Sub3Velj2024

Druga večer devetnice sa vlč. Ivanom Benakovićem

Na blagdan sv. Blaža, biskupa i mučenika (u subotu 3. veljače) održana je druga večer devetnice u čast Gospi Lurdskoj sa vlč. Ivanom Benakovićem, profesorom Svetog pisma đakovačkog KBF-a, koji je predvodio euharistijsko slavlje i propovijedao. Misnoj svečanosti prethodila je pobožnost svete krunice koju su predmolile redovnice Družbe Marijinih sestara Naše Gospe – s. Vianea, s. Blaženka, s. Veronika i s. Marija. Naposljetku mise, obred blagoslova grla (grličanja) su održali: predslavitelj Ivan Benaković, župnik Ivan Jurić i župni vikar Vladimir Sabo.

Propovijed bibličara Benakovića: Jesmo li prestali suosjećati?

Potaknut čitanjem odlomka svetog Evanđelja po Marku (Mk 6,30-34; Bijahu kao ovce bez pastira), propovjednik Benaković uvodno je nagasio kako poslušani odlomak ocrtava suvremeno društvo i kulturu u koju smo uronjeni i sve što živimo svakoga dana. „Bijahu kao ovce bez pastira. Jesmo li mi takvi? Razgovarajući s mnoštvom ljudi pa i u našemu Osijeku, to je što ljudi kažu, ne ja, i prebirući njihova svjedočanstva čini se da je to istina i danas. Ljudi su se pomalo izgubili, izgubili su kompas – ne znamo zašto živimo, ne znamo čemu živimo, kome živimo i kako ćemo taj isti život usmjeravati. Doista, i danas, u to sam duboko uvjeren, Isus koji više nije prisutan u tijelu kao kada je, slušamo u evanđeoskom tekstu, u tijelu gledao ljude koji su dolazili kao ovce bez pastira i sažali im se, i danas kada nas gleda, njemu je žao; žao mu je; žao mu je tvoga stanja, našega stanja, društvene situacije, svjetske situacije. Ono što je snažno podcrtano, osobito u grčkome tekstu ovoga evanđelja, taj isti glagol 'sažali se' koristi se snažan izraz i na teološkoj i na duhovnoj razini… u grčkom glagolu prisutno je 'utroba koja se grči', 'utroba koja se skuplja' kao utroba majke koja treba roditi dijete, u boli. Takva je Isusova žalost kada vidi izgubljene ljude, njegova se utroba grči. Teško mu je, gledajući naše stanje. I zato je katolička teologija uvijek govorila o Božjem suosjećanju, o Božjoj empatiji, sućuti prema nama ljudima“, kazao je Benaković te spomenuo kao je upravo iz tiska izišla suatorska knjiga svećenika psihologa (Josip Bošnjaković) „Bogatstvo suosjećanja“ u kojoj s kolegicom psihologinjom tematizira upravo taj osjećaj Isusov, žalost u kojoj se Isusova utroba miče, mijenja zbog stanja ljudi. U knjizi govore kako nam to kakav je bio Krist to baš nama danas nedostaje, pa smo često izgubljeni i zato takav naslov knjizi jer smo „prestali suosjećati“. 

