništvo samostana smanjivalo sve dok nisu ostali samo četvorica redovnika“. Međutim, u samostanu  „na zalasku života“ vremešni su se redovnici, u potrazi i iščekivanju Mesije (onoga koji ima doći), promijenili tako što su se odnosili jedan prema drugomu s više poštovanja, a dan su počinjali i provodili u radosti, više se smijali i radost prenosili izvan samostanskih zidova te su „ljudi počeli dolaziti na misu u samostan i tražili su redovnike za duhovno vodstvo, a glas se proširio među njihovom obitelji i prijateljima te su ubrzo mladi u gradu počeli razmišljati o ulasku u samostan, i za nekoliko godina taj je samostan bio živ i napredan“.

„Vratimo li radost u obitelji i djeca će biti radosnija, češće će se zadržavati u radosti. Pobrinimo se da ništa ne ugasi radost! Molimo Gospodina da obnovi radost u nama“, zaključio je župnik.

Naposljetku misnoga slavlja, slušanja kršćanske meditacije i čitanja župnih obavijesti, župnik Ivica je pripomenuo da je milostinja ove nedjelje namijenjena  potrebama Caritasa, te prije završnoga blagoslova poručio: „Molimo da u nama bude žive radosti!“

Priredila: Nevenka Špoljarić