Ned1Stu2020

Proslavili smo svetkovinu Svih svetih i Dušni dan

Euharistijskim slavljima, molitvom u crkvi i na dvama grobljima (Retfalačkom i Mađarskom groblju) župna je zajednica u nedjelju (1. studenog) proslavila svetkovinu Svih svetih i u ponedjeljak Dušni dan – Spomen svih vjernih pokojnika, kada je održana molitva kod križa (oba dana) za sve pokojne te blagoslov grobova.

„Svi smo pozvani biti sveti i ja mogu biti svet“

„Da bismo bili sveti, ne trebamo biti biskupi, svećenici, redovnice ni redovnici. Mnogo smo puta kušani misliti da je svetost rezervirana za one koji imaju mogućnost održavati distancu od redovitih briga kako bi mogli mnogo vremena posvetiti molitvi. Nije tako. Svi smo pozvani biti sveti, živeći s ljubavlju i svatko dajući svoje svjedočanstvo u svakodnevnim zauzetostima, ondje gdje se tko nalazi. Jesi li posvećena ili posvećen? Budi svet, radosno živeći svoje darivanje! Jesi li u braku? Budi svet, ljubeći i brinući se za svojega muža ili svoju ženu, kao što je Krist činio s Crkvom! Jesi li radnik? Budi svet, obavljajući pošteno i kompetentno svoj posao, na službu braći! Jesi li roditelj, ili djed ili baka? Budi svet, strpljivo poučavajući djecu da nasljeduju Isusa! Budi svet, boreći se za opće dobro i odričući se svojih osobnih interesa!“, kazao je župni vikar Matija Aušić, aktualizirajući apostolsku pobudnicu Radujte se i kličite pape Franje, tijekom propovijedi na večernjem drugom misnom slavlju svetkovine Svih svetih. Također, razložio je kako svatko od nas treba shvatiti cjelinu svojega života kao poslanje, kazavši: „Pokušajmo to učiniti slušajući Boga u molitvi i prepoznajući znakove koje nam daje. Pitaj(mo) uvijek Duha Svetoga što to Isus od nas očekuje u svakom trenutku našega života i u svakom izboru kojeg moram(o) učiniti, kako bih(smo) razlučili mjesto koje on zauzima u našemu poslanju… Nasljedujući Krista možemo biti sveti jer on je svet.“

Župni vikar Mario Žigman u propovijedi na svetkovinu Svih svetih podsjetio je kako nas blaženstva uče postati svecem današnjega vremena, a sveti nas uče da je „svetost omogućena svakome čovjeku, i tebi i meni… biti svet je poziv koji nam je Bog usadio u srce“; svece trebamo upoznati i čuti njihovu poruku: Ne odustaj! Zaključio je: „Neka nas svetkovina Svih Svetih uči kako je svetost i danas moguća, da i ja mogu biti svet, jer je to poziv koji mi je Gospodin uputio. Da je svetost moguća svjedoči nam nedavno proglašen blaženik Carlo Acutis. Svetac novoga doba. Budimo i mi sveci novoga doba živeći blaženstva kao vrhunac kršćanskoga života.“ 

„Isusov poziv na ljubav je poziv u nebo, smrt nije kraj“

Dušni je dan proslavljen u župnoj crkvi trima misnim slavljima; jutarnju misu predslavio je župnik Ivica Martić, vikari Žigman i Aušić misu u 11 sati i večernju. „Ovih dana na poseban način razmatramo o svojim dragim pokojnima, dijelimo uspomene na trenutke kad su bili s nama, a zasigurno razmišljamo i o temi smrti. Tema je to o kojoj čovjek izbjegava govoriti, eventualno jednom godišnje ili ako se susretnemo sa smrću drage nam osobe. Kao da današnji čovjek zazire od smrti, iako je ona sastavni dio našega života. Sve što činimo i stvaramo propadljivo je. I to je za pojmiti nešto zastrašujuće. Međutim, riječi proroka Joba nas tješe: 'Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati i k sebi će me dići.' Job daje nadu da zemaljska smrt nije kraj i da će nas naš Izbavitelj ponovno probuditi i k sebi nas dovesti“, promišljao je propovijedi Žigman nastavljajući razmatrati: „Zašto je, unatoč tome, teško prihvatiti govor o smrti? Možda, upravo zbog toga što su donedavno naši dragi umirali u kućama. Djeca su promatrala i gledala smrt svojih najbližih, bake, djeda, roditelja. I prirodnim slijedom gledali su kako će se i sami s njome susresti. Danas je nešto drukčije. Većina umire u bolnicama, a ako tko i umre kod kuće tada ga se brzo preveze u mrtvačnicu. Smrt  i umiranje su desakralizirani, a naši sprovodni običaji površni. Nije li žalosno kada svećenik mora opominjati ljude na sprovodu da ne razgovaraju te da se dolično ponašaju? Današnji čovjek ne boji se posljednjeg suda, već osamljenosti i napuštenosti. Boji se da neće sam dočekati smrt. Međutim, puno je strašnije dočekati smrt bez Boga jer je to potpuna osamljenost. Ipak, Isus nas uči kako provesti svoje posljednje trenutke. U krugu svojih najbližih. Kao što je i on činio. U trenutcima prije smrti bio je s učenicima, ustanovio sveti red, euharistiju i učenike pozvao na ljubav. Taj poziv i danas vrijedi za tebe i za mene. Poziv na ljubav je poziv u nebo. Smrt nije kraj, ona nam ništa ne oduzima nego mijenja. Mijenja naš život i preobražava ga. Neka nam Dušni dan neka nam pomogne prihvatiti stvarnost smrti, ne izbjegavati o njoj govoriti i biti spremni za susret s njom.“

Priredila: N. Špoljarić

  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08
  • 09