„Izgubljen si kada nema suosjećanja, osjećanja čovjeka pored tebe“

„Ne želimo suosjećati s obitelji, s prijateljima, kojih možda više ni nemamo. Pitaj sebe koliko imaš pravih prijatelja, koliko ima ljudi do kojih ti je doista stalo i s kojima suosjećaš? Ako si žena, pitaj samu sebe: koliko imaš osjećaja za muža i da ti je teško kada vidiš da ti muž pati? I obrnuto, kada muž promatra ženu i vidi(š) da je u njoj nezadovoljstvo, nešto nije u redu, pa kažeš 'idem u kafić, meni je svejedno'. Ti živiš svoj život, ona živi svoj, intimnosti među vama gotovo da nema, to je izblijedilo, kakva ljubav, vođenje ljubavi je bilo prije nekoliko godina, kažu neki. Vidite, kad' nema temeljnih ljudskih koordinata, suosjećanja, osjećanja čovjeka koji je pored tebe, ti si izgubljen. A kamoli da možemo suosjećati s društvom koje ima probleme, ekstremne i tiču se svih nas koji živimo i dionici smo tog istoga društva. To se onda zove socijalna neosjetljivost. To znači: ti imaš puno i trošiš koliko god hoćeš, a vidiš mnogu ljudi koji nemaju ni ono osnovno, i kažeš: 'Imam pravo imati sve.' A drugi nemaju što za jesti. I ti misliš da si u pravu. Što Bog traži? Suosjećanje! Sućut, doživjeti čovjeka, vidjeti da je čovjeku teško, vidjeti da se čovjek pati. Danas dolazi žena u ured, vidim da je sva rastresena, rastrojena, na psihološkoj i fizičkoj razini vidi se da nije dobro. Plače i veli muž joj je umro neki dan. Odgovaram kako vidim osmrtnicu, a ona kaže nismo ni stavili osmrtnicu na oglasnu ploču i želi i misu za njega, iako najprije nije htjela, te uz plač kaže 'izgubljena sam', moli da bude i misa... Bila je sretna što će biti i misa… Ne mogu znati, ako mi ne kaže što hoće. To smo mi ljudi, iza naše vanjštine, ljušture, krije se puno toga što u dubini sebe razmatramo, naše nutarnje borbe, osjećaji, problemi, traume, sve što jesmo. Ako to ne znamo iznositi pred Boga, i pred čovjeka, jasno da je teško, kad tvoj život vene i više ne znaš što raditi. Zašto? Zato što smo izgubili, temeljno za što treba moliti, mudro srce!... Molimo za sve, ali ne molimo za mudrost života“, promišljao je propovjednik razloživši značenje onoga bitnoga, a to je imati mudro srce po logici prvoga čitanja Prve knjige o Kraljevima (1Kr 3,4-13) u kojoj mladi Salomon, koji treba naslijediti svoga oca Davida, od Boga koji mu se u snu javlja i pita što da mu da, on traži: Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla

Zašto od Boga tražiti mudro srce za rasuđivanje dobra od zla?

