Ispis
Pon17Svi2021

Sedma, završna kateheza o Isusovim znamenjima o Lazarovom uskrišenju

Katehezom o Isusovom znamenju u uskrišenju Lazarovu završio je 17. svibnja u Osijeku ciklus razmatranja o „Sedam Isusovih znamenja prema Ivanovom evanđelju“ s teologom i filozofom prof. dr. sc. Krešimirom Šimićem. Nova tematska razmatranja „Susreta rasta u vjeri: katolici dobro došli, kući!“ nastavljaju se ponedjeljkom u 19 sati, a kateheta će s vjernicima promišljati o čudesima – antiznamenjima.

Nakon večernje mise koju je predvodio župnik Ivica Martić, vjernici su pribivali susretu koji je Šimić otvorio čitanjem tematskog 11. odlomka Ivanovog evanđelja (Iv (11, 38-44) o znamenju uskrsnuća, kulminaciji ishodišnog znamenja poslušanog u prvoj katehezi o svadbi u Kani Galilejskoj (2, 1-12). Kateheta je podsjetio na ostala znamenja o kojima je bilo riječi: ozdravljenje sina kraljeva službenika (Iv 4, 43-54), ozdravljenje paralitičara (5, 1-18), Isus hrani mnoštvo (6, 1-15), Isus hoda po vodi (6, 16-21), ozdravljenje slijepca od rođenja (9, 1-41) i naposljetku uskrišenje Lazarovo kojim je Isus očitovao svoje božanstvo Sina Božjega koji poput 'Oca, ima život u sebi' (5,21-26). Taj život, rečeno je, uključuje ozdravljenje (Iv 5), opraštanje grijeha (Iv 8), dar fizičkog i duhovnog svjetla te uskrsnuće (Iv 11), a Lazarovo uskrsnuće je „znamenje koje označuje da je Isus Pasha, znak prijelaza iz tame u svjetlo, iz neslobode i smrti u slobodu i život vječni“ te je ovo posljednje znamenje – izlaska iz groba, koje se dogodilo  da uzvjerujemo, najava Isusove muke, smrti i uskrsnuća.

