Ispis
Pon8Velj2021

Proslavili smo Gospu Lurdsku duhovnom obnovom

Naša retfalačka župa Uzvišenja sv. Križa u Osijeku ove godine slavi 60 godina postojanja i prigoda je to za još snažniju evangelizaciju župne zajednice na razini osobnoga obraćenja, duhovnosti i molitvenoga života. Stoga je svoje posebnosti uz slavlje Gospe Lurdske (11. veljače) i Svjetski dan bolesnika imala i održana priprava večernjom trodnevnicom, od 8. do 10. veljače, i duhovna obnova. Gospin je blagdan proslavljen misama i završnom tematskom propovijedi o obiteljskom/roditeljskom odnosu po uzoru na svetu obitelj i Isusa.

Nakon svakovečernje krunice i pobožnosti pred Gospinim kipom u crkvi koju je predvodio župnik Ivica Martić i domaćinski predvodio misna slavlja, duhovna je obnova otvorena s gostujućim don Petrom Filipovićem iz Studenaca u BiH te fra Krunoslavom Kolarićem, psihoterapeutom, redovnikom i časnim bratom u franjevačkom samostanu i Svetištu Majke Božje Trsatske u Rijeci koji je dvije večeri propovijedao. Najprije je s nama promišljao o temi „Preko oprosta do slobode“ ukazujujući na vlastiti primjer oprosta progoniteljima, o pomirenju sa sobom i Bogom te zadobivanju duševne slobode. Druge je večeri fra Krunoslav govorio o temi „Obitelj dar života i zajedništva“ na koju se nadovezao naš župnik Ivica Martić (nadbiskupijski povjerenik za pastoral braka i obitelji) u propovijedi na uočnici Gospina blagdana govoreći o rastu u (ne)zdravim obiteljskim odnosima, roditeljstvu i djeci te na blagdan o oštećenim obiteljskim odnosima i kako ih liječiti – molitvom i postom, sada u korizmi pred nama.

Podsjetimo, Kolarić je uvodno istaknuo kako svaka osoba upoznaje svoj vlastiti identitet kroz pitanja – što sam/što smo, tko sam i kakav sam, u življenju života u zajednici u kojoj svaki dan osoba otkriva nešto novo. U „potrazi za identitetom“ i u činjenici da nismo birali naše roditelje niti oni nas, obitelj ima svoj identitet i zapitati nam se kakav je, kao i kakav je moj identitet vjere, ono po čemu se prepoznajem i jesam? „Često bismo mijenjali ljude oko nas pa i svećenike… sve bismo mijenjali gubeći i ono što imamo, a poštovanja nema. Izgubilo se poštovanje, ne znamo poštivati jedni druge. Evanđelje govori: ' Poštuj oca svoga i majku… (to je prva zapovijed s obećanjem) da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji', poštuj i one koji su roditeljima dali život – djedove i bake! A mi, čim ostare i trebaju našu pomoć, dajemo ih drugima da netko drugi brine o njima. Gdje je tu ljubav i poštovanje, zahvalnost? Razlikujemo se u strukturi ličnosti, osobnosti, karakteru, no okolina poštuje ono što smo i kako kreirali u obitelji. Često kažemo da je obitelj rađaonica novoga života. Obitelj je dar života i zajedništva, škola učenja života, življenja sakramentalnoga života“, podsjetio je propovjednik te govorio o važnosti uvažavanja djetetovih iskrenih emocija i roditeljske podrške. Istaknuo je bitno uvažavanje različitosti spolova u braku i obitelji jer kroz takvu „autentičnu različitost po Božjemu stvaranju u zajedništvu braka njih dvoje su jedno“. „Koliko poštujemo to što nam je Bog dao na početku stvaranja? Djeca su dar. Dijete ne može opstati, ako nema podršku, ogledalo svojih roditelja. I drugo ključno je u obitelji graditi identitet (naše) vjere. Svjedoci smo da bez Boga ne možemo sami u život. I kad su potresi, katastrofe vapimo: 'Bože, trebamo te!' A Bog traži tako malo, a i to malo bude previše… Sada kroz pripravu za slavlje Gospe Lurdske zamolimo našu Majku da nas nauči kako da budemo bolji majka, otac, dijete, baka, djed i unuk(a) u istraživanju odgovora na pitanja tko sam, što sam i kakva sam“, zaključio je Kolarić.