„Biblija priča priče koje nisu neke da ih ne možemo razumjeti, imaju glavu i rep, imaju glavne likove, ljude koji su živjeli u točno određenom vremenu, određenom kraljevstvu, kao i mi danas u Hrvatskoj i tako im treba i prići. I taj mladi Salomon moli… Znate, kad ljudi dođu na vlast, za što mole, da imaju novac, veze, utjecaj, da mogu koordinirati i upravljati, da se mogu zaduživati i dobivati nove kredite itd., da mogu imati još tri automobila, sagraditi tri urbane vile… Salomon to ne moli! To njega ne zanima. Prva njegova molitva i temeljna molitva je: 'Bože, daj mi mudro srce kako bih mogao razlučivati dobro od zla.' I to mi je dosta. I to se svidjelo Bogu i onda mu Bog kaže: 'Zato što si to tražio (Jer si to tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavosti u prosuđivanju pravice, evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, ali ti dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima), dat ću ti i novac, bogatstvo, slavu, sve ću ti dati, ćeš imati jer si tražio ono što je najvažnije, najbitnije, a to je mudrost u rasuđivanju dobra od zla! Zato su danas ljudi izgubljeni i zato smo, često, kao ovce bez pastira jer mi više ne tražimo mudrost! Više ne želimo niti govoriti o tome što je dobro, što je zlo, kao da je sve u redu, a nije. Sve je dobro i sve relativiziramo, više nema normi. Kako ćeš svom djetetu reći da mora biti tako, kad dijete vidi na internetu, youtubeu, tik-toku, instagramu, u školi kako njegovi vršnjaci i svi govore drugim jezikom. A ti kao mama i tata govoriš 'trećim jezikom' i kaže ti dijete da ga to ne zanima!? To je izgubljenost. Temelj izgubljenosti je nemanje razlučivanja. Temeljni pojam isusovačke duhovnosti je razlučivanje. Ukoliko ne znamo razlučiti što je dobro, od onoga što je loše, ako ne znamo u školstvu razlučiti što je za peticu, a što za jedinicu, jednoga dana imat ćemo npr. nesposobne liječnike. I to neće biti Božja kazna, dragi prijatelji. To će biti posljedica naši života! Neki dan sam razgovarao s rabinom, Židovom i kaže on kako često volimo govoriti o kazni i da nas je Bog kaznio, no pustimo diskurs kazne i pretočimo u druge riječi. Nije Bog kaznio, nego smo svojim izborima izabrali putove; izabrao si put ovakvoga života i vidiš kako se ostvaruje, biva realnost. Koji jezik dijete nauči? Odgaja li se Munchenu, vrlo vjerojatno da će učiti njemački, u Hrvatskoj ukoliko su roditelji hrvatskog identiteta učit će hrvatski, a tako je i sa vrijednostima i sa životnim izborima. Odgajamo li čovjeka za nemoral, što možeš jednoga dana očekivati? Ako odgajamo čovjeka ne dajući mu temeljne instrumente za razlučivanje dobra od zla, kakav će to biti čovjek? Kako će netko imati stabilan brak, ako muž nema jasnu sliku što je žena, što je spolnost, što je seksualnost, ako nema razlučivanja dobra od zla koje dolazi od mudrosti razuma. Riječ tijelom postade, slušali ste na Božić, a ta Riječ je logos. U grčkoj tradiciji logos je smisao, nešto razumski, logično. A naše društvo pa i svijet, suspendirali smo razum, a onda često i vjeru…

Bog svoju milost daje poniznom i malenom čovjeku

Često u nekih ljudi veliki intelekt dovodi do oholosti, do taštine, do nepriznavanja Boga. To je strašno! Tu nema klanjanja Bogu, nema poklonstva Kristu, a to je sotonski, to je đavolski jer Krist traži da mu se prigne koljeno.  Prignuti se Isusu Kristu, ne govoriti 'velik sam' jer tko si ti, tko sam ja. Pavao kaže: 'Što ti imaš, a da nisi primio?' Često mislimo uspjeli smo sagraditi kuću, imamo imanje jer smo mi bili sposobni. Ma, nije to baš tako. Pogledate li dublje u svoje živote, ono što vi jeste,  puno je stvari složila Božja providnost da bi stvari funkcionirale onako kako vi danas živite i funkcionirate. Nisu to bile samo vaše zasluge, sposobnost, silovitost. To nije tako. I to nigdje u Bibliji nije tako prikazano, nego uvijek Bog svoju milost daje čovjeku koji je ponizan, malen, koji priznaje nesposobnost da ne može i onda ga Bog ispunja jakošću! To je to, mudro srce! Za to trebamo moliti! Ako si mudar u organizaciji svoga dana, ako znaš da trebaš spavati sedam-osam sati, onda nećeš spavati četiri sata jer ćeš se na duge staze razboljeti. I eto problema oko zdravlja. Ako si nezasitan, nikad ti nije dosta novaca, stalno moraš imati više, to je život bez razuma. Kakav je to život? Nelogičan život. Život koji ne ispunjava, frustrira i tu nema zadovoljstva, nema istinske sreće. Koliko stvari u životu bivaju skladnije, povezanije, ako smo tražili od Boga mudrost! A mudrost nije jednako pamet. Znam puno pametnih, inteligentnih ljudi, ali bez mudrosti, bez emocionalne inteligencije. Imaju puno znanja, ali na emocionalnoj razini osoba je nula, ne zna razgovarati s ljudima, ne zna komunicirati, ne zna suosjećati. Često u akademskim skupovima mogu se vidjeti toliko tašti ljudi koji svakoga moraju uvjeriti da nisu u pravu, da on zna bolje od njega, a ništa nisu napisali. Koliko je taštine, arogancije i koliko se ljudi hrane time – svojim egom, svojom osobom, pojavom… i vide da su nezadovoljni svojom osobom, frustrirani i ništa ne žele promijeniti. I nakon nekoga vremena dođu do zida i plaču, i teško im je, muče se i to zato što su tragajući za kojekakvim ostvarenjima izgubili iz vida ono ispred nosa, najčešće obitelj. A ako si izgubio obitelj, što ti vrijedi sve ostalo, materijalno blagostanje, akademska karijera, financijska konstrukcija? Koji je smisao toga, ako nema poniznosti, mudrosti duha. Takav je čovjek, kaže Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima, mjed što ječi i cimbal što zveči. To je čovjek bez mudrosti. Pavao će reći bez ljubavi… Jedino ono što vrijedi je mudrost srca da mudro razlučuješ dobro od zla, pratiš kuda ide tvoj život, tvoji izbori, odluke i kuda će to doći jednog dana. A sigurno će doći, kao što je Šimun jučer rekao Mariji da će joj mač probosti dušu jednoga dana jer se to mora dogoditi, jer Bog je živ, nije teorija, Bog nije neki oblak, zrakoprazni prostor ili neka energija, nego je Bog živa sila koja se svih nas tiče i progovara (ti) u nutrini, u savjesti, u tebi; tamo gdje si sam s Njim tu ga trebaš čuti i moliti ga mudro srce, poniznost da možeš istinski biti zadovoljna i ispunjena osoba. Tako nastojmo živjeti i onda nećemo lutati ovim svijetom kao ovce bez kompasa, bez pastira, nego će naš istinski orijentir i Pastir biti živi Krist!“

