Sri23Lip2021

Lipanjska srijeda sa župljaninom Domagojem Ševerdijom:

Vjera bez mistike postane nerijetko ideologija, a mistika bez vjere magija

Tijekom lipnja srijedom, poslije večernje mise, u našoj župnoj crkvi slušamo svjedočenja vjernika laika te smo tijekom četvrte „Lipanjske srijede u znaku svjedočanstva“, održane 23. lipnja 2021. godine, pobliže upoznali našega župljanina Domagoja Ševerdiju, docenta na Odjelu za matematiku Sveučilišta J. J. Strossmayera  u Osijeku, koji se profesionalno bavi matematikom i računarstvom.

U slobodno vrijeme Ševerdija je voditelj studija Dopisne Teologije pok. fra Jerka Fućaka (digitalna ekstenzija nekoć poznate istoimene inicijative koja se tiskala na ciklostilu; dt.com.hr). Domagoj Ševerdija je obiteljski čovjek i sa suprugom Ivanom ima trojicu sinova: Gabrijela, Mihaela, Rafaela i kćerku Leonu. Osječanin je, kako kaže „duže prošlosti, ali kratke povijesti, točnije, radim u Osijeku već 14 godina, ali smo se tek prošle godine doselili u Osijek“ i obiteljski su angažirani u župnomu životu - supruga Ivana u zboru, a djeca ministriraju.

Od kršćanskoga odgoja, molitvenoga preobražaja do rasta u vjeri

Uvodno je Domagoj spomenuo nasljedovanje vjere u roditeljskom domu i smislenost katoličkoga vjerovanja, kazavši: „Prilikom odrastanja, primio sam kršćanski odgoj ponajprije od moje majke, dok mi je otac bio 'socijalistički osviješten' u tom odgoju. Istovremeno u meni su oba svijeta nikla, natjecala se kako shvaćati svijet oko sebe. Kao u svom fizičkom odrastanju, došlo je vrijeme duhovnog puberteta, gdje 'djetinje' tumačenje vjere i svijeta bilo izazvano raznoraznim idejama i prilikama. Kao i većina mladih, odgovore sam tražio u tadašnjim trendovima pop-kulture (filmovi, knjige, glazba, …). Premda sam se načelno držao kršćanskih principa, vjera više nije imala mjesto u mom intelektualnom traganju, već je doživljena kao kamen spoticanja jer sam je reducirao na skup pravila koje treba opsluživati.“ Tijekom svjedočanstva Domagoj Ševerdija govorio je o konkretnom oduševljenju za Krista („On je za mene umro da mogu živjeti“) i osobnoj duhovnoj prekretnici: „Kao i razmetni sin iz Evanđelja, potrošivši 'očevo blago' na mladenačkim profanostima, i dalje je ostao gorak okus praznine iza svih tih traženja. Jednom prilikom, potaknut poticajem moje mame, počeo sam moliti. Ni sam ne znam što je to točno bilo, ali znam da nikada u životu nisam imao takav dubok osjećaj ništenosti i ganuća pred Bogom! Taj trenutak me slomio i učinio da ponovno otkrijem svoju 'staru ljubav', ali sada novim očima. Od toga trenutka, počeo sam više voditi duhovni život: molitva, post, razmatranje Svetog pisma, euharistija, meditacija… Čineći ono što su mi godinama govorili moji stariji, otkrio sam tada mir iznad svakog mira i ispunjenje nad nutarnjim bezdanom. Ljepota svega toga jest što ta iskustva nisu nepoznanica biblijskoj misli, dakle, Sv. pismo je imalo snagu tisuće godina iskustva Božjih ugodnika koji su nama dostupni za pouku. Na  tragu toga, drago štivo mi je postalo i Katekizam Katoličke Crkve te životopisi i misli svetaca.“

Čuli smo poruke župljanima neka mole za „duh mira, pobožnosti, razuma, strpljenja“ te druge iskustvene smjerokaze prema Putu, Istini i Životu, pojasnivši kako vjera nije suprotstavljena znanosti te kako smo svi pozvani biti aktivni, angažirani svjedoci Božje ljubavi, ali ujedno i tražitelji Smisla. Doc. Ševerdija promišljao je i o tome kako „brzo izračunati razlog vjerovanja“, imajući u vidu  prazan grob, uskrsnuće… te zaključio: „Uzalud je vjera naša, ako Isus nije uskrsnuo… Možete biti dobar čovjek, ako ne vjerujete u Boga, slažem se, ali vjernik to gleda drukčije… Nemojte si dozvoliti da vjera bude sakramentalizacija.“ Zašto, evo odgovora.

Kako znanošću dokazati Kristovo uskrsnuće?

„Životno usmjerenje u matematiku, a poslije i znanstveni interes, imaju nemali utjecaj iz vjerničke formacije koje sam prolazio. Kako je G.  K. Chesterton rekao, pitanje istine je važno za čovjeka usporedivši to (matematički) s čovjekom koji  jedino pod pravim kutom uspravno stoji, dok pod ostalima pada. Mogao bih reći, da ljubav prema istini, prelila se iz čaše vjere u čašu prirodnih znanosti. U mom shvaćanju, ono funkcionira kao zakon spojenih posuda. Kako prirodna znanost može dati obola vjeri? Ilustracije radi poslužit ću se svojom strukom: u računarstvu postoje formalna promišljanja kakve sve probleme možemo riješiti na računalu. Takozvana sintagma  kaže da postoje problemi koji se mogu riješiti efikasno (nazovimo ih 'laki') i oni koji ne mogu (nazovimo ih 'teški') i za sada još to nije formalno dokazano. Pod tom sintagmom nastalo je područje aproksimativnog računanja 'teških' problema koje imaju vrijednost jedino ako uzmemo da vrijedi . Nije li  u kršćanstvu upravo Kristovo uskrsnuće? Nisu li 3 stupa kršćanskog života koje čini Evanđelje, liturgija i karitativno djelovanje upravo na temeljima te kršćanske sintagme? Kako sv. Pavao kaže: Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi (1 Kor 15,19) i isto tako: Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša (1 Kor, 15,12). Prema tome, uskrsnuće Kristovo je kao Damoklov mač, s jedne strane govori o mudrosti koja diže mrtve iz grobova, a s druge strane, tko dokaže da uskrsnuća nije bilo taj poništava čitavo kršćanstvo. Usporedbe radi, tko god pokaže, da    ne vrijedi, čitava jedna grana računarstva gubi smisao… S obzirom da mi je bilo bitno razumjeti u koga (i kome) vjerujem, smatrao sam važnim staviti na intelektualnu tezulju vodeće duhovne učitelje Istoka i Zapada. Neosporno je to da svaki od njih ponaosob su imali genijalne ideje – no ono što Isusa Krista čini bitno drugačijima od ostalih jest ovo: ili je bio lud, te kao takav dao se svojevoljno u luđačku smrt, ili je istina to što je govorio te time njegova žrtva ima jednu impresivnu konotaciju. Čak štoviše, nije tvrdio da zna istinu, već se s njom poistovjetio! Promislimo malo o tome: u ovom kozmosu najkompleksnije biće (za sada koliko je poznato) jest čovjek. Isusov nauk u 'Ja sam Put, Istina i Život', u toj sintagmi upravo govori da Istinu možemo gledati u oči, u nju se zaljubiti (sv. Pavao), zaplakati kada vidimo da smo je povrijedili (sv. Petar), ohrabriti se kada u njoj vidimo milosrđe (dobri razbojnik). Prema tome, glas naše savjesti više nije samo provjera koliko smo zapovijedi održali ili obreda prisustvovali, već zaljubljena smjelost stajanja pred Sinom čovječjim u Duhu i Istini…

Kršćanski fitness i izgradnja vjere

Kod nas se kaže: 'S kim si, takav si.' S kime se družimo, takvi i postajemo. Druženje s Bogom učinit će nas da se podignemo iz naših ljudskih profanosti i gledamo u nebesa. Imati kršćansku želju učiniti ovaj svijet boljim, podrazumijeva imati noge čvrsto na zemlji, a srce uronjeno u nebesa. Tada ćemo prepoznati duh vremena i imati nebesku mudrost kako i što djelovati. Zato i Evanđelje veli: Tražite najprije kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, a sve ostalo bit će vam nadodano. (Mt 6,33)“, promišljao je govornik.

Zamoljen za odgovore uz dodatna pitanja jer je dotičući se aktualnosti našega vremena u kojemu se vjera reducira na emociju i mistiku koja bez zdrave vjere postaje magija, Ševerdija razložio značenje sintagme „kršćanki fitness“. Bitno je to jer suvremeni kršćani, gledajući globalno, sve manje žive od Boga, a više od materijalnog, zemaljskoga i bez duha Božjega u sebi. A upravo Duh Božji ima snagu oduprijeti se suvremenim sekularističkim napadima na Crkvu, obitelj i kršćanske vrijednosti. Posebnu ulogu u promicanju vjere i istinitosti, evangelizaciji na svim razinama imaju mediji, ali pojedinac u Crkvi ponajprije.

Domagoj Ševerdija zaključuje: „Kao što fitness tijela održava naše zdravlje, tako nam je potreban fitness duha: molitva te intelektualno izgrađivanje shvaćanja vjere (teologija, filozofija i psihologija) kojima jačamo naše duhovne mišiće te služi kao svojevrsna higijena duha i razuma. Svjedoci smo ponajviše danas da u ovom vremenu mediji, osim informiranja imaju bitnu ulogu i formiranju naših stavova. Potreban je stoga određena budnost i intelektualna izgrađenost stavova o vjeri. U tome nam uvelike mogu pomoći štiva različitih gorostasa duhovne misli kao što su npr. G. K. Chesterton ili C.S Lewis, ali i mnogi drugi. Na kraju svega ovog rečenog, istaknuo bih da vjera bez mistike postane nerijetko ideologija, a mistika bez vjere magija. Stoga nam je za izgradnju vjere potrebno: kateheza, sakramentalni život te osobno (mistično) iskustvo, sve to protkano s intelektualnom dimenzijom da svima možemo dati  'razlog nade koja leži u nama' (usp. 1 Pt 3,15).“

Priredila: Nevenka Špoljarić

  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08