Pon14Ruj2020

Proslavljen crkveni god u župi Uzvišenja sv. Križa u Osijeku

„Tvoj križ su tvoja vrata u Nebo“

Svetkovanje blagdana Uzvišenja sv. Križa (14. rujna) u Osijeku je održano u retfalačkoj župi gdje su vjernici trima misama slavili crkveni god u crkvi Uzvišenja sv. Križa. Dopodnevna slavlja Križeva predslavili su i propovijedali novi župni vikari, mladomisnik Matija Aušić i nadbiskupijski povjerenik za pastoral mladih te studentski kapelan osječkoga Sveučilišta Mario Žigman, dok je večernje pjevano euharistijsko slavlje predvodio (i propovijedao) Krešimir Čutura, vicerektor Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, u zajedništvu sa župnikom Ivicom Martićem i vikarom Žigmanom.

Svetkovanju je prethodila trodnevnica (od 9. do 11. rujna) s naglaskom na promišljanje i poticaj pristupanju sakramentu svete ispovijedi, a uz večernje mise vjernici su slušali propovijedi uz tematska razmatranja župnika i vikara (Priznaj svoje grijehe, Oplači svoje grijehe, Izvrši pravednu pokoru), a nakon misa župljani su sudjelovali u euharistijskom klanjanju četvrtkom i u petak klanjanju križu. Liturgijsko pjevanje župnoga zbora na večernjoj misi orguljski je pratila župljanka Biljana Grašić uz ravnanje s. Vianee Pezer, redovnice Družbe Sestre naše Gospe. 

U propovijedima su svećenici naglašavali da „svoje križeve u svakodnevici motrimo i doživljavajmo kao unutarnju snagu koja nas vodi k spasenju“ te da življenje vjere ne bude u disonanciji s Kristovim križem. „Križ sam po sebi je sredstvo za mučenje i zapravo nije ništa dobro niti lijepo. Za nas kršćane on je simbol Kristove muke i žrtve. Danas ga mnogi nose kao modni dodatak ili amajliju, a za nas je simbol Isusove pobjede, Božje ljubavi koja se predala za spasenje čovjeka. Križ je mjesto gdje se ljudska zloća iskalila nad Božjom svetošću i nevinošću. Križ se također povezuje s čovjekovom patnjom koja za vjernika može biti ljekovita. Zato nam današnji blagdan može biti prilika za prihvaćanje svih onih svakodnevnih križeva, raznih životnih boli i muka u svrhu naše preobrazbe, liječenja od naše samodostatnosti i grešnosti. Konačno združujući svoje muke s Kristovom, to je put u Uskrsnuće i vječni život u spasenju“, poručio je Čutura u propovijedi, pripominjući: „Stavljajući znak križa na svoje tijelo, prihvaćamo onoga koji je umro i uskrsnuo za nas, i ne samo da ga prihvaćamo, već ga i slijedimo u svojim životnim Kalvarijama.“ Župnik  Martić je na kraju svih misnih slavlja zahvalio je svima koji su doprinijeli slavlju Križeva te naposljetku večernje blagdanske svečanosti poručio sabranima kako valja svima nama „prigrliti svoj križ kojim slavimo svoje spasenje“, zaključujući: „Najveće je svetkovanje dolazak na svetu misu kojim, i u ovim danas nezgodnim vremenima, svjedočimo i očitujemo katoličku vjeru. Čašćenjem križa, slavimo svoje spasenje.“

Uvodeći u jutarnju propovijed Aušić je govorio o trostrukom značenju križa - križa je znak poniženja do smrti našega Spasitelja koji drvo srama i sprave za mučenje pretvara u znak spasenja; znak je nasljedovanja i znak koji nadilazi naš život, kazavši: „Apostoli nisu razumjeli da će Krist podnijeti muku i smrt. Apostoli i židovska tradicija nije baš najbolje prihvaćala da će Mesija morati ići na križ i tu vidimo otpor apostola.“ Nadovezujući se na prvo čitanje u kojemu slušamo o Mojsiju, koji je po Božjemu nalogu načinio zmiju od mjedi i ona je bila Božja prisutnost među ljudima na zemlji, Aušić je razložio kako je Mojsijeva zmija, također, simbol Kristova križa, te je na primjeru usporedbe dvaju drveta –starozavjetnoga kao drveta spoznanja na kojem se čovjeku dogodio prvi grijeh  i tada je nastalo stanje prokletstva, te drugoga drveta, drveta križa koje skida prokletstvo postajući simbol spasa, naglasio bitnost prihvatiti svoj križ  i moliti Boga „da možemo  strpljivo i s velikom ljubavlju nositi svoje križeve i nastojati pomoći nositi drugima njihove križeve“.

Nadahnut svetim križem Žigman je uvodno u propovijedi (na misi u 11 sati) rekao kako nosi križ, prirastao srcu, dragu uspomenu od duhovnika dobivenu za đakonsko ređenje, ali izvanjska ljepota pri promatranju izgleda križa odvlači od smisla križa koji daje Isus, kazavši u u propovijedi: „Često ćemo susretati ljude koji oko vrata nose znak križa. Tako ćemo tražiti križ tako da ćemo gledati njegovu ljepotu, njegov izgled, da je što svečaniji, a kada se susretnemo sa životnim križevima, koji su nam neizbježni, od njih zaziremo i postavljamo Bogu razna pitanja: 'Zašto se to baš meni moralo dogoditi? Bože, gdje si?' Tako se onda udaljimo od Boga, odbijajući nositi svoj križ. Danas kada slavimo blagdan Uzvišenja sv. Križa, ne slavimo dvije poprečne grede na kojima gledamo lik mrtvoga čovjeka, nego slavimo Božju ljubav koja se očitovala na najuzvišeniji način. Isus je time potvrdio svoje riječi: veće ljubavi nema nitko od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje. I ako bih kao kršćanin tražio riječ koja bi suvremenom čovjeku ponudila smisao života, ta riječ bi trebala biti križ. Zašto? Križ je nešto s čime se susreće i vjernik i nevjernik. Svatko od nas ima svoj križ koji nosi, svoju muku, trpljenje, bol. Nijedan križ nije lagan, nije lijep i ugodan. Smatram kako je nama kršćanima puno lakše nositi naš križ jer u njemu imamo smisao koji mu je dao Krist. Dok će nekima biti ludost, neki će u čovjeku koji prihvaća križ gledati sadiste koji se vole kažnjavati, a mi kršćani u križu promatramo Boga koji se ponizuje kako bi čovjeka uzvisio i vratio ga na ono prijestolje koje nam je Bog pripremio prije pada u grijeh. Stoga prihvaćajući križ ja prihvaćam Božji plan za sebe. Po križu Krist je prošao kroz vrata koja su ga uvela u slavu i time je pomirio čovjeka s Bogom…  Nemojmo se zavaravati i gledati kako su križevi drugih lakši jer nisu. Svima je dan onaj križ koji čovjek može nositi. Nemojmo gledati tuđe križeve, ili uzeti križ samo kao simbol, ukras ili nešto treće i promatrati ga jer nije dovoljno samo pobožno gledati u Isusa, u njegov križ ili kakvu pobožnu sliku na zidu u svojoj kući. Isusa moramo prihvatiti u onome što on jest, a on je Bog koji je postao čovjekom kako bi nam dao primjer istinskoga života koja uključuje dimenziju križa. Danas, kada je socijalna distanca u jednome danu izrečena toliko puta da nam ona gotovo teče venama, ne smijemo dopustiti da ta distanca uđe u naše srce i da se distanciramo od Boga nego s Bogom trebamo postati jedno. On treba postati dio nas. Kada postanemo jedno s Bogom, tada ćemo moći prihvatiti i naše križeve koje ćemo promatrati kao vrata za nebo jer se po svojemu križu suobličujemo se Kristu, postajemo jedno s njime. Ne zaboravi: tvoj križ su tvoja vrata u Nebo!“

Brojne poticaje za duhovni rast u Isusovoj i Božjoj školi ljubavi po uzoru na prihvaćanje križa koji nas vodi k spasenju nizao je, na svečanoj misi propovjednik Čutura, podsjetivši kako križ kršćaninu nije modni detalj već znakovito prihvaćanje križa, istaknuvši: „Križ je susret ljudske slabosti i Božje svemoći. Možda se i pitamo zašto je dobri Bog dopustio da njegov ljubljeni Sin završi na križu? Bogu se svidjelo da se njegova slava manifestira na najslabijemu. Svi naši grijesi su se stali u Isusove muke. Bog je toliko ljubio nas da je dao svoga Sina… križ je ljubav. Današnji blagdan za nas znači da iznova upoznajemo otajstvo Isusove muke kroz naš život. Svi nosimo nekakve križeve, možda kroz bolest, na poslu, u obitelji… Križ muke koju prolazimo ima dimenziju posvete, sredstvo je ljubavi, ali ne po našoj logici već Božjoj. U toj je logici u Božjim očima jednako savršen i ljubljen  čovjek u invalidskim kolicima i osoba bez poteškoća te je problem kako mi gledamo na „savršen“ svijet. Križ nas poziva da se iznutra obratimo prihvaćajući križ i da nam on bude škola na rast u ljubavi i zajedništvu s Bogom.“

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić

  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08
  • 09
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20