Obred grličanja

Nakon misnoga slavlja, na svetkovinu sv. Blaža održan je obred grličanja. Naime, predaja otkriva kako je sv. Blaž (284.-305. god.), zaštitnik od bolesti grla, bio liječnik, živio svetim životom i zbog čestitosti Blaža je izabrao kršćanski puk i kler u Sebasteji u Maloj Aziji crkvenim starješinom, biskupom. Kao pastir odlikovao se izvanrednim vrlinama, dubokim znanjem i darom čudesa, izvanrednom moći izliječio je mnoge bolesnike i povratio im zdravlje. U legendi o svečevu životopisu spominje se žalosna majka koja je nosila  u naručju svoga sina kojemu je zapala riblja kost u grlu te svuda tražila lijek i pomoć, ali njenu sinu nije bila pružena. Kada je došla sv. Blažu, on je položio ruke na dijete, podigao oči prema nebu, znamenovao svetim križem grlo djetetu, pozvao Svemogućeg Boga i stao moliti da izlomi i istisne djetetu kost iz grla i povrati mu zdravlje. Tada zamoli Boga da to učini svaki put onome tko se u bolesti grla obrati molitvama u njegovo ime! Čim je sv. Blaž završio svoju molitvu, dijete je ozdravilo i veselo se vratilo sa svojom majkom kući, zahvaljujući Bogu i sv. Blažu. I pred mučeničku smrt na stratištu, sv. Blaž molio je Boga za milosrdno uslišanje molitve svakome tko boluje od grlenih bolesti, a zazove (svečevu) pomoć pred Bogom. Legenda kaže da se tada pojavio, iznad sveca, svijetli oblak iz kojeg se začuo glas: Ja sam onaj Bog koji te do sada proslavio, a nadalje ću te još većom slavom uzvisiti. Udijelit ću svoju milost onima koji budu slavili tvoju uspomenu. Od tada se stoljećima do danas slavi uspomena na sv. Blaža obrednim grlićanjem. Dok traje blagoslov grla (grličanje), svećenik s dvjema svijećama pristupa vjerniku i moli: Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!. Ovaj blagoslov utemeljen je na predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka.

Tekst: Nevenka Špoljarić

Fotografije: Suzana Galić

  • 00
  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08
  • 09
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13