Sub3Tra2021

Vazmeno bdjenje obasjalo hod vjere prema uskrsnuću

U tišini i molitvenoj sabranosti ušli smo u Veliku subotu. Crkvena su vrata bila otvorena za vjernički pohod Kristovu grobu, za uronjenost u otajstvo smrti Gospodinove i njegova boravka u grobu. Dolaskom večeri pripravljali smo se za vazmeno bdjenje. Po dolasku ispred crkve stajao je upaljeni „oganj bdjenja“, koji je pripravio župljanin Anto Kozić, te stol sa svijećama za bdjenje uz koji su vjernike dočekivali mladi i poslužitelj Tomislav Šperanda.

Svi smo čekali svečani trenutak početka bdjenja. Oko ognja su se okupili vjernici, svećenici Matija Aušić i Mario Žigman, bogoslov Darko Enrich te ministranti(ce) kako bi započeli Vazmeno bdjenje u noći Vazma, sastavljenog od: službe svjetla, službe riječi, krsne službe i euharistijske službe.

Služba svjetla započela je obrednim paljenjem i blagoslovom „ognja bdjenja“ te paljenjem uskrsne svijeće - simbola Krista slavnoga koji uskršava; Krista – novoga Svjetla čovječanstvu koje rasvjetljuje narode i donosi život. Aušić je unio uskrsnu svijeću među narod u crkvu gdje su bila ugašena svjetla te su ministranti od uskrsne svijeće palili svijeće vjernika koji su svjetlo pronosili drugima, dok crkva nije zasjala u mraku. Ulazeći u crkvu, Aušić je triput pjevao, svaki put višim glasom: Svjetlo Kristovo!, na što smo odgovarali: Bogu hvala! Uslijedio je hvalospjev uskrsnoj svijeći koju je Aušić postavio kod ambona. Poslije službe svjetla i vazmenog hvalospjeva, u duhu svete Crkve razmišljali smo o čudesnim Božjim djelima u službi riječi, predvoditelj je zapjevao himan Slava Bogu na visini, a zbor uzvratio Svi slavimo, svi slavimo. Čuli smo čitanja iz Novog zavjeta, navještaj uskrsnuća Gospodnjeg iz Evanđelja kao vrhunac službe riječi, ugasili svijeće i poslušali homiliju Matije Aušića. U trećemu dijelu bdjenja sudjelovali smo u krsnoj službi obnovivši krsna obećanja i euharistijskoj službi. Naposljetku je pobožni puk poškropljen svetom vodom. Uz završni blagoslov i uskrsno čestitanje Aušić je zahvalio pjevačima, sviračima, čitačima i svima koji su posluživali i pridonijeli pripravi crkve za slavlja Uskrsa. Sa župnim Mješoviitm zborom je pjevala Marijana Matijević (voditeljica dječjeg zbora) i vokal Ivan Bošnjak, ravnala Darija Lijić, a liturgijsko pjevanje klavijaturno pratila Dunja Keža (voditeljica zbora mladih). 

Uskrsnuće je novo stvaranje, temelj vjere i kršćanske nade

„To da je Bog uzeo ljudsko tijelo, da je došao među ljude na svijet, trpio i patio nedužan zbog ljudi da ih spasi – to ne poznaje niti jedna jedina religija na svijetu! Sve druge religije poznaju različite bogove ili božanstva koja su svemoguća, apsolutna i daleka od čovjekova konkretnog života. Niti jedna religija ne poznaje to što poznaje kršćanstvo: da apsolutni Bog uzima ljudsku narav, uzima ljudsko tijelo i dolazi među ljude (utjelovljenje). Niti jedna religija ne poznaje to da Bog dolazi služiti ljudima, da se na jednoj večeri Bog prigiba na koljena i običnim ribarima pere noge. Niti jedna religija ne poznaje to da Bog nedužan, lažno oklevetan i optužen bez prigovora podnosi muku i smrt na križu. To je tako velika novost koju je kršćanstvo donijelo. I to je novost koja ni danas ne stari. Nalazimo se pred nečim što bi ljudski gledajući moglo izgledati apsurdno: Bog ne samo da je postao čovjekom, ne samo da je trpio da bi spasio čovjeka preuzevši na sebe teret čitave tragedije ljudskog roda, već umire za čovjeka. To je tako veliko otajstvo: Bog je prinio samoga sebe na žrtvenik križa kao savršenu žrtvu da sve ljude otkupi od grijeha i vječne smrti“, kazao je Matija Aušić uvodeći u homiliju vazmene noći. Propovjednik je istaknuo:  „Bogu nije bilo dovoljno samo doći među ljude u ljudskom obličju. Bog silazi potpuno u nas, u svu zbilju našega života, sve pore našeg života i u sva ljudska iskustva. To znači da Bog ulazi i u iskustvo smrti. Bog umire i silazi u tamu groba. Tako vidimo da Bogu Isusa Krista ništa „ljudsko“ nije strano, ništa što se tiče čovjeka nije nevažno. Bogu je toliko stalo do čovjeka da i Bog sâm ulazi u iskustvo smrti. To je istina naše kršćanske vjere koju ispovijedamo svaki put kada molimo Vjerovanje: vjerujem u Isusa Krista 'koji je sašao nad pakao'. Božja ljubav prema čovjeku toliko je daleko sezala da je želio i mrtvima navijestiti vijest spasenja. Silazak nad pakao jest puno dovršenje evanđeoskog navještaja spasenja. Dakle, ono što je Bog učinio za nas na križu, odnosno otkupiteljsko djelo, ono se proteže na sve ljude svih vremena i svih mjesta. Krist je sišao u dubinu smrti, da bi 'mrtvi čuli glas Sina Božjega i da bi oni koji su ga čuli živjeli' (Iv 5, 25). Koliko daleko seže Božja ljubav i briga za čovjeka? Čak dotle da Bog na sebe preuzima iskustvo smrti. No, kršćanska vjera ne zastaje na tome! Bog je umirući pobijedio smrt. Njegovom smrću i sama je smrt postala smrtna. Umrla je. Sada je sve pod njegovim nogama. Smijemo reći da utjelovljenje ne bi bilo vjerodostojno niti otkupljenje cjelovito da Krist nije 'sišao u podzemlje', u stvarno iskustvo smrti. Taj Kristov silazak nad pakao zapravo je bilo novo stvaranje. Uskrsnuće je novo stvaranje! …  Uskrsnuti ne znači tek ustati na novi život poslije smrti, uskrsnuće je novi oblik života koji već sada možemo iskusiti; to je pobjeda nad ništavilom koju možemo unaprijed iskusiti. Uskrsnuće je temelj vjere i kršćanske nade! Bez povezanosti s rajem i vječnim životom, kršćanstvo bi se svelo na običnu etiku i životnu filozofiju. Kada bismo iz kršćanstva odstranili govor o uskrsnuću i vječnom životu, kršćanstvo se tada ne bi ništa posebno razlikovalo od drugih učenja, svjetonazora i organizacija. Naš se kršćanski život temelji na uskrsnuću. Na našoj vjeri u uskrsnuće stoji ili pada naš kršćanski život.“

Homiliju je Aušić zaključio: „Nakon Kristove smrti i slavnog uskrsnuća, zlo i grijeh više nemaju odlučujuću riječ u svijetu. Ako je po Adamu grijeh ušao u svijet, po Kristu je u svijet došlo otkupljenje od grijeha. Ako nam je po drvetu iz rajskog vrta došao grijeh, po drvetu Kristova križa došlo nam je spasenje od vječne smrti. Upravo nam Uskrsli Krist rasvjetljuje pogled, daruje 'oči vjere', kako bismo mogli gledati njegovim pogledom. Kršćanska se nada temelji na vjeri u Boga koji uvijek stvara novost u čovjekovu životu, stvara novost u povijesti, stvara novost u svemiru. I papa Franjo je podsjetio kako je Bog naš, Bog koji stvara novost jer je Bog iznenađenja. Stoga, nije kršćanski hodati pognute glave i očiju… Kao da sav naš put završava ovdje, nakon svega nekoliko metara putovanja; kao da je naš život lišen bilo kakva cilja i pristaništa, i da smo prisiljeni na vječno lutanje, a sav silni trud bez smisla. Kristovo uskrsnuće jamstvo je i našega uskrsnuća na koncu vremena i povijesti. I ta istina preobražava naše životne strahove. Ne zaboravimo to: Kristovo uskrsnuće i nama daje snagu gledati onkraj groba, onkraj zla, s onu stranu patnje!“

Zabilježila: Nevenka Špoljarić

  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08
  • 09
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29