Pon26Tra2021

Katehtski susret sa Krešimirom Šimićem o Isusovom znamenju i Božjem imenu 

Susret rasta u vjeri „Katolici, dobro došli“ održan je u ponedjeljak (26. travnja) u pastoralnoj dvorani gdje je naš župljanin, teolog i filozof, prof. dr. sc. Krešimir Šimić nastavio tematsku katehezu o Isusovim znamenjima prema Ivanovom evanđelju. Kateheta je s vjernicima iz naše i drugih osječkih župa promišljao o znamenju u odlomku „Isus hoda po vodi“ u čijemu je središtu Božje ime.

Božje ime Ja jesam u središtu znamenja

 „U središtu znamenja Isusova hoda po vodi je Božje ime 'Ja sam!' Za Židove je Božje ime sveto i poštujući svetost izraelski narod ne izgovara ime Božje već, kada se čita Sveto pismo, objavljeno se Ime zamjenjuje božanskim naslovom Gospodin (Adonai, grč. Kyrios). Isus je Gospodin. Dajući svoj život da nas oslobodi od grijeha, Isus otkriva da i on sam ima to božansko ime: 'Kad uzdignete Sina čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam' (Iv 8,28)“, razložio je Šimić, poslije molitvenoga sabiranja i čitanja šestoga poglavlja Ivanova evanđelja (Iv 6, 16-21;  Kad nasta večer, siđoše njegovi učenici k moru, uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se i smrklo, a Isusa još nikako k njima. More se uzburkalo od silnog vjetra što je zapuhao. Pošto su dakle isplovili oko dvadeset i pet do trideset stadija, ugledaju Isusa gdje ide po moru i približava se lađici. Prestraše se, a on će njima: "Ja sam! Ne bojte se!" Htjedoše ga uzeti u lađicu, kadli se lađica odmah nađe na obali kamo su se zaputili.). Pojašnjeno je kako je Bog u Bibliji imenovan na različite načine (u govoru koji uključuje Božja djela, proroštvima u kojima se govori u ime Božje, u diskurzu koji Boga označuje kao izvor Zakona, mudrosnim spisima, himnima). Promišljajući govorom biblijske teologije o Božjemu imenu, Šimić je pošao od Mojsija citirajući starozavjetni ulomak (Izl 3, 1–15) te razložio: „Harvardski profesor teologije Harvey Cox na kraju svoje knjige The Secular City zaključuje da biblijska vjera ne smije skliznuti u šutnju ili skrovite aforizme. Bog kojega ljudske riječi u potpunosti zaobilaze nije biblijski Bog. O biblijskom Bogu, ističe Cox, može se i mora se govoriti. Isticanjem da Bog Biblije – Jahve-Elohim – nije "Neiskaziv" i "Bezimen", Cox je ukazao na srž biblijske vjere: Bog ima ime! Što Biblija govori o Mojsiju? O Mojsiju zapravo malo znamo. Nakon što je odrastao na egipatskom dvoru kao sin Faraonove kćeri, zbog ljubavi prema svom narodu, Izraelcima, Mojsije je morao pobjeći od Faraona i skloniti se u Midjan. Tamo se oženio Siporom, jednom od sedam kćerki midjanskog svećenika Jitra. Jednog dana, dok je pasao ovce svoga tasta, doživio je epifaniju, odnosno teofaniju: ugledao je grm koji gori a ne izgara i čuo je glas Božji. Teofanija je bila popraćena pozivom: Jahve zove Mojsija da izbavi svoj narod iz egipatskog ropstva. Nakon početnog Mojsijevog oklijevanja, dolazi dijalog koji je prava zagonetka za egzegete. Bog istodobno i otkriva i skriva svoje ime. Na Mojsijevo "hipotetičko" pitanje: 'Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: 'Bog otaca vaših poslao me k vama', i oni me zapitaju: 'Kako mu je ime?' – što ću im odgovoriti?' Bog kaže: 'Ja sam koji jesam'. U prvi mah se čini da je Božji odgovor zapravo uskraćivanje imena, da se radi o svojevrsnoj negativnoj teologiji. Jer, iako filološka istraživanja nisu nedvojbeno otkrila podrijetlo i značenje tetragrama YHWH, יחוח – tako su Židovi ispočetka zapisivali ime Jahve, koje su iz strahopoštovanja sve manje izgovarali da bi ga postepeno zamijenili izrazom Gospodin, Adonay – on se najčešće tumačio kao bitak. Tumačimo li izraz Jahve kao bitak, može se činiti da je posrijedi filozofijski pojam, a ne ime. Misao da Bog doista nije otkrio svoje ime dobiva na vjerojatnosti ukoliko biblijski tekst Izl 3, 14 usporedimo s tekstovima koji se čine paralelni: Post 32, 30 i Suci 13, 18. U prvom slučaju Bog Jakovu odgovora: 'Za moje me ime ne smiješ pitati!' a u drugom Manoahu: 'Zašto pitaš za moje ime? Ono je tajanstveno. Čini se, dakle, da je Bog objavljujući se kao Jahve na neki način pokazao svu dijalektičnost svog imena, jer se u njemu u isti mah pokazuje poznatost i nepoznatost, skrivenost i otkrivenost, blizina i nedokučivost… Suvremena egzegeza u Božjem imenu Ja jesam vidi ponajprije izraz blizine, tako da ono Jesam znači isto što i Tu sam, odnosno Tu sam za vas: to znači da Jahvin bitak nije zatvoren u sebe, nego da je riječ o bitku za drugoga. Jahve je Bog koji je okrenut ljudima. Sv. Augustin je istaknuo da je Bog objavio Mojsiju ne samo svoj nomen substantiae (ime bîti) nego i svoj nomen misericodiae (ime milosrđa). U dijalogu Boga i Mojsija zapažamo da Bog uz "skrivalačko-otkrivalačko" ime Jahve dodaje: 'Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev'. To znači da je Jahve i El, jer su izraelski patrijarsi Boga nazivali El, odnosno Elohim. El je numen personale – osobni Bog, a ne numen locale – mjesni Bog. Dakle, Bog Otaca nije Bog jednog mjesta, već Bog okrenut ljudima: Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. El je i Bog obećanja. Bog sebe imenuje služeći se imenima ljudi koji su aktivno prihvatili njegova obećanja. Konačno otkrivenje imena Božjeg dogodilo se u Isusu Kristu. U velikosvećeničkoj molitvi (Iv 17), naročito u recima 6, 11 i 26 Isus kazuje: 'Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta', 'Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao' i 'I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima - i ja u njima.' Proričući dolazak Mesije, Izaija napominje: 'Zato, sâm će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!' (Iz 7, 14). Evanđelist Matej uz Mesijino ime Emanuel, dodaje: 'što znači: S nama Bog' (Mt 1, 23). Značenje Božjeg imena zasnovano je na unutrašnjem biblijsko-teološkom smislu. Riječ je o Bogu obećanja okrenutom ljudima.“

Promišljajući s vjernicima o Božjemu imenu, Šimić je naglasio da je Emanuel prisutan među nama, ali mi često projiciramo Boga na način koji nama odgovara pa čak i u molitvi uvjetujemo Boga kakav bi trebao biti da ispuni naša zemna očekivanja, a zapravo u potrazi „lica Božjega“ ne idemo Božjim putovima. „Moramo tražiti Božje ime da bismo se odmakli od projekcije Boga idola kojeg smo napravili. Bog ima ime i lice, ali njega se može vidjeti tek u ekstazi – izlaženjem iz vlastitog  ja, u sebedarju. U suprotnom, gleda se vlastita projekcija – idol. Ukoliko čovjek ne živi "ekstatično", u traganju za licem Božjim lako može zapasti u idolopoklonstvo. Tražimo Božje ime da bismo živjeli od odnosa s Bogom koji oslobađa straha (Ja sam! Ne bojte se!) i sama je ljubav. Iz te Božje prisutnosti (Iv 6) među učenicima dogodilo se da su u tili čas bili na obali kamo se zaputiše. Valja nam imati orjentaciju: Isus je cilj, u njemu je punina objave, punina vremena. Opasno je promašiti cilj. Ne bojte se ići Božjim putevima! Pravo znamenje je u otajstvu Božje prisutnosti među nama koje vodi k cilju, kraju putovanja“, rekao je Šimić zaključujući susret molitvenom meditacijom.

Katehetski je susret održan poslije večernje mise koju je predvodio Božidar Nađ, naš bivši župni vikar, a suslavio župnik Ivica Martić i vikar Matija Aušić koji je propovijedao. Naposljetku mise predslavitelj je čestitao župniku rođendan te zahvalio za gostoprimstvo podsjetivši se dvogodišnjega boravka u našoj župi. 

Tekst i fotografija: N. Špoljarić

  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08