Uto8Lis2019

Hodočašće zajednišva požeškoj biskupiji

U znak zahvale našim zborašima, u utorak,  8. listopada 2019. išli smo na hodočašće u požešku biskupiju. Predvođeni našim župnikom Ivicom Martićem i župnim vikarom Filipom Sertićem, na put su išli članovi Mješovitoga zbora naše župe, sa  voditeljicom  s. Samuelom Markanović, te članice zajednice Sv. Marta (koja se brine o spremanju i čišćenju naše župne crkve).

Moleći da nam ovo hodočašće bude blagoslovljeno, da posvetimo vrijeme Bogu i jedni drugima, naš župnik Ivica Martić je rekao: „Zajedništvo nam je potrebnije no  ikad, sve smo više zatrpani obavezama, a nažalost nismo daleko ni od napasti lijenosti da nam se često i ne da kod nekoga ili nekamo ići. Zato vam zahvaljujem na odazivu, posebno s. Samueli koja se lijepo uklopila u našu župnu zajednicu, kroz vođenje zbora. Razne nas nevolje prate u životu, ali važno je da smo tu zbog Isusa Krista, a onda to zahtijeva i susret s  drugim ljudima. Tako i Vi, dok pjevate na sv. Misi želite susresti Krista kojem ste povjerovali, a onda to susretanje s njime, od samoga Krista zahtijeva da se susrećemo s drugima. „

Uz molitvu krunice i pjesmu stigli smo u Požegu. Prvo smo posjetili Dijecezanski muzej požeške biskupije, kroz kojeg nas je provela voditeljica biskupijske knjižnice Nikolina Mandić. Doznali smo kako je muzej osnovan 1999. g. Dekretom požeškog biskupa msgr. dr. A. Škvorčevića.  Obišli smo trajni postav sakralne zbirke, te zbirke moderne i suvremene umjetnosti koji ukupno broje oko 450 izloženih predmeta i obuhvaćaju razdoblje od 15. do 21. stoljeća. Potom smo obišli Katedralu sv. Terezije Avilske  i riznicu,koja je  utemeljena 2004. g. a otvorena 2015. g.,  sa svrhom da se u njoj pohrane i čuvaju predmeti liturgijske namjene sakupljeni tijekom 250 godina župne, a zatim stolne crkve s. Terezije u Požegi. Obišli smo i crkvu sv. Lovre, koja je jedan od najstarijih spomenika gotičke sakralne baštine, koji je preživio stopedesetgodišnje vrijeme osmanlijske vladavine u Slavoniji. Bilo je i vremena za kraći odmor, uz kavicu, a onda smo se uputili u mjesto Krajačići, jednu od 9  naselja (filijala) župe Odorci (u kojoj je od 2007. do 2010. g.  bio župnik I. Martić). Tamo smo u kapelici sv. Katarine, u zajedništvu s mještanima,  slavili sv. misu.  „Kada sam razmišljao gdje bi mogli slaviti sv. misu i gdje bi mogli biti bratski ugošćeni, onda mi je na prvom mjestu bilo selo Krajačići, sjećajući se svih onih lijepih trenutaka koje ste vi kao selo činili jedni za druge, na dobro drugima i svojoj crkvi“ rekao je na početku misnoga slavlja, naš župnik Martić. „Neke stvari stoput čujemo u životu pa ih ne živimo, zaboravimo ili ih prečujemo. Marija i Marta predstavljaju dva gledanja na život, vidimo ih svakoga dana u svojim obiteljima i na poslu, rekao je, osvrnuvši se na evanđelje župnik Martić, te dodao: „I mi, poput Marte, češće dajemo prednost radu, cijenimo ljude koliko rade, koliko imaju i koliko su vrijedni, a zadnje dajemo važnost molitvi. To je napast  nas svih, kao da smo sigurniji u svoj rad, nego što smo sigurni u molitvu. U evanđelju Isus ne kaže koja je sestra bolja, već koja je ispravnije izabrala. Isus ne dijeli osobe, ali vidi što je u nama dobro ili manje dobro....Koliko smo puta ljuti na naše ukućane što nam ne pomažu na onaj način na koji očekujemo i ne ostvaruju naša očekivanja, ali koliko smo ljuti i na Boga što ne nagrađuje naš rad, ne podržava nas i koji puta nas dovodi na težak put u našem radu i osjećamo se da nam rad nije uspješan, da ga ne možemo dovršiti i da se posao samo umnaža. Ova ljutnja nam zvuči poznato. Izričemo je riječima uvijek sve moram ja. Koliko smo puta rekli: Zar uvijek moram ja ? Ima li takvih? Sve je na meni...... Pitamo li se mi kad radimo nešto - radimo li to zato što to želimo ili da druge zadivimo, da  nas mogu pohvaliti?...već na stotine puta viđen pristup – vrijedim koliko radim...Marta sugerira Isusu što bi on trebao učiniti. Kao da slušamo naše molitve, mi Bogu stalno sugeriramo kakav bi naš život trebao biti, a on to ne sluša. To su naše molitve, sugestija Bogu kakav bi trebao biti naš život. No Boga treba pustiti da bude slobodan od naše volje, od naših molitava, Bogu ne treba dati nešto od sebe, Bog traži nas same. Često glumimo ulogu spasitelja, da sve ovisi o nama. Tko god ode s ovoga svijeta, život se poslije njega nastavi, to smo stoput vidjeli. Sve mi, sve ovisi o nama, kad mene ne bude, sve će se raspasti – a nikad ne bude tako. ... „  rekao je, među ostalim u propovijedi naš župnik Ivica Martić.