Je li priča o Isusovu djetinjstvu i uzornom rastu u obitelji i naša priča?

U propovijedi na večernjoj misi duhovnu je obnovu treće večeri s evanđeoskim uporištem nastavio župnik Ivica Martić govoreći o temi „Bog roditelji djeca“. „Ako hoćeš pomoći svome djetetu, muž mora voljeti svoju žena, a žena muža. Dijete ne funkcionira, ne funkcionira li odnos oca i majke… Isus je rastao u skladnoj obitelji uz mamu i tatu. Rastao je u redu, skladu i uz roditeljsko poštovanje jer, bez obzira koliko dijete imalo godina, dijete je osoba“, kazao je župnik, pojasnivši kako red koji se uči od malena, npr. vrijeme buđenja, pranja zubi, objeda, molitve pomaže djetetu u odrastanju, kao što je pomoglo i Isusu.

„Naš život počinje tako što mi ulazimo u već jednu započetu priču, priču svojih roditelja. Na neki način htjeli mi to ili ne, nastavljamo život svojih roditelja. Gospa je, najvjerojatnije, pričala evanđelistu Luki priču svoga života, što joj Bog dobra učini kroz život. To je uloga roditelja, djedova i baka, pričati priču kako nas je Bog čuvao i vodio. Kad gledamo u Isusa, točno možemo vidjeti kakvu je obitelj, roditelje imao. Djeca jesu zrcalo, slika svojih roditelja. Isus je tako mogao postati hrabar onakav kakvog ga vidimo jer je rastao u zdravoj obitelji. Luka ističe da su roditelji vodili Isus na blagdan Pashe u hram te da su se držali zakona. Dijete Isus je rastao u obitelji koja se držala zakona tj. obitelj koja je znala red. Isus je gledao što mu roditelji čine. Evanđelje ne kaže - Marija i Josip su išli u hram, već roditelji. Važno je za dijete da ima oba roditelja, oca i majku! Naravno mjesto života su oboje, otac i majka. Ako hoćeš pomoći svome djetetu, voli svoju ženu ili voli svoga muža. Ne povećaj svoju ljubav prema djetetu već voli svog bračnog druga. Ti, trebaš pokazati da voliš ono što si izabrao! Dijete to najbolje osjeti kako se mama i tata odnose jedno prema drugome. Ako se roditelji ne slažu, što dijete radi? Ono prebacuje krivnju na sebe, pokušava riješiti problem na sebe. Dijete misli: 'Kad bih ja bio drukčiji, oni bi se slagali.' I preuzima krivnju na sebe, zbunjeno promatra, a to je grozno. Ma, nije dijete u braku, već muž i žena! To što se događa između mama i tate, nije tvoj problem. Ali dijete to najčešće ne shvaća“, razložio je propovjednik te nastavio primjerom svima nama: „Isus je rastao u skladnoj obitelji. Mama i tata zajedno idu u hram. Ako muž ne ide u crkvu, već šalje svoju ženu ili dijete, on kao da time kaže mene se crkva, Bog ne tiče. Ovime kao da kažem djetetu: 'Imam neki svoj svijet.' I eto zbrke u djetetu, nesklada. Isusovi roditelji zajedno imaju odnos s Bogom. To im je postao običaj, red, navika. Tako se raste u skladu. Bez reda lako se izgubimo.“ Nadalje, ponuđeno je promišljanje o zdravom odgoju bez straha na svete obitelji. „Isus nije živio u strahu. A mi stalno zivkamo dijete, provjeravamo i svoj strah prenosimo na dijete. Tek nakon dan hoda, Marija i Josip pitaju za njega, a nalaze ga tek treći dan gdje sjedi posred pismoznanaca sluša ih i pita. Jako je važno da dijete ne treba samo slušati, ono ima pravo postavljati pitanja. Ne reci djetetu: 'Što ti znaš, slušaj što ti ja kažem.' Ukoliko dijete ne postavlja pitanja i ne dobiva odgovore, ono se zatvara i koči. Može nam biti dosadno i naporno, ali moramo odgovarati na pitanja svoje djece! Moramo biti iskreni, izricati se! Tako dijete stječe povjerenje u svijet, život. Postaje sigurno u sebe, kada zna odgovore. Hram je mjesto na kojemu nijedno pitanje nije glupo. Tamo nalazimo odgovor na pitanja koja nam roditelj ne može ili ne zna dati odgovor. Ondje se uči misliti svojom glavom. Isus je imao dobre učitelje i roditelje jer je mogao postavljati pitanja. U hramu dijete dobiva svoj život, preraste svoje roditelje. Oni mu samo pomažu naći svoj put. A to rađa ponos. Evanđelje kaže kako oni ne razumješe riječ koju im reče. Gospa i Josip nisu sve razumjeli, ali su ga doveli u okolinu gdje može naći odgovore. Što mi radimo? Mislimo, tko će dijete najbolje razumjeti, ako ne mama i tata. Mi ga vežemo uz sebe da kopira naš život, umjesto da gradi svoj. Zato je bitan Bog da možemo pustiti dijete pronaći svoj put. Dijete neke odluke u svomu životu mora samo naučiti donositi. I ovo je zapisano; kad' se vratiše iz Jeruzalema bijaše im poslušan. Isus je poštivao svoje roditelje jer su oni njega poštivali, jer su se međusobno poštivali, jer su poštivali Boga. To nam Marija priča (i) danas po evanđelistu Luki - da se naučimo biti roditelji i djeca. I djedovi i bake koji će znati prenijeti istinu onima koje vole.“

U blagdanskoj je propovijedi Martić zaključio obnovu promišljanjem o (ne)vjeri roditeljskoj i tome kako je to kada u obitelji nije sve kako treba, uzevši evanđeoski primjer Isusova postupanja (Mk 9) u slučaju u kojemu otac mladića moli pomoć za sina jer mu sin ima nijemog duha. „Nema veće muke do one kada ne možeš pomoći svomu djetetu. I kada nema komunikacije između roditelja i djeteta, koji ne znaju razgovarati - ili se svađaju ili šute. Otac ne zna razgovarati, a sin pristupiti ocu i to je užas, dok je među nama tišina. Zanimljivo, otac ne kaže između njega i mene je problem, već sin ima problem. Kao da kaže, on ne zna razgovarati sa mnom, kriv je. Najčešće roditelji kažu dijete nam ima problem, umjesto - mi imamo problem… Isus prepoznaje da problem nije u nijemosti, već u ne vjeri. U čijoj ne vjeri? Evanđelist Marko razlikuje dječaka i zloduha. On veli - dječakom vlada sila veća od njega. On ne vlada sobom, on nije kriv, nije slobodan. Isus ne ulazi u razgovor s dječakom niti zloduhom, već s ocem i traži da otac prizna i ne skriva problem. A otac je rastrgan između suprotnosti, između da i ne, te traži pomoć. A Isus veli: 'Sve je moguće onome koji vjeruje'… Otac otvara vrata svoje obitelji Bogu i traži pomoć. Otpor zlu mora ići kroz Isusa, drukčije ne ide. Grijeh, zlo, ovisnost ostavljaju posljedice, štete. Isus daje odgovor, vrijedeći i danas, kako se opako istjeruje samo postom i molitvom. Da se netko oslobodi, evo recepta, to je ono na što nas korizma poziva. To je način kako ispuniti pravednost – molitvom (ona je preduvjet oslobođenja) i postom (Isus je postio 40 dana; hoćeš li otkriti koje sile vladaju tobom, počni postiti). Tek u postu izlazi ono što čovjekom vlada (srdžba, ljutnja, tuga…). Hoćeš li neke obiteljske probleme riješiti u svomu životu, počni postiti! U molitvi i postu ima manje mene, a više Boga. Tada nam Bog otvara oči za ono što trebam(o) činiti. Probajte, korizma je blizu“, pozvao nas je župnik Ivica.

Priredila: Nevenka Špoljarić