Oproštaj od vlč. Helmuta Schumachera,
27. travnja na Gradskom groblju u Đakovu i
29. travnja u župi Uzvišenja sv. Križa u Osijeku

Dragi naš Pater,

tako smo vas zvali, vaša djeca u župnoj obitelji u Retfali kojoj ste pomagali rasti u vjeri 33 godine, od rujna 1971. godine do kolovoza 2004. kada smo se, kao i danas, tužnoga srca, zahvalno oprostili na pragu župne crkve u čijim je temeljima ugrađena Vaša sebedarna ljubav i ljubav žive Crkve koja sada moli.

Duhovna ostavština svima nama može se izreći u misli sv. Augustina: "Pjevajte glasom, pjevajte srcima, pjevajte životom", doista, pjevali ste tihim glasom Božjega čovjeka što je dopirao u dubinu srca i to zato jer ste pjevali iskrenim srcem ljubeći Boga i sve nas; pjevali ste životom djelatno pokazujući ljubav Božju na poseban način, osobito u teškom razdoblju za Crkvu i život vjere.

Tko je bio skromni Pater koji je vjernike obilazio biciklom i pješice i iz čijeg su pastorala rasla svećenička i redovnička zvanja?

Ljubeći Crkvu u svemu što čini vlč. Helmut Schumacher bio je ne obični graditelj retfalačke župne crkve Uzvišenja sv. Križa, sebedarni tata-odgojitelj u vjeri, duhovnik, tihi propovjednik i uzorni radnik na njivi Gospodnjoj, donositelj mira, postojano vjeran Bogu i dosljedan. Neumorni graditelj crkve, između svinjaca u kokošinjaca u Retfali, iznimno uporan čovjek čija je ustrajnost utemeljila našu Božju kuću molitvom i hodnjom – stotine puta tijekom komunizma odlazio je ishoditi građevinsku dozvolu, ne odustajući unatoč stalnim odbijanjima i odgodama. Hodio je križnim putom.

Stariji svjedoče i to potvrđuje naš sadašnji retfalački župnik Ivan Jurić: „Došao bi u ured za izdavanje građevinskih dozvola u sedam ujutro i ostajao do kraja radnog vremena. Obukao bi reverendu, sjedio ili stajao u čekaonici, molio krunicu, pozdravljao se s ljudima i čekao da ga prozovu – i tako iznova. Bila je to jedanaesta lokacija koju je tražio župnik, vrijedan i uporan, rekao bih do kraja Božji čovjek – Helmut Schumacher. Upravo ta predanost simbolično je ugrađena i u temelje crkve. Kad su postavljani temelji, skinuo je svoje cipele i stavio ih unutra. Cipele su bile istrošene upravo u traženju građevinske dozvole.“

I sjećamo se s radošću vjeronauka dva puta tjedno u daščanom prostoru nadograđenom na grobljanski mauzolej gdje smo slušali Božju riječ koju je propovjednik Helmut duboko duhovno proživio i iz njegovih usta često je zazvučala drukčije jer je dopirala iz ljubavi, odzvanjajući poput poezije u surovoj stvarnosti. U toj prvoj crkvi-mauzoleju slavili smo mise i sakramente u skromnosti života ugledani na uzornu skromnost župnika, uvijek vedroga osmijeha u svakomu susretu. Sjećamo smo pomaganja obiteljima u nesreći i nevolji, misa završavanih duhovno-duhovitom vedrinom, mudrih savjeta pa i odgojnih metoda u čestite ljude, igranja u dvorištu koje je služilo i za liturgijsku namjenu – pričesti i krizme, pastoralne suradnje sa redovnicama Sestre naše Gospe, duhovne brige za kapelane i sestrice Družbe Marijinih sestara čudotvorne medaljice, udijeljenih blagoslova i svima nam upućenih pravih svetih riječi okrijepe i ljubavi.

U ponedjeljak četvrtog vazmenog tjedna slušali smo sveto Evanđelje po Ivanu (Iv 10,11-18) u kojemu Isus govori: Pastir dobri život svoj polaže za ovce… Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, … i život svoj polažem za ovce. Kolike li je istosti između Dobroga Pastira i našega Patera Helmuta! Naš (bivši) retfalački župnik Helmut, pastir dobri darovao nam je obilje dobra u počecima župnog života vidljivog u crkvenom zdanju i srcem vidljivu ljubav „pastira Dobrog“ u poimeničnom poznavanju župljana na adresi stanovanja. Vjerujemo da i njega Bog prepoznaje po njegovu imenu i primit će ga u svoju slavu.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!