Uskrišenje pobjeđuje smrt, donosi vjeru, nadu i novi život

„Znamenje uskrišenja Lazara može se razmatrati u svjetlu (Iv 5, 24-29) Isusova govora nakon ozdravljenja uzetoga ('Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.), no u tekstu iz 11. poglavlja, za razliku od sinoptičkih zgoda u kojima Isus vraća pokojnike koji su tek umrli u život (Mk 5, 22-23, Jairova kći; Lk 7, 11-16, sin udovice iz Naina), u Lazarovu slučaju prošlo je dovoljno vremena da su i rabini morali ustvrditi da je mrtav. Ta prošlo je četiri dana! Isus djeluje iz najdubljeg odnosa s Ocem. Kada je čuo Martinu i Marijinu molitvu, Isus se dva dana zadržao, kako kaže tekst, 'u onom mjestu gdje se nalazio'. Riječ je o mjestu s 'onu stranu Jordana', gdje je Ivan Krstitelj krstio. Ta Betanija gdje je Ivan krstio, očito, nije isto mjesto kao i Betanija u kojoj su živjeli Lazar, Marta i Marija. Ova potonja se nalazila 'blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija' (manje o tri kilometra). Isus, dakle, ne reagira odmah na molitvu, ali ne zato što je spriječen nego stoga da mi uzvjerujemo: 'Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete.' Zanimljiva je i Tomina reakcija. Dok učenici odgovaraju Isusa da pođe k Marti i Mariji, Toma je odlučan: 'Hajdemo i mi da umremo s njime!' Smjerodavno je razmotriti i samu molitvu koja je dovela do takvog znamenja. Ona je jednodušna (sestre zajedno šalju poruku), a sama poruka uključuje tri bitnosti: ispovijest vjere (Gospodine), povjerenje u Božju ljubav (onaj koga ljubiš) i dijagnozu (bolestan je). Vrijedan pozornosti je svakako i susret Isusa prvo s Martom, a potom i Marijom. Marta nam je, prema Lukinu evanđelju, poznata kao sestra zauzeta posluživanjem; ona je tako dinamična, tako aktivna. Čini se da prednjači u svemu. Marija je nekako sporija, smirenija, rekli bismo da je kontemplativna; ona se udubljuje u Isusovu riječ, u Isusa kao osobu. I kao što to često biva kada je riječ o dva tako različita karaktera, o dva tako različita tipa, dolazi do napetosti. Pri čemu prednjači onaj aktivniji. U Ivanovu evanđelju vidimo, također aktivnu, dinamičnu Martu, ženu koja opet prva hrli Isusu u susret: 'Čim ču da dolazi Isus, iziđe mu u susret, dok Marija ostade u kući', ali Martu koja ne prigovara Isusu zbog svoje sestre. Štoviše, ona  nakon ispovijesti vjere ('Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!'), odlazi i poziva Mariju: 'Učitelj je ovdje i zove te'. Kada je došla do Isusa, Marija mu se baci k nogama i, što je važno, izgovora iste riječi kao i Marta: 'Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.' Kao i pri molitvi za brata Lazara, jednodušnost se očitovala u uvjerenju da prisutnost Isusova donosi život“, razložio je Šimić te nastavio razmatranje o znamenju uskrišenja započetog odvaljivanjem grobnog kamena, zaklučivši: „Potresen u duhu i uzbuđen nakon susreta s Marijom, Isus upućuje znakovito pitanje: 'Kamo ste ga položili?', a Židovi koji su dopratili Mariju do Isusa odgovoriše: 'Gospodine, dođi i pogledaj!' Prvo pitanje je isto kao i pitanje Marije Magdalene u osvit uskrsnog jutra (Iv 20, 15), a odgovor Židova isti kao i Isusov prvim učenicima (Iv 1, 39: 'Učitelju gdje stanuješ? – Dođite i vidjet ćete'). Riječi ljudske i riječi Božje isprepliću se! Kontekst u kojemu se događa uskrsnuće, kontekst je istinske zajednice: ispravna ispovijest vjere, jednodušna i Bogu ugodna molitva, unatoč različitim karakterima, jednodušnost. Takva zajednica ganula je Isusa na plač! Kad Isus kaže: 'Odvalite kamen!', Marta negoduje: 'Već zaudara.' Kako je teško odmaknuti kamen koji skriva nečistoću! Isus naređuje da se oživljeni Lazar razveže. On ga pušta. Lazar nije kasnije u zboru apostola. Isus razvezuje, ne navezuje one koje spašava. U spoznaji slike vlastite truleži i kamena u svom životu u koji puštamo Isusa, očitujemo da nam treba novi život, novo rođenje i to je radosna vijest.“

Razgovarajući s vjernicima, Šimić je podsjetio da ovim znamenjem završava roman Dostojevskog Zločin i kazna, nakon što Raskoljnjikov doživljava svojevrsno obraćenje i traži od Sonje Marmeladove da mu čita o uskrsnuću Lazarovu. Propitujući značenje molitve rečeno je kako Isus, kada glasno moli, zahvaljuje Ocu, a iz njegovih riječi (11,42) jasno je da redovito moli tiho, no u ovom događaju moli naglas kako bi njegovi učenici čuli i vjerovali te, pošto su Isus i Otac jedno (10,30) njegova je volja ujedinjena s Očevom i on ne upućuje molbu već poziva Lazara iz groba. Pojašnjeno je kako Lazar nije doslovno uskrišen već je vraćen u život kakav je živio i ranije, a uskrsnuće podrazumijeva ustajanje na novi način postojanja i života, te da bi mogao ustati na takav život, Lazar će morati još jednom umrijeti. Naime, Isus nas ne spašava 'od smrti', mi jesmo ograničeni smrtnošću, ali Isus nas spašava 'u smrti'. Upravo znamenje Lazarova uskrišenja omogućuje da smrt motrimo drukčije, učeći kako nas smrt ne odvaja od drugih, već je po Isusu smrt Put k početku Života u Istini jačoj od smrti. Govor o znamenju zaključen je vjerom da je Isus 'uskrsnuće i život'  (11,25), a to je smisao novoga života otvorenog Duhu Božjem i ispravnog iščekivanja spašenosti u nadi. Susret rasta u vjeri završen je molitvom koju je predmolio bogoslov Antun Nikolić.

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić