Ispis
Pon31Svi2021

Katehezom o Joninom znaku završio ciklus Rasta u vjeri sa teologom K. Šimićem

Ciklus katehetskih „Susreta rasta u vjeri: Katolici dobro došli kući!“ sa teologom i filozofom Krešimirom Šimićem završen je, do jesenskog nastavka, uz razmatranje o Joninom znaku, 31. svibnja u pastoralnoj dvorani. Tijekom susreta ponedjeljkom, započetih u jesen 2020. godine, održana su izlaganja o „Sedam Isusovih znamenja u Ivanovu evanđelju“, kateheze o značenju trodnevlja te naposljetku kateheza o razlikovanju Božjih znamenja od protuznamenja i zadnja – Znak Jone proroka. Svakomu susretu prethodila je večernja misa, a susret je ispunio duhovni poticaj, čitanje tematskog biblijskog ulomka, razmatranje, diskusija i završna molitvena meditacija.

„U Matejevom evanđelju (Mt 16, 3) nalazi se izraz koji je kasnije u teološkom studiju zadobio status svojevrsnog stručnog termina. Riječ je o sintagmi σημεία των καιρών, za što u Vulgati dolazi signa temporum. U novije vrijeme izraz je aktualiziran pastoralnom konstitucijom Drugog vatikanskog koncila Gaudium et spes. Tamo, naime, piše da je dužnost Crkve u svako vrijeme ispitivati 'znakove vremena' i, dakako, tumačiti ih u 'svjetlu Evanđelja' (br. 4). Da bi se mogla izvršiti spomenuta zadaća, teolozi su nastojali razviti određenu hermeneutiku i kriterologiju znakova vremena. Letimičan pogled u takva nastojanja otkriva da se nije otišlo daleko. Štoviše, čini se da je daleko kakav konsenzualni zaključak. Možda to i nije tako neočekivano. Naime, odmah nakon što je ustvrdio da njegovi adresati (farizeji) ne znaju razabrati znakove vremena, Nazarećanin je rekao da 'naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin' (Mt 16, 4). Daleko od toga da mislim išta loše o izravnim Isusovim adresatima – farizejima. Oni su zapravo, kako tvrdi Dietrich Bonhoeffer, dostojni divljenja. Svaka karikatura farizeja, nastavlja Bonhoeffer, onemogućuje razumijevanje Isusova sukoba s njima, a to onda znači i samog Nazarećanina. Ne mislim ništa loše niti o nama, današnjim adresatima – iako mi se čini da smo znatno banalniji od onih prvotnih adresata (valjda je zato Hanna Arendt došla do zaključka da je izvor suvremenog zla upravo banalnost). Mislim samo da Matejevo evanđelje 'kaže' da znakove traže oni koji pored 'zdravih očiju i ušiju' Znak ne zapažaju, da nikakva hermeneutika i kriteriologija nije od velike pomoći, ako nas ne privuče sama utjelovljena Riječ – iskonski znak, ako nam se ne 'zažari srce', dok slušamo Njegove riječi, ako ne uđemo u Tijelo. Drugim riječima, nije pogrješno izraz σημείον 'Ιωνά (za čije značenje među egzegetima ne postoji jednoznačno mišljenje) razumjeti kao samog Isusa iz Nazareta, raspetoga i uskrsloga, pa i 'vidjeti' taj izraz kao znak koji označava Njegove riječi, odnosno riječi o Njemu onih koji su mu povjerovali (kerigma). Jer Jona je poznat ne samo po tome što je tri dana proveo u utrobi nekakve ribe nego i po tome što je Ninivljane u ime JHWH-a pozvao na obraćenje, što je navijestio milosrdnog Boga, Oca svih ljudi. Dakle, znak je, držim, ponajprije Isus iz Nazareta i Njegovo Otajstveno Tijelo – zajednica onih koji su upravo u Njemu prepoznali znak. Ali – ne znak koji ukazuje na nešto što nije sam znak (aliquid stat pro aliquo), već (jao! – nemam prave riječi jer i one su znakovi) kao znak koji nije znak. U Njemu su, naime, označitelj i označeno identični ("Ja i Otac jedno smo"; Iv 10, 30). On, odnosno Otajstveno Tijelo, stoga je – σημεῑον ἀντιλεγόμενον (Lk 2, 34), 'znak osporavan', razložio dr. sc. Krešimir Šimić, izv prof., te zaključio: „Znakovi na koje se, držim, misli u Gaudium et spes pod signa temporum znakovi su za koji možemo reći da su aliquid stat pro aliquo. Jedan od takvih znakova našeg vremena upravo je izniman porast interesa za znakove (semiološke, odnosno semiotičke studije) i za samo vrijeme (dovoljno se prisjetiti Martina Heideggera). Upravo suodnos vremenitog i znakova (onog prezentnog) – pokazale su filozofijsko-hermeneutičke studije – uzrok je da se ne može uspostaviti jedna i jedinstvena hermeneutika i kriteriologija. Tendencije koje su u prvi plan dovele vrijeme i znakove, odnosno hermeneutički pluralitet nemali broj teologa apokaliptički doživljava kao konačni obračun s Crkvom. Smatram da je i takva apokaliptička atmosfera također znak – znak da se u samoj Crkvi treba otkriti znak Jonin.“

Tijekom razmatranja i u diskusiji s vjernicima otkrivalo se što su znaci vremena, što je pokvareni preljubnički naraštaj koji traži znakove i čudesa te je zaključeno kako je znak Jone proroka navještaj Radosne vijesti da me Bog ljubi, milosrdan je i toliko nas ljubi da je dao Sina svoga za nas! Zaključeno je kako razumijevanje znamenja u biblijskom kontekstu pomaže čovjeku vidjeti znamenja i protuznamenja u svijetu, pomaže u osobnom otvaranju Bogu kroz razmatranje Božje riječi koja ne traži buku već tišinu i doticanje u življenju oblikovano srcem za Trojstvo, a „svaki čin ljubavi ostaje u posudama koje donosimo pred Boga za život vječni“.

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić