Ispis
Pon19Tra2021

Katehetski susret o otajstvu Isusove smrti na križu

U novouređenom pastoralnom prostoru održan je, nakon večernje mise, 19. travnja trinaesti katehetski susret rasta u vjeri „Katolici, dobro došli kući!“ uz vodstvo prof. dr. sc. Krešimira Šimića, teologa, koji je s vjernicima promišljao o otajstvu Isusove smrti na križu i uskrsnuću.

Predavač je uvodno pojasnio kako Isusova smrt na križu u ono vrijeme nije bila posebna jer su i drugi osuđenici buntovnici i bogohulnici kažnjavani prema rimskom i židovskom zakonu visjeli na križu, obješeni na drvo, međutim teološko pronicanje u smisao Isusove smrti na križu otkriva posebnosti izražene u iščitavanja Svetog pisma. „Evanđelist Marko donosi posljednje riječi raspetog Isusa: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' (Mk 15, 34b), a isto stoji u psalmu 22,2. Zatim slijedi prepoznavanje, priznavanje Isusa Sina Božjega u riječima satnika pod križem koji ispovijeda vjeru: 'A Isus zavapi jakim glasom i izdahnu. I zavjesa se hramska razdrije nadvoje, odozgor dodolje. A kad satnik koji stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!' (Mk 15, 37-39). Luka zapisuje: 'Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!' (Lk 23,46), a to su riječi židovske večernje molitve, psalma 31,6. U Isusovoj smrti zaokružen je ciklus navještaja o Isusu Sinu Božjem, ispunjavaju se riječi proroka, otvara se prostor pristupa Ocu (razdire se hramska zavjesa), ispunjeno je Pismo i naposljetku slijedi ispovijest vjere. U Ivanovu izvještaju (Iv 19, 30) Isus reče: 'Dovršeno je! I prignuvši glavu, preda duh.' Na križu u agoniji nije samo Sin već i Otac, a križ je događanje u samomu Bogu. Jednoća i različitost najbolje se vidi u smrti na križu i tu je vapaj prošao kroz cijelu ljudsku povijest, tu je duboko iskustvo Božje pravednosti, a otajstvo Božje pravednosti je milosrđe. Tu se razlikuje Isusov križ i Isusova smrt od svih drugih i smisao smrti koja nije 'smrt Boga'. Teolog Jürgen Moltmann u tom smislu događaja na križu vidi trojstvenost i napominje: 'Sin pretrpljuje umiranje, Otac pretrpljuje smrt Sina. Pritom bol Oca ima jednaku težinu kao i smrt Sina. Napuštenosti Sina od Oca odgovara napuštenost Oca od Sina. Otac i Sin u jednom su trenutku postali najdublje razdvojeni u napuštenosti i istodobno najpovezaniji u predanju jedan drugome. Iz tog predanja 'izlijeva' se Duh koji napuštenima donosi ljubav. Duh koji oživljava mrtvo. To bi onda značilo da je Isusova smrt smrt same smrti.' Taj smisao se može naslutiti u 22. psalmu u kojemu je prisutno svojevrsno kretanje od vapaja do hvale. Isusovu smrt ne možemo razumjeti, ukoliko ju promatramo iz perspektive Zakona i političke vlasti. Njezin smisao se nazire tek ako u obzir uzmemo odnos Isusa prema njegovu Bogu i Ocu, čiju je blizinu naviještao. Sve što se Isusu dogodilo ispunjenje je Pisma. To znači da njegova smrt pripada Božjoj povijesti, povijesti Božjega naroda. Njegova smrt je događaj koji u sebi nosi logiku koja proizlazi iz Riječi i njoj se vraća, čini ju vjerodostojnom i ispunja je. Isusova smrt na križu, u kojoj su patili Sin i Otac, otkriva smisao iskaza 'Bog je ljubav' (1 Iv 4, 8)“, rekao je Šimić. Katehetski je susret zaključen promišljanjem istine da se Bog utjelovio, umro i uskrsnu radi nas te nas preko križa Bog uskrisuje na život vječni.

Priredila: N. Špoljarić