Devetnica Gospi Lurdskoj, propovijed vlč. Vladmira Sabe 8. 2. 2024.
Postoji jedna anegdota koja kaže kako je neki bolesnik vapio da ga Isus ozdravi. Čovjek je bio invalid, nepokretan, no u njemu je tinjala žarka želja da prohoda. Kada ga je medicina otpisala, u njemu je ostalo nešto nade, te se odlučio okrenuti Bogu. Tako je jednom prilikom otišao na jedno hodočašće i dok je išao do odredišta, vozeći se u svojim kolicima, molio je Isusa da ga ozdravi. Kako nije dobivao odgovora, počeo je glasno zazivati Isusovo ime. Vapio je: „Isuse, ozdravi me, molim Te!”, te je zaziv ponavljao nekolika puta. Već pomalo ljut, ali ne gubeći nadu, čovjek se dosjetio i rekao: „Isuse, ako me ne ozdraviš, reći ću te majci!” Vjerujem da se Isus slatko nasmijao na domišljatost ovog čovjeka. Ali ono što je najvažnije Isus ga je ozdravio.
Znate zašto nam je Isus dao svoju Majku Mariju za našu majku? Isus nam je dao Mariju za Majku kako bismo što lakše došli k Njemu! Isus je znao da zbog raznoraznih razloga nekad nećemo moći doći k Njemu s vjerom srca. Možda zbog krivih slika o Njemu, zbog sumnje u Njegovu ljubav, zbog unutarnjih rana nastalih u djetinjstvu.
U posljednje vrijeme, kroz Marijina ukazanja i uslišanja molitvi po zagovoru naše Nebeske Majke, Bog nam pokušava pomoći da ispravimo svoju sliku o Njemu i da mu otvorimo svoje srce. Brojna uslišanja molitvi, ozdravljenja po zagovoru naše Nebeske Majke otkrivaju nam zapravo Božju ljubav. Marija nam pomaže da primimo ljubav i milost koju nam Bog želi dati. Marija nas ne upućuje na sebe, nego nas poput Isusa vodi k Ocu, da mu otvorimo svoj srce, da ga još više uzljubimo i da mu još više povjerujemo. I tko je iskusio Marijinu ljubav, može zaključiti da je ista takva ljubav Nebeskog Oca prema nama.
Svjedočanstvo koje je prvotno bilo objavljeno na radiju Mir Međugorje. Pascale Gryson-Selmeci, Belgijanka, majka dvoje djece, bolovala je od leuko-encefalopatije, rijetke i neizlječive bolesti čiji simptomi nalikuju onima multiple skleroze.
Pascale je bolovala 14 godina. Posljednjih 12 mjeseci više nije mogla ni govoriti. Nakon što je 3. kolovoza 2012. navečer u Međugorju primila svetu pričest, Pascale je osjetila neku snagu. Na iznenađenje svog muža i svojih bližnjih, počela je govoriti i ustala iz kolica.
Evo što ona kaže: Već odavno molim za iscjeljenje. Bolesna sam već više od 14 godina. Uvijek sam bila vjernica, imala sam duboku vjeru, cijelog sam života bila u Božjoj službi. Kada su se pojavili prvi simptomi bolesti, prvih sam godina usrdno molila i preklinjala. I drugi članovi moje obitelji molili su za istu nakanu, no budući da nije dolazio odgovor koji sam očekivala - iako je bilo drugih odgovora! - pomislila sam da Bog za mene ima neki drugi naum. Prije nekoliko mjeseci, moj suprug David i ja osjetili smo jak poziv da odemo u Međugorje.
Ja sam tu bolest u međuvremenu bila prihvatila kao Božji dar. Za to mi je ipak trebalo mnogo godina. Željela bih vam reći što mi je ta bolest donijela. Bez milosti koje su došle preko te bolesti, mislim da danas ne bih bila osoba koja jesam. Ova mi je bolest otvorila srce i pročistila pogled.
Navečer, iako posve iznemogla, Pascale Gryson je s mužem otišla na misu. Evo što ona o tome kaže.
Otišla sam bez respiratora, jer mi je bilo nepodnošljivo držati taj teški aparat na koljenima. Zakasnili smo. Došli smo tek na Evanđelje. Čim smo došli, počela sam se moliti Duhu Svetomu. Bila sam puna neke radosti koju ne mogu opisati. Molila sam Ga da ispuni cijelo moje biće. Ponovila sam svoju želju da Njemu pripadam, tijelom, duhom i dušom… Svetu Pričest željno sam iščekivala. Muž i ja čekali smo u redu iza crkve. Jedan je svećenik prolazio s Tijelom Kristovim. Prošao je pored ljudi koji su stajali u redu i došao ravno k mom mužu i meni. Oboje smo primili pričest i maknuli se da napravimo mjesta drugima, i da u sabranosti zahvalimo. Osjetila sam snažan miomiris… Onda sam osjetila da kroz moje tijelo prolazi neka snaga. Ne toplina nego snaga. Kroz mišiće na mojim nogama koji tako dugo nisu ničemu služili kao da je prošla struja života. Tada sam rekla Bogu: „Oče, Sine i Duše Sveti, ako se događa ono što mislim da se događa, nezamislivo čudo, onda Vas molim da mi date jedan znak i jednu milost: da mogu razgovarati sa svojim mužem.”
Okrenula sam se prema njemu i pokušala mu reći: „Osjećaš li taj miris?” On mi je odgovorio: „Ne, nos mi je malo začepljen”, a moj glas nije bio čuo već više od godinu dana! Da mu to posvijestim, rekla sam mu: „Hej, pa ja govorim, ti me čuješ!” To mi je bio znak da je Bog na djelu. S vjerom sam izvukla noge iz kolica i ustala. Svi koji su bili oko nas shvatili su što se u tom trenutku događa…
Braćo i sestre, znate koliko odgovora ima Bog na naše molitve? Tri:
- Da, učinit ću to što tražiš.
- Ne još.
- Imam nešto bolje za tebe od toga što tražiš.
Ne ozdravljaju svi tjelesno. Tjelesno zdravlje je važno ali je važnije duhovno. Što mi vrijedi tjelesno zdravlje, a nemam Isusa u srcu. Najprije Gospa poziva na pokajanje i obraćenje, a onda se otvara put i za tjelesno ozdravljenje.