U spomen na naš dolazak župnik je predao mještanima Krajačića sliku sv. obitelji. „Neka Vas ona podsjeća na zajedništvo koje smo nekad imali. Vaše selo, tj. ljudi mnogima su bili uzor tog zajedništva. Pravo zajedništvo proizlazi samo iz Boga. Sveta je obitelj slika pravog zajedništva. U takvoj se obitelji zajedno moli, radi, drugima pomaže i okuplja oko Isusa. Hvala za ovaj dan i za vaše dobro poznato gostoprimstvo“, rekao je predajući sliku, u ime župljana naše župe Uzvišenja Sv. Križa, župnik Martić.

Nakon mise, u zajedništvu s mještanima otišli smo se pomoliti  na groblje, a potom smo svi zajedno otišli u društveni dom u kojem smo blagovali što su nam domaćini pripremili, a doista su se potrudili i ugostili nas jako lijepo.  U ime župe Odvorci i mještana, obratio nam se Marinko Kovačević, pozdravljajući prvo „svog“ nekadašnjeg župnika Ivicu, koji je, kako je rekao najbolji župnik na svijetu.  Zadovoljni smo što ste u našoj maloj sredini i što vas možemo ugostiti, rekao je. Župnik Martić ostavio je velike tragove u župi sa svojim angažmanom i poticanjem vjernika da dođu u crkvu. Nikad nije bila punija crkva, nego kad je on bio župnik, istaknuo je Kovačević.

Nakon blagovanja i druženja s mještanima uputili smo se prema Osijeku. Naišli smo i do župe Bezgrešnog srca Marijina, koja je smještena u zapadnom dijelu Sl. Broda, u naselju zvanom Budainka (gdje je odrastao naš župnik Ivica Martić). Ta je župa nastala 1991. g. odvajanjem od župe Brodski Varoš. S izgradnjom i uređenjem te crkve upoznao nas je prvo naš župnik Ivica Martić, a potom i domaći župnik,  vlč. Andrija Djaković, istaknuvši zajedništvo svih mještana-vjernika, čijim je radom, trudom i nadasve aktivnim sudjelovanjem nastala ova crkva. Nakon toga, uputili smo se kući, pod dojmom svega što smo vidjeli i čuli, radosna srca i ohrabreni u vjeri, da se zajedništvom puno toga može postići.

Tekst i foto: ZUSK

Više fotografija u Fotogaleriji.