Ned22Ruj2019

Snažno svjedočanstvo Josipa Milkovića

Nakon večernje svete mise u 18, 30 sati 22. rujna imali smo priliku poslušati snažno svjedočanstvo dvadesetšestogodišnjeg Josipa Milkovića, hrvatskog vojnika iz Vrlike. Josip je stradao na vojnoj vježbi prije 3 godine, nakon eksplozije neispravne naprave, te postao teški invalid. Ostao je bez noge, šaka, vida, sluha... no njegova ga je muka dovela do Isusa i o tome je svjedočio okupljenim vjernicima.

„Bog mi je dao da sam inženjer građevine, ponosni časnik HV-a, mirnodopski vojni invalid i od 1. 10. 2019. student psihologije u Zadru“, rekao je predstavljajući se vjernicima Josip Milković. Sve je išlo po planu do tog nesretnog  27. 4. 2016. g.

Do tad sam imao posao, plan, sve je išlo po planu. i tog sam tragičnog dana doživio nezgodu. 2 kg eksploziva nažalost je prekinulo njegove snove. „Doživio sam tragediju, kaže Josip, gdje je Bog morao intervenirati, dati mi neku novu priliku, novi početak, novu knjigu. Zapravo sam tog nesretnog dana izgubio sve što sam imao. Bio sam sportaš, igrao nogomet, imao sam planove kao i svi mladi – kupiti auto, stan, oženiti se, imao sam djevojku. Sve sam isplanirao i posložio u životu i onda nažalost, dogodila se tragedija. Želim razbiti tu jednu kontradikciju, zašto je Bog to dozvolio, sve je išlo po planu, sumnjam da je Bog to planirao. Sudbina, da me baš na takav način zadesi zlo. „Kad sam razmišljao nakon te tragedije , zašto se to dogodilo – rekao bih da Bog nije tvorac tragedija, Bog je onaj koji nas iz tragedije vadi i spašava. Kad sam se pitao: Bože, zašto i kako se to moglo dogoditi? Tad sam se vratio u dane prije nezgode. Imao sam to jutro, sjećam se sebe na krevetu, prošla mi čudna misao, što ako ti ne budeš spremao ove stvari, nisam tad bio svjestan te svoje duhovne dimenzije. Prolazile su me čudne misli, možda te znakove nisam prije primjećivao, mislim da je Bog učinio sve da spriječi taj nesretni događaj, pokušao je intervenirati preko mene koliko je to bilo moguće. Osjetio sam i na taj dan sam se loše osjećao, da mi neko ljulja dušu, riječima neobjašnjiv događaj. Još je jedna čudna stvar za objasniti, kaže Josip. Imao je ozljedu zgloba koja ga je mučila godinu dana, i to baš na toj lijevoj nozi koju sad nema, osjećao je kao neki uteg. Ta je noga oticala, mislim da je Bog učinio sve preko svojih posrednika na zemlji, jer ipak sam bio vjernik koji je išao spavati s molitvom na usnama. Tad sam smatrao da je najvažnije zdravlje. Nisam tad vidio neke veće vrijednosti od samog zdravlja i tek nakon tragedije sam shvatio da ima nešto veće čak i od ljudskog zdravlja koje je itekako važno, jer svi želimo biti zdravi, a to je zdravlje duhovne duše, zdravlje duha, da Bog želi da dođemo u vječnost, da doživimo puninu radosti, da spoznamo, to nam je važnije čak i od samog zdravlja. Naglasio bih, kaže Josip, a je jako bitno ono što sam spoznao u svom stradavanju i svom postupku preobraženja. Upoznao sam novog sebe. Jako je bitno ispovijedati se, pričešćivati, jer na takav način imamo nebesku vezu koja nam nije običnim ljudskim očima vidljiva. „

Josip je nakon stradavanja bio 52 dana u komi. Izgubio je nogu, obje šake, vid, sluh (sad ima aparatić). Liječnici su rekli da neće preživjeti. Bilo je neobjašnjivo što sam došao živ do bolnice. Koma nije bila neko lijepo iskustvo, više natopljeno mojom molitvom za predanje Bogu i dok sam ležao u bolničkom krevetu i borio se za život, obitelj, prijatelji i bližnji neprestano su molili krunicu sve dok se nije probudio. Želim istaknuti tu snagu molitve, vjere, koja mi je pomogla, kaže Josip.

Majka je izgledala „luda“ dok je molila očenaš kraj mog bolesničkog kreveta, dodaje Josip, ali ona je mene vadila na površinu, na svjetlo iz te tame i ponora. U komi mi je netko bacao uže dok sam padao u provaliju. Sad znam to je bila molitva moje majke koja me vukla u život. „Moj je san tad izgledao kao prekinuta cesta, kao vijadukt bez mosta, ja bih padao dolje, u neke mračne šahtove na toj cesti. Možda je to bilo neko zlo ili moji prijašnji grijesi, koje nisam prije ispovijedao. ..Nekako sam težio Božjem planu, no zlo se miješalo. Bio sam zaslijepljen svjetovnim.“ Bog ga je sačuvao, stradalo mu je sve osim srca i mozga. To je protumačio kao razlog da radi na srcu i duši da Bog upotrijebi baš ta 2 organa za pomoć bližnjima.

Život mu nije stao, kaže Josip, potpuno se predao Bogu i počeo duhovni rast kad je prihvatio taj svoj križ, nije to došlo preko noći. Sad je potpuno slijep, potpuno nemoćan, kako kaže, da se obrani od običnog, malog  komarca. „Shvatio sam da sam bez  Boga prah i pepeo i da je moja snaga najveća kad svoj život i sve što radim, predam Isusu Kristu i da me vodi na tom putu.“ kaže Josip. Zato mu se i javila želja za psihologijom, jer želi pomoći drugima i staviti se u službu Kristove Crkve i pomoći mladima da ne skrenu s pravog puta.

Nije lako razumjeti sve što se događa, Božje su misli puno više iznad naših misli, tako da ostaje da tek vidimo, naravno ne ja svojim snagama, već onaj koji me doveo danas tu i koji mi daje snagu. „Gospodin je stalno na mom putu, On mi je zdesna, da ne posrnem. Vjerujem da uz potpuno predanje, snagu molitve i snagu koju mi je dao Bog na krštenju sve mogu. Razlika mene prije i danas je da sam osjetio kako sam prije u molitvama šutio, imao sumnje, neke slabosti, ali eto spoznao sam živog uskrslog Krista koji je s nama, i danas s nama, prisutan u svemu što radimo u našim životima. Tako da vjerujem da će Bog iz ove tragedije učiniti nešto veliko.“

U našu je župnu zajednicu Josip došao s majkom Anom i sestrom Petrom, ima još brata i oca.

Na večernjoj su sv. misi sudjelovali  i  članovi zajednice „Vjera i svjetlo“ Plamen ljubavi koja djeluje u našoj župi, a koji su ponovno, nakon ljetne stanke imali svoj uobičajeni susret.

Više fotografija u Fotogaleriji.