Ned16Ruj2018

Misionar u gostima našoj župnoj zajednici

„Novine i mediji puni su napisa o skandalima u Crkvi. Ali ima svećenika i biskupa, ima kršćana koji svakodnevno daju svoj život za druge. O takvom svjedočanstvu slušamo danas, po našem misionaru vlč. Vedranu Biliću. Uzdignimo svoja srca i svi skupa pođimo putem svetosti“ – rekao je na početku misnoga slavlja, naš župnik Ivica Martić.

Misionar u Peruu, vlč. Vedran Bilić, svećenik đakovačko-osječke nadbiskupije (inače rodom iz Slavonskoga Broda, mladu misu proslavio 2015. g.) u nedjelju, 16. rujna 2018. g. pohodio je našu župnu zajednicu. Predvodio je svetu Misu, na kojoj nam je svjedočio o svom svećeničkom djelovanju kao misionar u Peruu.

U svojoj propovijedi upoznao nas je s tamošnjom misijskom i crkvenom zajednicom u apostolskom vikarijatu San Ramon, u Peruanskoj Amazoni. „Crkveno je djelovanje tamo relativno, mlado“, rekao je vlč. Bilić. „Počelo je tek 1900-te godine. Tada je osnovan vikarijat i  već bi prerastao u biskupiju no nedostaju mu 2 bitna faktora: nema dovoljno vjernika, a ni svećenika. U vikarijatu djeluje 20 svećenika Peruanaca i 20 svećenika misionara iz raznih zemalja.

„Mi svi ovdje imamo sakramente, sve inicijacije i živimo među ljudima koji ih imaju i to se ne primjećuje. Kad se dođe tam tek se vidi što je čovjek koji nije pomazan Duhom Božjim. Puno je raznih problema. Ne poznaju kršćanske pojmove pa im sve moramo pojednostaviti, doslovce opisati npr. uskrsnuće, uzašašće i ostale istine naše vjere, napominje vlč. Bilić. No, ne možemo ih krstiti bez osnovnog predznanja o vjeri, stoga provodimo katehizaciju koliko možemo. U početku, kad je crkva tamo došla, smatrali su ih neprijateljima, jer su ih povezivali sa španjolskim osvajačima. Sredinom 20. stoljeća shvatili su da im želimo dobro, pa su onda kroz crkvene karitativne djelatnosti malo promijenili mišljenje, da bi pred kraj 20. st. do danas, neki od njih poželjeli krštenje. Nije lako u misijama, dodao je vlč. Bilić,  teško je djelovati. Kad bi netko izvana došao i gledao nas kako radimo možda bi rekao: Pa što vi tu radite, ima li to smisla? Ali ako nas tamo ne bude, nema ni nade za sve te ljude. Upravo zbog toga, papa Franjo će  iduće godine sazvati sinodu za Amazoniju jer se vjera tamo teško probija do njihovih srca.

Iako se naizgled čini da ništa ne funkcionira, a često tako i jest, ali uvijek koliko god su nedaće i problemi, Gospodin to uvijek izvede na dobro i onda kad dan završi, kad dođemo svojim kućama, samo se divimo gdje smo sve bili i što smo sve prošli, a kako smo ostali netaknuti i nepokolebani, ne zdvajajući u jačini duha - to je snaga duha Božjega. Tada znamo, nakon svega što smo prošli u povijesti, da ćemo i u budućnosti računati na Boga koji nas providi, koji je stalno uz nas i onda se odlučujemo nastavljati djelovati u tim krajevima.

Kada je čuo da idem na odmor u Hrvatsku, biskup me zamolio za milostinju za gradnju crkve u jednom indijanskom selu, budući da jedan tamošnji poglavica već 20 godina moli sve biskupe koji su tamo djelovali da sagrade kapelicu da imaju za bogoslužje, a rijetkost je da tamo netko tako moli za gradnju. Također, za pomoć moli i jedan tamošnji svećenik, koji je prije bio vjeroučitelj, pa je ostao bez posla u školi, jer se zaredio. Teško živi i radi, pa ponizno moli za pomoć. On inače, zrači jednom radošću i vedrinom i svima nam je inspiracija. Inače, biskup domaće svećenike postavlja u gradove, dok nas misionare, koji dolazimo iz raznih zemalja, postavlja u ruralne dijelove vikarijata, jer se zna da misionar koji dolazi tamo živi i radi na osnovu donacija iz svojih zemalja. Tako eto i milostinja koju ćete danas dati ide u te svrhe i ja se zahvaljujem u ime biskupa, tog svećenika i u svoje osobno ime na vašim donacijama“ – rekao je na kraju propovijedi vlč. Vedran Bilić, misionar iz Perua.

Nazočni vjernici naše župne zajednice svojim su molitvama i prilozima za misije posvjedočili svoju katoličku ljubav, koja ne poznaje granica.

Tekst i foto: ZUSK