Sri17Stu2021

„Vukovarska večer“ sa Damirom Plavšićem i Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata

Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata obilježen je u našoj župi 17. i 18. studenog. U srijedu uz večernju misu održan je program „Vukovarska večer“ tijekom kojega smo poslušali iskreno svjedočanstvo vukovarskoga branitelja Damira Plavšića. „Vukovarska večer“ počela je molitvom svete krunice za domovinu i Vukovar, nastavljena misom koju je predvodio i propovijedao župnik Ivica Martić, a potom je prikazan kraći dokumentarni film „Bitka za Vukovar“ –filmski sažetak Plavšićeve knjige "Bitka za Vukovar, ne plači moj dobri Anđele" (objavljene 2021. u nakladi Udruge branitelja Hrvatski pleter).

Plavšić je svjedočki komentirao dojmljive kadrove tijekom susreta s mladima, posebice krizmanicima koje je okupio župni vikar Krešimir Iljazović, župljanima i braniteljima, posvjedočivši o živoj vjeri i Božjoj prisutnosti u svojemu životu (niknule u pobožnom obiteljskom gnijezdu i sazrele u ratnoj i zatočeničkoj kalvariji), o kršćanskom oprostu te važnosti da mladi naraštaji upoznaju istinu o Domovinskom ratu.

„Osijek je 35 kilometara udaljen od Vukovara, a sada smo duhovno ujedinjeni u sjećanju na žrtve. Krist je sjedinjen s Božjom voljom i u takvom shvaćanju patnje, smrti i uskrsnuća i patnja čovjekova, Božje djece i domovine ima dublji smisao 'čišćenja' kroz žrtvu i križ… Nikada ne zaboravimo ono zlo koje čovjek može napraviti drugome i sebi. Bog žrtvu preobražava, ništa se ne događa bez Božje ljubavi. Važno je ne zaboraviti svoga Stvoritelja“, kazao je predslavitelj Martić. U misnom zajedništvu vjernici su molili „za žrtve Domovinskog rata upisane duboko u našemu narodu i umrle, za narod i domovinu“.

Damir Plavšića: Svi mi branitelji, predali smo se u ruke Bogu

Na poseban način „Vukovarska večer“ je dotaknula prisutne tijekom susreta sa dragovoljcem rođenim u Vukovaru Damirom Plavšićem (rođ. 1969.), umirovljenim satnikom Hrvatske vojske, 60-postotnim HRVI-om, šest puta odlikovanim (i za junaštvo u Domovinskom ratu Redom Nikole Šubića Zrinskog), autorom triju knjiga. Plavšić je uvodno rekao da je i on roditelj te zna da se u udžbeniku povijesti nedovoljno obrađuje Domovinski rat, tek na osam stranica od kojih su četiri ilustracije, a on je, razmišljajući kako tu temu približiti djeci i mladima, režirao dječju predstavu i volio bi da se u suradnji s mladima ostvari projekt „Prve hrvatske računalne ratne igre“ koje bi „kroz igru pokazale sve bitke za Vukovar, Dubrovnik, Osijek, Karlovac, Gospić, a ujedno posvjedočile da smo mi katolici, vjernici koji su s krunicom molili i mole, te imamo hrvatski identitet i kulturu“.

„Bitka za Vukovar slomila je udarnu moć neprijatelja koji je planirao da će Vukovar osvojiti za 15 dana. Vukovar je uspio odoljevati neprijatelju braneći se 88 dana! Svakodnevno je padalo 5.000 granata. Kako to znamo? Djeca su se u podrumima igrala i zapisivala koliko je palo granata. Svaki dan padala je kiša željeza. Izići iz podruma značilo je 50 posto šanse ostati živ. U obrani Vukovara u kolovozu ’91. bilo je 1803 branitelja, a danas je živih oko 250. Vrlo brzo grad je pao u okruženje. Na početku je bilo 30.000 neprijateljskih vojnika, kasnije 50-60 tisuća sa stotinama tenkova, raketnim sustavima, zrakoplovima, pješačkim naoružanjem. Mi nismo imali naoružanja, tek puške i bombe iz 2. svjetskog rata. Trebalo je hrabrosti istrčati pred grdosiju od 42 tone. Omjer snaga bio je jedan prema pedeset. Kako smo uspjeli izdržati? Bili smo svjesni da su u podrumu žene, djeca, ranjenici. U jednom trenutku, svi mi branitelji (s krunicom u džepu i oko vrata) predali smo se u ruke Bogu. Išli smo svjesno u smrt, ali se nismo bojali. U knjizi opisujem kako smo 25. kolovoza 'brat' Robert Janić i ja uništili (sa protiv-tenkovskim minama) prvi neprijateljski tenk u Vukovaru. Moja postrojba (Desna Supoderica) od početka rata branila je jedini zapadni ulaz u grad do 31. listopada, kada je pala obrana na Sajmištu. Bili smo u potpunom okruženju i morali smo se izvući s tog položaja na liniju Priljevo, jedinu komunikaciju između Borova Naselja i grada, koju napadaju 9. studenog kada je presječena komunikacija Vukovar – Borovo. Nastavljam se boriti u Borovu naselju, bitka za Vukovar potpuno je završila 20. studenog 1991. godine. Slijedi predaja. Do tada slobodan čovjek prekoračio sam nevidljivu liniju iza koje se postaje broj, nitko i ništa. Bacaju nas u autobuse, odvoze u logor Stajićevo, betonsku štalu gdje počinje mučenje… Mi smo za njih bili ustaše, koljači“, kazao je Plavšić te ispričao o neljudskom postupanju u logorima u Sremskoj Mitrovici i vojnom zatvoru u Nišu gdje je „doživio pravi pakao, mučenja, premlaćivanja“.

„Nezamislivo je kako čovjek može napraviti pravi pakao drugom čovjeku, to je djelo Zloga kao i zločin na Ovčari gdje je među više od 260 osoba, ubijena trudnica Ružica Markobašić, šesnaestogodišnjak i moj otac Ivan Zvonimir Plavšić… Razmijenjen sam 27. ožujka 1992. u Nemetinu (Osijek); tu sam zakoračio preko nevidljive linije u slobodu. Oprostio sam. Nisu svi Srbi zločinci. U mojoj novoj knjizi pisat ću kako sam spašen od strijeljanja (nevino optužen) i u čekanju presude molio, pomirio se s dragim Bogom i doživio duhovno stanje koje riječima ne mogu opisati“, zaključio je Plavšić, neumorni borac za istinu o obrani Vukovara, rodnoga grada.

Druge večeri, na Dan sjećanja, župnik je slavio misu zahvalnicu, uvodno pročitavši esej Siniše Glavaševića „Priča o gradu“. U propovijedi je promišljao o odlomku iz Evanđelja (Lk 19,41-44) u kojemu Isus plače nad grješnim Jeruzalemom koji nije upoznao časa svoga pohođenja te je naposljetku održano euharistijsko klanjanje. Liturgijsko pjevanje vodila je s. Vianea Pezer.  

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić

  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08
  • 09
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16