Ispis
Ned5Pro2021

Paljenje druge svijeće u došašću, Svijeće spasenja na adventskom vijencu

Došašće je vrijeme koje nas poziva na obraćenje, na duhovno i djelatno pripravljanje puta Gospodinu u našem životu i srcu. I bit je proročke poruke pripraviti se ponaosob na susret s Gospodinom. Priprava u nadi teče i uz zajedničko sudjelovanje na zornicama uz mogućnost za svetu ispovijed.

Proslavili smo, 5. prosinca, drugu nedjelju došašća. U znakovitom sadržajnom smislu u našoj župnoj crkvi, prije početka misnih slavlja, uz poticajni tekst upaljena je druga svijeća na adventskom vijencu. Uoči večernjeg euharistijskog slavlja, koje je predvodio župnik Ivica Martić, a pjevanjem animirao župni Zbor mladih, čitačica Mia Lučić pročitala je tekst u drugoj nedjelji došašća: Proroci su čuvali upaljenu nadu izabranog naroda. Danas palimo drugu svijeću na adventskom vijencu, Svijeću spasenja, i pogled nam je snažnije usmjeren prema Betlehemu, jer znamo da se tamo rađa naš Spasitelj i naše spasenje. Iz drevnog panja niče klica, a pustinja rađa neočekivanim cvijetom. Cijelo se čovječanstvo budi i izlazi iz tjeskobe, jer se Bog rađa u našem tijelu. Molimo Gospodina da svatko od nas otvori svoj život, da bi nicala, cvala, rađala se i ostane upaljena nada u našem srcu. Dođi, Gospodine, Spasitelju naš!

Molimo Gospodina da zapali naš život ognjem svoga Duha i pomogne nam prepoznavati svoju prisutnost koja zlo preobražava u dobro. Ako u našem srcu pronađe nemir i zatvorenost, neka nam pokaže put opraštanja; ako je u našem srcu oluja, neka u njega unese utjehu i svoj mir. Dođi, Gospodine Isuse, osvijetli naše živote svojom ljubavlju. Čekamo te upaljenom čežnjom i svjetiljkama ispunjenim budućnošću.

I za narod koji zaboravlja Boga svoga ima nade jer Bog spašava

Slušali smo misna čitanja i ulomak Evanđelja (Knjige proroka Baruha, Bar 5,1-9; Poslanice sv. Pavla apostola Filipljanima, Fil 1,4-6.8-11) i svetog Evanđelja po Luki, Lk 3,1-6) u drugomu tjednu došašća (liturgijska godina C).

Uvodeći u misno slavlje, župnik Ivica podsjetio je kako živimo zemaljsko vrijeme došašća iščekujući Božji dolazak te u toj stvarnosti razlikujemo dva dolaska: konačni Božji dolazak, dolazak u osobnom susretu u trenutku smrti, u tajni osobne molitve, misnoj preobrazbi i iskrenom odricanju od grijeha, praštanju onima koji su nama i mi njima učinili zlo; drugi Božji dolazak čovjeku koji se vraća u nama samima i tako nas oslobađa da smo „oslobođeni“ od zla svijeta pa možemo reći: Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si samnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. (Psalam 23.)

„Slušamo danas glas proroka Baruha koji govori svome narodu riječi utjehe za vrijeme babilonskog sužanjstva. Baruh vidi grijeh, vidi posljedice grijeha - propast naroda, ali vidi i novu nadu. Čovjek u ropstvu zaboravi svoju vrijednost, svoj narod, običaje, svoj put, svoga Boga i u tom košmaru, crnilu života, prorok vidi novu stvarnost jer je bio povezan s Gospodinom! Zna da je narod zaboravio Boga svoga, a to je posljedica grijeha. Teško je sam sebi priznati da mi svoju propast sami stvaramo, a da Bog, zapravo, trajno traži način kako da nas spasi. Mi želimo sami sebi dobro, sam(o)i sebe spasiti, ali nam ne ide. Ta istina o samouspjehu, samospašavanju snažno se očitovala na križu u riječima lijevog razbojnika upućena Isusu: 'Spasi sam sebe.' Te riječi predstavljaju ljudsku logiku, ali ne i Božju! Briga o sebi koju nam ovaj svijet nudi, nije Božja logika. To najbolje vidimo u Kristovoj smrti na križu za sve ljude. Umire za nas“, razmatrao je župnik u propovijedi te nastavio: „Kako ući tu Božju logiku života? Božja logika se otkriva u njegovoj Riječi. Božja logika samo je u njegovoj Riječi. Zato se mi kao Crkva okupljamo oko Kristova tijela i slušamo njegovu Riječ. Nama ne trebaju politički programi, od toga se ne živi. Nama ni jedan sustav ne može urediti život. Narod Božji se okuplja oko Božje riječi, ona mu je mjerodavna za srce, za dušu, za život. Kao Crkva moramo slušati što nam Bog govori, a ne svijet!   O jednom takvom okupljanju izvještava nas evanđelist Luka u današnjem čitanju. On smješta dolazak Ivana Krstitelja u konkretnu povijest, navodeći ime cara Tiberija, imena upravitelja i hramskih svećenika. Evanđelje nije mit, ono je konkretan povijesni događaj, smješten u konkretna mjesta i vremena. Ali, riječ Božja ne dolazi preko tih uglednika. Još jednom vidimo da se Božja volja ne priopćava preko vlasti i politike – pompozno; tu nema spasenja. Bog to zaobilazi, iznenađuje nas, dolazi po običnom čovjeku, sinu Zahaharijinu (koji nije vjerovao da će dobiti sina i postaje nijem) koji postaje glasnikom. Propovijedanje Ivana Krstitelja izazivalo je veliko uzbuđenje. Na početku njegove službe ljudi su pokazivali slabo zanimanje za vjeru. Više nisu mogli razumjeti sve propise i predaje. Želeći sebi osigurati bolji život, zaboravili su na Boga.“

Promišljajući o djelovanju Ivana Krstitelja, propovjednik je pripomenuo kako je Ivan stalno govorio o Bogu, o nužnom obraćenju koje polazi iz srca, odakle proizlaze i čovječji grijesi; zaboraviti Boga znači voditi samoga sebe u propast.

„Pustinja je prilika da se susretnemo s Božjim planom za nas“   

„Ivanovo propovijedanje probudilo je u mnogim srcima duboku želju za blagoslovima koje je Mesija nudio, pa su prihvaćali istinu. Vidjeli su da im je potrebna obnova, da poprave svoj put kojim su išli. Po Ivanu dolazi glas. Zanimljivo je zamijetiti da su Ivanovi roditelji, Zaharija i Ana bili u poodmakloj dobi kad su ga dobili. Zaharija premda hramski svećenik ne vjeruje riječima anđela Gabrijela da će dobiti sina. I kao posljedica nepovjerenja Zaharija je zanijemio. No, po istoj lozi dolazi netko – Ivan, tko neće zanjemjeti. Onaj koji je shvatio svoje poslanje. On je tu da ne govori o sebi. Prorok je onaj koji mudrošću prepoznaje Božje znakove u našem svijetu. Ivan propovijeda krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Ivan je svjestan da bez promjene srca nema promjene u svijetu. U našem srcu je problem, iz srca proizlaze naši grijesi. U što smo se to zaljubili? U novac, položaj, užitak ili u Boga? Zaboraviti na Boga znači voditi samoga sebe u propast. To vidimo u mnogim svjedočanstvima ljudi koji se obraćaju danas. Ivan je glas. On daje svoj glas da se po njemu čuje za Božje. Ivan je slobodan od samoga sebe. Koliko su samo naše riječi prazne, a naši susreti sumorni. Ako nikad ne govorim o Bogu, onda se sve čini prazno. Gušimo ljude s praznim pričama, a svi gladni i žedni Boga. Mi smo pustinja u kojoj se treba čuti glas proroka. U pustinji se čuje i glas napasnika. Ali, ponajprije je pustinja prilika da se susretnemo s Božjim planom za nas. Imaš li snage biti glas koji viče u pustinji ili ćeš, kada vidiš prepreke pred sobom, odustati od svega, prestati se truditi biti ‘sol zemlje i svjetlost svijeta’, i reći da ti je dovoljno ovo što jesi i više od toga ne možeš? Imaš li snage biti ‘glas koji viče u pustinji’ ili ćeš zatvoriti svoje oči i uši za ovo što se u svijetu događa i čekati da netko drugi dođe rješavati stvari, da nekoga drugoga Bog pošalje na tvoje mjesto? Zar ćeš se predati i prije nego što si pokušao išta napraviti? Imaš li snagu truditi se? Bog šalje svoje glasnike u muci”, kazao je župnik Ivica te ispričao “priču o promjeni i o tome koliko je to teško  jednoj ptici koja ne želi sa svog otoka, unatoč pogibelji, no biva spašena, ali ne svojom voljom. “Sviđa mi se ta priča jer mi se čini da, vrlo često, veliki životni problemi proizlaze iz slobode koju nam je Bog dao. Ne dolazi od toga gdje ste rođeni ili živite li dobro ili loše ili prijateljski ili što već imate. Ne dolazi iz druge zemlje ili druge nacije. Bol dolazi od toga što moramo birati. A to je govorio Ivan Krstitelj. On kaže da ispravite staze jer sam Bog dolazi! I On će vas odvesti u svijet o kojem ne možete sanjati. Ali, to će biti svijet veoma drukčiji od ovoga u kojem se sada nalazite živeći u strahu, stalnim prijetnjama… I On će vas učiniti sigurnima. I On će vas učiniti cjelovitima”, kazao je propovjednik te zaključio: ‘Dođi, Gospodine, Isuse!’ Neka ovo vrijeme za nas bude vrijeme milosti, a kada dođemo do milosti, doći ćemo do mira i radosti.”

Na kraju mise molili smo za nova svećenička i redovnička zvanja (1. Nedjelja u mjesecu). Naime, đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić potaknuo je okružnicom u Nadbiskupiji na molitvu za svećenička i redovnička zvanja u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji te na euharistijsko klanjanje svakoga prvog četvrtka u mjesecu, kada će cijela nadbiskupijska zajednica na koljenima moliti za svećenička i redovnička zvanja.

A radost u došašću ove druge nedjelje su, ispred župne crkve, sa župljanima dijelili članovi Zajednice Vjera i Svjetlo “Plamen ljubavi”, koja u župi djeluje 14 godina, nudeći božićne ukrase i prigodne rukotvorine. Novčanu će potporu volonteri upotrijebiti za daljnje aktivnosti.  

Priredila: N. Špoljarić